Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1878/07 (M. S.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1878/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1878/07, rješavajući apelaciju Milenka Skoče, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenko Skočo podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju, broj 015-0-Kž-
07- 000-016 OD 13. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Skočo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 21. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu, broj 015-0-Kž-07- 000-016 od 13. marta 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-256/04 od 27. novembra 2006. godine, apelant je oslobođen od optužbe da je počinio krivično djelo krađe iz člana 231. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni list RS» broj 49/03, u daljnjem tekstu: KZ RS).
3. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenom svih provedenih dokaza pojedinačno, te ih dovodeći u uzajamnu vezu, Osnovni sud utvrdio da je apelant 20. aprila 2004. godine u Trebinju, u prostorijama IAT Trebinje OOUR-5, iz posude u koju se slažu burgije, a ispred kancelarije šefa proizvodnje, uzeo 1.326 komada burgija profila 5,5 mm i 946 komada burgija profila 6,5 mm, ukupne vrijednosti 1.217,60 KM, stavio ih u najlon kese, a zatim ostavio ispred podruma kalionice, u istoj zgradi. Burgije su pronađene na istom mjestu dana 20. aprila 2004. godine u 23.30 časova od strane radnika obezbjeđenaj i ovlaštenih radnika CJB Trebinje, koji su po prijavi krađe izvršili uviđaj. Osnovni sud je istakao da radnja izvršenja krivičnog djela krađe predstavlja oduzimanje tuđe pokretne stvari od drugog lica (sopstvenika ili pritežaoca). Oduzimanje kao svršena radnja obuhvata dva dijela jedne radnje. Naime, potrebno je prouzrokavati prestanak priteženja jednog lica i uspostaviti pritežanje drugog lica na istoj stvari. Izvršenje samo radnje kojom bi se ukinulo pritežanje dotadašnjeg pritežaoca predstavlja pokušaj krivičnog djela krađe, jer izvršilac nije uspostavio svoje pritežanje. Po opšte usvojenom mišljenju krađa je svršena, tj. novo pritežanje stvari je uspostavljeno kada je izvršilac oduzimanja, ili po njegovoj volji neko treće lice, dobio takvu faktičku vlast na stvari da je u mogućnosti da sa stvari slobodno raspolaže i na nju utiče bez smetnji dotadašnjeg pritežaoca stvari. Osnovni sud je utvrdio da apelant nad burgijama nije uspostavio pritežanje, jer ih je ostavio na mjestu koje je dostupno i drugima radnicima, tako da pod normalnim uslovima ne može bez smetnji da ih naknadno odnese (prisustvo drugih radnika, stražarska služba na kapiji i sl.), te je smatrao da se u konkretnom slučaju radi o pokušaju krivičnog djela krađe. Konačno, Osnovni sud je istakao da je za svršeno krivično djelo krađe iz člana 231. stav 1. KZ RS propisana novčana kazna ili zatvor do tri godine, a članom 20. KZ RS je propisano da se za pokušaj krivičnog djela kažnjava ako se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kada zakon izričito propisuje kažnjavanje za pokušaj. S obzirom da KZ RS nije izričito propisao kažnjavanje za pokušaj krivičnog djela krađe iz člana 231. stav 1., a po zaprijećenoj kazni za ovo krivično djelo pokušaj nije kažnjiv, to je sud na osnovu člana 290. tačka a) ZKP-a odlučio kao u izreci presude.
4. Rješavajući o žalbi Okružnog tužilaštva u Trebinju protiv Presude Osnovnog suda, broj K-
256/04 od 27. novembra 2006. godine, Okružni sud je donio Presudu, broj 015-0-Kž-07- 000-016 od 13. marta 2007. godine, kojom je žalbu uvažio, Presudu Osnovnog suda prinačio tako da je apelanta oglasio krivim za krivično djelo krađe iz člana 231. stav 1. KZ RS u vezi sa članom 20. KZ RS, pa ga je na osnovu istog zakonskog propisa, a uz primjenu čl. 32, 37, 38. i 39. KZ RS, te uz primjenu člana
291. Zakona o krivičnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 50/03, 111/04 i 115/04, u daljnjem tekstu ZKP) osudio na kaznu zatvora u trajanju od 2(dva) mjeseca. Na osnovu člana 99. stav 1 ZKP-a apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 1.140,00 KM, u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud, nakon analize cjelokupnog dokaznog postupka, pravilno zaključio da su u radnjama apelanta stekli svi bitni elementi krivičnog djela krađe u pokušaju. Međutim, Okružni sud je ocijenio osnovanim žalbeni prigovor kojim se ukazuje na pogrešno stanovište pobijane presude u pogledu kažnjivosti za pokušaj predmetnog krivičnog djela. Po ocjeni Okružnog suda pokušaj krivičnog djela krađe iz člana 231. stav
1. KZ RS je kažnjiv, jer se za to djelo može izreći kazna zatvora do tri godine, što podrazumijeva i mogućnost izricanja kazne od tri godine. Kazna zatvora u trajanju od tri godine daje mogućnost kažnjavanja djela izvršenog u pokušaju. S obzirom na navedeno, Okružni sud je smatrao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbe KZ RS kojima se određuje kažnjavanje za pokušaj krivičnog djela.
5. Apelant u apelaciji navodi da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni odredaba materijalnog prava. Navodi da ne postoje obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret, jer na otuđenim burgijama nikada nije zasnovao svoje pritežanje. Posebno ističe da je drugostepeni sud pogrešno primijenio odredbe materijalnog prava ocijenivši da je pokušaj krivičnog djela krađe iz člana 231. stav 1. KZ RS kažnjiv jer se za to djelo može izreći kazna zatvora do tri godine, što podrazumijeva i mogućnost izricanja kazne od tri godine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje došlo zbog toga što je, prema njegovom mišljenju, Okružni sud nepravilno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge za utvrđivanje krivične odgovornosti apelanta. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 8. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je Okružni sud primijenio materijalno pravo i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović