Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1884/07 (M. K.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
  • Legitimno očekivanje
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1884/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1884/07, rješavajući apelaciju Marijana Kosića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tač. 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marijana Kosića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-

06-000 516 od 10. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P.1173/04 od 13. januara 2006. godine, u odnosu na pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marijana Kosića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-

06-000 516 od 10. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj P.1173/04 od 13. januara 2006. godine, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Marijan Kosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, koga zastupa Maida Grizović, advokat iz Zenice, podnio je 22. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-000 516 od 10. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.1173/04 od 13. januara 2006. godine.

2. Apelant je 1. novembra 2004. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv prvotužene Općine Zenica i drugotuženog Šumsko-privrednog društva ZE-DO Kantona radi sticanja vlasništva. U tužbi je naveo da je bio dugogodišnji radnik drugotuženog Šumsko-privrednog društva ZE-DO Kantona i da do danas koristi stan u lugarnici u ul. Hase Huseinovića bega broj 55, u Nemiloj, izgrađen na k.č 1090/5 iz z.k. ul 894 K.O. Orahovica ( u daljnjem tekstu: predmetni stan). Pošto je u predmetni stan ulagao novčana sredstva, uveo vodu, napravio kupatilo, smatra da je dosjelošću stekao pravo vlasništva i da je savjestan posjednik na predmetnom stanu.

3. Presudom Općinskog suda broj P.1173/04 od 13. januara 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta u cjelosti kao neosnovan. Osim toga, apelant je obavezan da tuženim naknadi parnične troškove u iznosu od 610,00 KM i to prvotuženoj u iznosu od 600,00 KM, a drugotuženoj u iznosu os 10,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

4. Općinski sud je odbio apelanta sa postavljenim tužbenim zahtjevom iz razloga što apelant nije dokazao da je stekao vlasništvo predmetnog stana. Nadalje, uvidom u zemljišno-knjižni izvadak broj 849 K.O Orahovica u B listu je upisana društvena svojina, iz čega proizilazi da tuženi u zemljišnim knjigama nisu upisani kao vlasnici. Predmetni stan se vodi kao osnovno sredstvo drugotuženog, dok prvotužena Općina Zenica ni faktički ni formalno nije nosilac bilo kakvih prava na predmetnom stanu, pa je stoga osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije prvotužene Općine Zenica. Općinski sud je utvrdio da je apelant predmetni stan dobio na korišćenje na temelju Zakona o stambenim odnosima ("Službeni list SRBiH" br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89 i «Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99) i da se radi o stanu u društvenoj svojini na koji je apelant za korišćenje plaćao stanarinu. Apelant je tražio da mu se prizna pravo na sticanje vlasništva dosjelošću na predmetnom stanu, ali je Općinski sud utvrdio da apelant nije bio posjednik predmetnog stana po osnovu Zakona o vlasničko-pravnim odnosima FBiH («Službene novine FBiH», br. 6/98 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOVPO) već samo korisnik stana u društvenoj svojini na temelju Zakona o stambenim odnosima("Službeni list SRBiH" br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89 i «Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99; u daljnjem tekstu: ZSO), pa tako nije ispunio zakonske uvjete za sticanje vlasništva po osnovu dosjelosti.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-06-000 516 od 10. aprila 2007. godine, koju je apelant primio 25. aprila 2007. godine, žalba apelanta protiv tuženih je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice koje su odlučne za presuđenje predmetnog spora i na takvo činjenično stanje pravilno primjenio materijalno pravo. Po stanovištu i Kantonalnog suda, apelant nije mogao dosjelošću steći pravo vlasništva na predmetnom stanu. Naime, članom 32. st. 1. i 2. ZOVPO je regulisano da posjednik dosjelošću stiče pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda, dok posjednik stiče pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom dvadeset godina savjesnog posjeda. U konkretnom slučaju, nisu ispunjeni zakonski uvjeti da bi apelant stekao pravo vlasništva dosjelošću. Kako je Kantonalni sud zaključio, njegov posjed nije zakonit, jer se ne zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za sticanje prava vlasništva, a nije ni savjestan, budući da zna da predmetna stvar koju posjeduje nije njegova.

6. Apelant navodi da je osporenim presudama povređeno njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je predmetni stan dobio na osnovu Zakona o stambenim odnosima i da je uložio puno materijalnih sredstava u njega kao u svoj dom. Apelant posebno ističe da nikada nije zasnovao radni odnos na drugom mjestu niti je dobio drugi stan kojim bi rješio svoje stambeno pitanje, zaključivši da je predmetni stan njegov jedini dom. Povredu prava na imovinu apelant nije posebno obrazložio.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje doma u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelantovim «domom» u okviru značenja člana 8. Evropske konvencije i, ako je to slučaj, da li preduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano. Ovaj uvjet, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji se od više elemenata: (a) miješanje mora biti utemeljeno domaćim ili međunarodnim zakonom; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan, tako da pojedinac bude primjereno upućen na zakonske okolnosti koje se mogu primijeniti na dati predmet; (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnošću kako bi se pojedincu omogućilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

10. S obzirom na činjenicu da je apelant sa porodicom u predmetni stan uselio 1980. godine i da ga koristi i danas, taj stan predstavlja apelantov dom u smislu tumačenja koje ovom pojmu daje Ustavni sud (vidi, inter alia, odluku Ustavnog suda, broj AP-323/04 od 17. decembra 2004. godine objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 34/05, stav 21.) Do miješanja u pravo apelanta na uživanje doma je došlo osporenim odlukama, jer je njima utvrđeno da apelant nije mogao dosjelošću steći pravo vlasništva na predmetnom stanu jer njegov posjed nije zakonit, jer se ne zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za sticanje prava vlasništva, a nije ni savjestan, budući da tražilac-apelant zna da predmetna stvar koju posjeduje nije njegova. Prema tome Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na dom bilo u skladu sa zakonom s obzirom da su osporene odluke utemeljene na relevantnim i dostupnim zakonskim odredbama i koje nisu bile proizvoljne. Ustavni sud smatra, također, da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s obzirom da je u postupku njihovog donošenja pružena zaštita pojedincu od proizvoljnog uplitanja drugog pojedinca u uživanje njegovog prava na poštivanje doma, a nije narušen ni princip proporcionalnosti. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o povredi njegovog prava na poštivanje doma iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, jer mu je osporeno pravo sticanja vlasništva na predmetnim stanom dosjelošću suprotno uvjetima predviđenim zakonom.

12. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).

13. U konkretnom slučaju, apelant je podnio tužbu radi sticanja vlasništva dosjelošću što znači da se zahtjev ne tiče «postojeće imovine» apelanta, niti se on u postupku pojavljuje kao vlasnik, odnosno posjednik te imovine, već samo kao podnosilac zahtjeva. S druge strane, u vezi s pitanjem da li je apelant mogao imati bar «legitimno očekivanje» da bi njegov zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle da je «ostvariv», Ustavni sud zapaža da je apelant podnio zahtjev znajući da njegov posjed nije ni zakonit ni savjestan, jer apelant nije mogao dosjelošću steći pravo vlasništva na predmetnom stanu. Kako su redovni sudovi naveli, njegov posjed nije zakonit, jer se ne zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za sticanje prava vlasništva, a nije ni savjestan, budući da tražilac zna da predmetna stvar koju posjeduje nije njegova.

14. Dalje, apelant je u vrijeme podnošenja tužbe znao za ove činjenice pa je ipak pokrenuo parnični postupak nadajući da će uspjeti sa tužbom radi sticanje vlasništva dosjelošću. Međutim, Ustavni sud smatra da se ovakvo uvjerenje apelanta da će uspjeti sa takvom tužbom, uprkos tome što njegov posjed nije ni zakonit ni savjestan, jer se na predmetnom stanu vlasništvo nije moglo steći dosjelošću obzirom da se radi o društvenoj svojini, ne predstavlja «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u sticanje vlasništva i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nije dokazao da ima «ostvarivo potraživanje» koje bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op. cit, odluka Gratzinger, stav 74), zbog čega apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije »žrtva« kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1884/07 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio