Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1801/07 (K. M.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 209
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 158
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 158
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1801/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1801/07, rješavajući apelaciju Kemala Muračevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kemala Muračevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-507/05 od 7. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1164/04 od 18. januara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P-1323/97 od 27. maja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kemal Muračević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, koga zastupa Mensur Hodžić, advokat iz Zenice, podnio je 18. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Rev-507/05 od 7. septembra 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1164/04 od 18. januara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1323/97 od 27. maja 2004. godine. Apelant je dopunio apelaciju 26. augusta 2008. godine.
2. Apelant je 17. decembra 1997. godine podnio tužbu protiv Općine Zenica i Mjesne zajednice «Donje Babino» radi naknade štete koju je trpio od 1993. godine, navodno radi nepravilne upotrebe i nedomaćinskog odnosa prema zakupljenom objektu od strane izbjeglih i raseljenih lica. Presudom Općinskog suda broj P-1323/97 od 27. maja 2004. godine odbačen je tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na tuženu Općinu Zenica, dok je tužbeni zahtjev u odnosu na Mjesnu zajednicu «Donje Babino» odbijen u cjelosti kao neosnovan. Protivtužbeni zahtjev tužene MZ «Donje Babino» je također odbijen kao neosnovan.
3. U toku prvostepenog postupka je utvrđeno da je apelant kao zakupac po osnovu ugovora o zakupu zaključenim 1988. godine sa tuženom MZ «Donje Babino» kao zakupodavcem, ušao u posjed dijela društvenog doma na kojem je izgradio trgovinu mješovitom robom uz dogovor sa zakupodavcem o načinu plaćanja zakupnine. Utvrđeno je također da je apelant 12. novembra 1993. godine, bez saglasnosti tužene Mjesne zajednice kao zakupodavca, sačinio ugovor o podzakupu sa Odborom za prognanike Općine Zenice kao zakupcem dijela poslovnog prostora, radi smještaja izbjeglica i raseljenih lica, s tim da mu je po osnovu zakupnine isplaćen iznos od 5.500,00 DEM. Nakon zaključenog ugovora o podzakupu, za apelanta je nastala šteta, jer su dio predmetnog poslovnog prostora koristile izbjeglice i raseljena lica, za koju štetu je apelant teretio tužene. Međutim, u toku dokaznog postupka apelant nije uspio dokazati da je Mjesna zajednica svojim radnjama prouzrokovala štetu, jer ona nije izdala predmetni poslovni prostor u podzakup licima koja su štetu prouzrokovala, nego je to učinio apelant. Na tako utvrđeno činjenično stanje sud je primjenio član 154. stav 1. i član 158. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03 u daljnjem tekstu: ZOO) kada je utvrdio da u konkretnom slučaju ne postoji odgovornost tužene Mjesne zajednice za nastalu štetu.
4. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1164/04 od 18. januara 2005. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant bio u posjedu poslovnog prostora u periodu od 9. augusta 1988. godine sve do 12. novembra 1996. godine, ali da period od 1993. godine treba računati u vrijeme koje je apelant izdao predmetni poslovni prostor u podzakup. Kantonalni sud je zaključio da Mjesna zajednica nije izdala taj prostor u podzakup, niti je ona pričinila štetu apelantu, pa se nije ni mogla konstituisati njena odgovornost za štetu koju je potraživao apelant.
5. Presudom Vrhovnog suda broj Rev-507/05 od 7. septembra 2006. godine, koju je apelant primio 21. maja 2007. godine, revizija apelanta protiv drugostepene presude je odbijena. Vrhovni sud je prihvatio razloge date u obrazloženju presude Kantonalnog suda broj Gž-1164/04 od 18. januara 2005. godine, utvrdivši da je neosnovan navod apelanta o počinjenim povredama parničnog postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku FBiH («Službene novine FBiH», br. 42/98 i 3/99; u daljnjem tekstu ZPP FBiH) u postupku pred drugostepenim sudom. O prigovorima apelanta kojim dokazuje odgovornost Općine Zenica za nastalu štetu Vrhovni sud nije ni odlučivao jer Općina Zenica nije stranka u postupku, kao ni o prigovorima koji u suštini predstavljaju prigovore pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer se revizija ne može izjaviti iz tih razloga (član 240. ZPP FBiH stav 2.)
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je glavni propust sudova u toku postupka njegova neobjektivnost i pristrasnost u korist Općine Zenica i Mjesne zajednice. Stoga, apelant traži da Ustavni sud još jednom procjeni zahtjeve apelanta i utvrdi povreda prava na imovinu zbog povrede materijalnog prava u konkretnom postupku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
10. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku, na tri sudske instance, na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdili da je radnja apelanta kao oštećenog isključivi razlog štete, odnosno da je radnja apelanta kojom je izdao u podzakup predmetni poslovni prostor bila u uzročnoj vezi sa nastankom štetnog događaja, te da takva okolnost isključuje odgovornost tužene Mjesne zajednice. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanta, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud jasno i detaljno obrazložili zbog čega nije bilo moguće udovoljiti tužbenom zahjtevu apelanta, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant na bilo koji način ne argumentuje kršenje prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 9. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović