Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1588/07 (S. V.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1588/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1588/07, rješavajući apelaciju Suade Vidačković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suade Vidačković podnesena protiv protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu, broj 009-0-Gž-06-002387 od 9. aprila 2007. godine i Općinskog suda u Sarajevu, broj 065-0-P-06-001045 od 28. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Suada Vidačković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Zijad i Ferida Hadžimuratović advokati iz Sarajeva, podnijela je 5. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002387 od 9. aprila 2007. godine i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-001045 od 28. jula 2006. godine. Apelantica je, također, 13. novembra 2007. godine, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje rješenja Općinskog suda, broj 065-0-I-07-002214 od 22. oktobra 2007. godine, do donošenja odluke o apelaciji, odnosno do pravosnažnog okončanja vanparničnog postupka radi određivanja nosioca stanarskog prava na stanu u ulici Igmanska broj 7. u Sarajevu.
2. Ustavni sud je donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1588/07 od 13. decembra 2007. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Rješenjem Općinskog suda, broj 065-0-P-06-001045 od 28. jula 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda, broj 009-0-Gž-06-002387 od 9. aprila 2007. godine, utvrđeno je da je apelantica omela tužiteljicu S.V. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu stana u ulici Igmanska broj 7. u Sarajevu, na kojem je nosilac stanarskog prava bila sve do svoje smrti R. V. i to na taj način što je 6. februara 2006. godine, iskoristivši odsustvo tužiteljice iz navedenog stana, nasilno provalila u predmetni stan i uselila se u njega zajedno sa stvarima. Apelantici je naloženo da odmah, a najkasnije u roku od osam dana ustupi stan tužiteljici na ponovno nesmetano dalje korištenje slobodan od ljudi i stvari i da se ubuduće kloni takvog ili sličnog ponašanja, sve pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelantica, kao tužena, je obavezana tužiteljici naknaditi troškove postupka u iznosu od 960,00 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
4. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da je R.V., majka tužiteljice a svekrva apelantice, bila nosilac stanarskog prava na spornom stanu sve do svoje smrti 30. jula 2001. godine. Utvrđeno je da je apelantica sporni stan koristila od 1992. godine kada se udala za brata tužiteljice, te su živjele u zajedničkom domaćinstvu. Nesporno je među parničnim strankama da je apelantica napustila stan zajedno sa svojom kćerkom 1997. godine i nastanila se u stanu u Grbavičkoj broj 35 u koji je smještena od strane MUP-a, a na kojem je bio nosilac stanarskog prava J.M. Dalje je navedeno da iz iskaza saslušanih svjedoka i to stanara ulice Igmanaska broj 7, kojima je Općinski sud poklonio vjeru jer su dati saglasno jedan drugom, proizlazi da je tužiteljica sporni stan koristila, odnosno u njemu živjela, sve do 2. februara 2000. godine kada se udala i nastavila živjeti u ulici Ivanjska. Također je navedeno da iz iskaza saslušanih svjedoka, stanara, proizlazi da su nakon smrti majke tužiteljice stan koristila treća lica uz pristanak tužiteljice koja je dolazila povremeno i obilazila stan. Iz računa KJKP «Rad» i JP «Elektroprivreda» utvrđeno je da je tužiteljica platila račune za juli 2005. godine na ime odvoza smeća, kao i za utrošak električne energije. Općinski sud je istakao da, iako je utvrđeno da tužiteljica nije fizički koristila navedeni stan od 2000. godine kada se udala, ista je shodno članu 75. stav 2. zakona o vlasničko-pravnim odnosima posredni posjednik spornog stana. Naime, posjed stana se može izgubiti samo samo pod uslovom da je tužiteljica prestala vršiti faktičku vlast nad stanom. U konkretnom slučaju tužiteljica je nakon smrti svoje majke 2001. godine iskazala svoju volju da ostane u posjedu spornog stana i da vrši faktičku vlast nad tim stanom i stvarima koje su se u njemu nalazile, a što proizlazi iz postupaka tužiteljice koja je imala ključeve stana, izdavala ga, plaćala račune i vršila opravke na stanu. Općinski sud je zaključio, shodno navedenom, da je tužiteljica bila posljednji mirni posjednik spornog stana.
5. U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da apelantica u svom iskazu nije osporila da je 5. februara 2006. godine, zajedno sa kćerkom ušla u posjed spornog stana, otključavši ga ključevima koje je njena kćerka dobila od R.V. dok je bila živa, te nije osporila da je 7. februara 2006. godine postavila željezne rešetke ispred spornog stana kako bi, prema njenim navodima sprijačila da joj neko uđe uz stan kroz vrata kupatila koja su se nalazila izvan stana u hodniku. Također je navedeno da je nesporno među parničnim strankama da je apelantica bila suposjednik stana do 1997. godine kada je isti napustila i nastanila se u ulici Grbavička broj 35, te je po ocjeni Općinskog suda apelantica tada prestala biti suposjednik stana, odnosno prestala je da vrši faktičku vlast nad stanom i to svojom voljom, pa je shodno članu 79. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima izgubila suposjed stana. Obzirom da apelantica od 1997. godine pa do 2006. godine, dakle za period od 9 godina, nije izrazila volju da uđe u posjed spornog stana, ista je bila svjesna da svojom radnjom od 5. februara 2006. godine kada je ušla u posjed stana i radnjom od 7. februara 2006. godine kada je postavila željezne rešetke pred vrata stana mijenja posljednje posjedovno stanje. Na osnovu izloženog Općinski sud je smatrao da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan i da su ispunjeni uslovi iz čl. 80 i 82. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima obzirom da je utvrđeno da je tužiteljica posredno bila u posjedu spornog stana, te da je apelantica omela tužiteljicu u posljednjem mirnom posjedu stana postavljanjem željeznih rešetki ispred stana, čime je onemogućila tužiteljicu da uđe u posjed istog. Po ocjeni Općinskog suda, bez obzira na navode apelantice da je ključevima koji su bili u posjedu njene kćerke otvorila vrata spornog stana u navedenim postupcima apelantice su sadržani elementi nasilnog ulaska u stan, jer su bili protivni volji tužiteljice koja je posljednji posjednik tog stana, a iz iskaza svjedoka proizlazi da je R.V. nije dala ključeve apelanticinoj kćerki da bi ona živjela u stanu, već da bi lakše mogla ući u stan jer je R.V. bila bolesna i teško se kretala.
6. U obrazloženju Rješenja, broj 009-0-Gž-06-002387 od 9. aprila 2007. godine, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud pravilno odlučio kada je donio osporeno Rješenje, broj 065-0-P-06-
001045 od 28. jula 2006. godine, i o tome je dao razloge koje prihvata i Kantonalni sud. Po ocjeni Kantonalnog suda, utvrđene su i raspravljene sve odlučne činjenice za donošenje odluke o tužbenom zahtjevu kako je postavljen i pravilno je primijenjeno materijalno pravo, to jeste odredbe čl. 80. i 82. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima.
7. Općinski sud je, rješavajući po prijedlogu tužiteljice, donio Rješenje o izvršenju, broj 065-0-I-
07-002214 od 22. oktobra 2007. godine, kojim je dozvolio izvršenje rješenja broj 065-0-P-06-001045 od 28. jula 2006. godine.
8. Apelantica je Općinskom sudu ,13. novembra 2007. godine, izjavila prigovor protiv rješenja o izvršenju broj 065-0-I-07-002214 od 22. oktobra 2007. godine.
9. U međuvremenu, Općinski sud je u vanparničnom postupku, koji je pokrenula apelantica protiv S. V. radi određivanja nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, donio rješenje broj 065-
0-V-06-000 163 od 5. decembra 2006. godine, kojim je apelantica određena za jedinog člana porodičnog domaćinstva umrle nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu i u kojem je prvostepeno utvrđeno pravo apelantice da kao takva trajno i nesmetano koristi predmetni stan. Nezadovoljna navedenim rješenjem, S. V. je podnijela žalbu Kantonalnom sudu, o kojoj još uvijek nije riješeno.
10. Apelantica smatra da je u postupku okončanom donošenjem osporenog rješenja Kantonalnog suda došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje i prava na dom iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija). Takođe navodi povredu prava na povratak u prijeratni dom iz Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Povredu navedenih prava apelantica vidi u nezakonitim odlukama prvostepenog i drugostepenog suda, jer su, po njenom mišljenju, njima povrijeđene odredbe Zakona o parničnom postupku i očigledno i pogrešno primijenjen Zakon o vlasničko-pravnim odnosima na štetu apelantice.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrdili da je apelantia omela tužiteljicu u posljednjem mirnom i faktičkom posjed spornog stana i naložili apelantici da ustupi stna tužiteljici na ponovno nesmetano dalje korištenje slobodan od ljudi i stvari. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 12. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su sudovi primijenili materijalno pravo i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neosnovani.
15. U vezi s navodima o kršenju prava na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije i prava na povratak u prijeratni dom, a budući da apelanticini navodi u vezi sa ovim pravom korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da su očigledno neosnovani, Ustavni sud zaključuje da apelantica nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovog prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović