Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1835/07 (M. B.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 18a
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 210
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 210
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1835/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1835/07, rješavajući apelaciju Mijata Blatančića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mijata Blatančića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1710/04 od 30. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-950/02 od 14. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mijat Blatančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Dušan Kalaba, advokat iz Sarajeva, podnio je 22. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda broj Gž-1710/04 od 30. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-950/02 od 14. jula 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-950/02 od 14. jula 2007. godine je utvrđeno da je apelant dužan nadoknaditi tužiteljici Maidi Ćupina ( u daljnjem tekstu: tužiteljica) iznos od 4.412,52 KM na ime adaptacije stana sa zakonskom kamatom počev od dana podnošenja tužbe 24. aprila 2002. godine pa do isplate, te joj nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.882,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. Nadalje, istom presudom tužiteljica je dužna da apelantu naknadi iznos od 1.140,00 KM sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. U tužbi podnesenoj Općinskom sudu tužiteljica je navela da je Rješenjem Ministarstva odbrane FBiH od 17. septembra 2002. godine dobila na korišćenje stan u ulici Antuna Hangija broj 9, u Sarajevu, kao trajno rješenje njenog stambenog pitanja, a saglasno tada važećem Zakonu o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89 i «Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99). Kako je predmetni stan u momentu dodjele bio devastiran od strane ranijih nezakonitih korisnika, to je tužiteljica bila prinuđena izvršiti adaptaciju i dovesti stan u normalno stanje za korišćenje. Prema navodima tužbe tužiteljica je uložila znatna sredstva u adaptaciju stana i iz tih razloga ima pravni interes da potražuje uložena sredstva, s obzirom da je iz istog stana iseljena jer je predmetni stan vraćen tuženom kao ranijem nosiocu stanarskog prava. Pored drugih neophodnih dokaza, sud je utvrdio da je u postupku R-1281/98 izvršen uviđaj na licu mjesta, te da je na uviđaju utvrđeno da je stan kompletno adaptiran i da su izvršeni građevinski radovi velikog obima. Sud je zaključio da je tuženi apelant, kao nosilac stanarskog prava, vratio stan u posjed 16. aprila 2002. godine. Poništenjem pravnog osnova tužiteljice za korišćenje stana i odlaskom tužiteljice iz stana između parničnih strana, kako je naveo sud, postoji obligaciono-pravni odnos i to u smislu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94 i «Službene novine FBiH» broj 29/03 u daljnjem tekstu: ZOO) odnosno obaveza apelanta prema tužiteljici na temelju neosnovanog obogaćenje tuženog apelanta kao nosioca stanarskog prava predmetnog stana. Tužiteljica je uvećala vrijednost stana svojim novčanim ulaganjima, pa prema tome na njenoj strani postoji umanjenje imovine u dijelu uloženih novčanih sredstava, dok tuženi ima uvećanje imovine u visini novčanih sredstava koje je u njegov stan uložila tužiteljica i to u iznosu od 4.221,52 KM koja umanjenja i uvećanja imovine su međusobnoj vezi. Konačno, Općinski sud je zaključio da je apelant dužan tužiteljici u smislu člana
210. ZOO nadoknaditi vrijednost ulaganja, jer za tuženog apelanta takva ulaganja tužiteljice predstavljaju korist iz kojih razloga je Općinski sud i usvojio precizirani tužbeni zahtjev.
4. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-1710/04 od 30. marta 2007. godine, koju je apelant primio 26. aprila 2007. godine, žalba apelanta je djelimično uvažena i presuda Općinskog suda broj P: 950/02 od 14. jula 2007. godine u odluci o kamatama preinačena tako da je tužiteljica obavezana da apelantu na iznos od 1.140,00 KM isplati zakonske kamate počev od 14. jula 2004. godine do isplate. Kantonalni sud je utvrdio da se pravni osnov za naknadu uloženih sredstava nalazi u članu 18a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 54/01 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) kojim je propisano da osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. tog zakona, a koja je uložila svoja osobna sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo povratiti ta sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema odredbama važećeg ZOO. Osim toga, članom 212. ZOO je propisano da sticalac ima pravo na naknadu nužnih i korisnih troškova, ali ako je bio nesavjestan naknada za korisne troškove pripada mu samo do iznosa koji predstavlja povećanje vrijednosti u trenutku vraćanja. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepena presuda pravilna u dijelu u kojem je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice i obavezan tuženi apelant na povrat uloženih sredstava, obzirom da se prvostepena odluka zasniva na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. Također je pravilna prvostepena presuda u dijelu u kojem je odlučeno da je protivtužbeni zahtjev osnovan do iznosa od 1.140 KM. Nasuprot tome, u dijelu u kojem je odlučeno o zateznim kamatama na dosuđeni dio protivtužbenog zahtjeva žalba apelanta je osnovana, jer je Općinski sud propustio da odluči o zateznim kamatama. Na osnovu odredbi člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku u tom dijelu presuda je preinačena i, pravilnom primjenom odredaba člana 189. stav 2. ZOO apelantica obavezana za isplatu zakonskih zateznih kamata počev od donošenja prvostepene presude, jer se visina naknade štete određuje po cijenama u vrijeme donošenja odluke, pa i zakonske zatezne kamate na dosuđenu naknadu pripadaju od tog dana.
5. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povređeno pravo na pravično suđenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su sudovi u konkretnom slučaju bili pristrasni i da su se stavili na stranu tužiteljice. Apelant dalje navodi da na dan ulaska u posjed stana 16. aprila 2004. godine stan je zatekao u oštećenom i neupotrebljivom stanju, koja oštećenja je pričinila tužiteljica prilikom napuštanja stana otuđivši navodno sastavne dijelove i uređaje koji pripadaju stanu kao cjelina, tako da su vodovodne i elektroinstalacije bile izvan upotrebe. Apelant prigovara da ni vještačenje izvršeno u ovom postupku nije bilo pravilno. Apelant ponavlja stavove iznesene u žalbi na prvostepenu presudu da tužiteljici kao nesavjesnom korisniku ne pripada pravo na nadoknadu, jer se ne radi o uvećanju vrijednosti stana, već samo o pričinjenoj šteti i umanjenju vrijednosti stana. Primjena dvostrukih standarda odlučivanja sadržana je u činjenici što je tužiteljica svoje dokaze temeljila na iskazima svjedoka, dok svjedoci apelanta nisu saslušani na okolnosti troškova koje je imao apelant.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
10. Uzimajući u obzir navedene standarde i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Takođe, Ustavni sud zapaža da je apelant ravnopravno učestvovao u postupku pred sudovima i da je imao mogućnost da predlaže dokaze, te osporava dokaze suprotne strane, a činjenica da donesene odluke nisu rezultirale povoljnim ishodom za apelanta ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u tački 8. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović