Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1654/07 (M. P.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Povrat stana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1654/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1654/07, rješavajući apelaciju Muradifa Pervana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05,64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muradifa Pervana podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000906 od 21. marta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj Gž-1174/2005 od 9. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj P-188/05 od 27. juna 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muradif Pervan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kog zastupa Anato Petrušić, advokat iz Zenice, podnijeo je 12. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem teksti: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000906 od 21. marta 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1174/2005 od 9. maja 2006. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-188/05 od 27. juna 2005. godine.
2. Općinski sekretarijat za unutrašnje poslove Zenica (u daljem tekstu: vlasnik stana) rješenjem broj 02-372-18/79 od 14. marta 1979. godine dodjelio je apelantu, kao svom radniku, na korištenje jednosoban stan, u ulici Slavka Rodića broj 12/IV (u daljem tekstu: sporni stan), počev od 15. marta 1979. godine. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je apelant, u roku od mjesec dana od dana prestanka radnog odnosa kod vlasnika stana ili zbog nastupanja bilo kojeg razloga koji povlači otkazugovora o korištenju stana, dužan sporni stan staviti na raspolaganje vlasniku stana.
3. Ugovorom o prenosu prava davanja stana na korištenje zaključenim između Izvršnog odbora Skupštine opštine Zenica i RO «Željezara» Zenica od 30. marta 1988. godine, RO «Željezara» Zenica je kao vlasnik spornog stana, na Izvršni odbor općine Zenica trajno prenijela pravo raspolaganja na spornom stanu.
4. Služba za opću upravu i stambene poslove općine Zenica (u daljem tekstu: Služba za opću upravu) rješenjem broj 03-372-1220/92 od 7. decembra 1993. godine dodjelila je apelntu na privremeno korištenje dvosoban stan u ulici Armije BiH broj 12 na kojem je kao nosilac stanarskog prava bilo označeno drugo lice.
5. Sporni stan je rješenjem Službe za opću upravu od 24. januara 1994. godine proglašen napuštenim, i kao takav rješenjem istog organa, 25. januara 1994. godine dodjeljen na privremeno korištenje drugom privremenom korisniku.
6. Služba za opću upravu je rješenjem broj 03-372-1717/99 od 10. aprila 2002. godine naložila apelantu da u roku od 15 dana od dana prijema rješenja isprazni stan u ulici Armije BiH u Zenici, te slobodan od ljudi i stvari stavi na raspolaganje nosiocu stanarskog prava. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, istaknuto da je apelant izjavio da je podnio zahtjev za povrat spornog stana u kojem je živio na dan 30. aprila 1991. godine, te da je uvidom u predmetni spis utvrđeno da je njegov zahtjev odbijen. Nadalje, s obzirom da je apelant penzioner čija mjesečna primanja iznose 400 KM, odnosno da njegova supruga ima privatno preduzeće i ostvaruje prihod u mjesečnom iznosu od 500 KM, zaključeno je da se apelant u skladu sa članom 18e. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, ima smatrati licem čije su stambene potrebe zadovoljene na drugi način, te mu ne pripada pravo na alternativni smještaj.
Upravni postupak za povrat spornog stana u posjed
7. Služba za opću upravu je rješenjem broj 03-372-2960/99 od 10. aprila 2002. godine odbila apelantov zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana, koji je stavljen na raspolaganje općini Zenica. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je apelant zahtjevom od 23. septembra 1999. godine zatražio vraćanje u posjed spornog stana, a čiji je, prema evidenciji JP «Zenica-stan» Zenica, bio korisnik od 1979. godine ali bez zaključenog ugovora o korištenju stana. Nadalje, istaknuto je da je u skladu sa članom 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima nosilac stanarskog prava ili član njegovog domaćinstva ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed. S obzirom da apelant nije imao zaključen ugovor o korištenju spornog stana, pa samim tim ni svojstvo nosioca stanarskog prava, Služba za opću upravu je, a u vezi sa citiranom zakonskom odredbom, zaključila da apelantu ne pripada pravo na vraćanje spornog stana u posjed.
8. Apelant je protiv navedenog rješenja blagovremeno izjavio žalbu Ministarstvu za prostorno uređenje, promet i komunikacije i zaštitu okoliša (u daljnjem tekstu: Ministarstvo za prostorno uređenje). U žalbi je istakao da je sporni stan koristio na osnovu pravosnažnog rješenja vlasnika stana sve do 1994. godine kada mu je od općine Zenica ustupljen veći stan na privremeno korištenje, te da je podnio tužbu sudu radi dokazivanja svojstva nosioca stanarskog prava. Najzad, apelant je predložio da se prvostepeno rješenje stavi van snage i predmet vrati na ponovni postupak.
9. Ministarstvo za prostorno uređenje je rješenjem broj 12-23-776/02 od 28. oktobra 2003. godine poništilo rješenje Službe za opću upravu i predmet vratilo prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je nesporno da je sporni stan bio proglašen napušetenim, te da se zahtjev za povrat takvog stana mogao podnijeti najkasnije do 4. jula 1999. godine. Kako je apelant zahtjev za povrat spornog stana podnio tek 23. septembra 1999. godine to je prvostepeni organ trebao da ga odbaci zbog neblagovremenosti, jer se radi o propuštanju zakonom ustanovljenog roka. U vezi s tim, drugostepeni organ je zaključio da se prvostepeni organ nije ni mogao upuštati u osnovanost zahtjeva. Apelant protiv ovog rješenja nije pokretao upravni spor.
Sudski postupak za priznavanje svojstva nosioca stanarskog prava
10. Apelant je tužbom zaprimljenom u Općinskom sudu 22. jula 2003. godine zatražio da se utvrdi da je, nakon zakonitog useljenja u sporni stan, 15. marta 1979. godine stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na istom.
11. Općinski sud je presudom broj P-188/05 od 27. juna 2005. godine apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan. U obrazloženju presude sud je istakao da je članom 11. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list RBiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89, te «Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98 i 19/99) regulisano da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja u stan. Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje koje je izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, koji se zaključuje na osnovu odgovarajućeg akta. Sud je nadalje istako da je u konkretnom slučaju nesporno da apelant nije zaključio ugovor o korištenju spornog stana, a iz čega proizilazi da njegovo useljenje u sporni stan nije bilo zakonito, pa da zbog toga nije stekao stanarsko pravo. Sud je zaključio da ne postoji drugi način sticanja stanarskog prava, osim kako je propisano citiranom zakonskom odredbom.
12. Apelant je na presudu Općinskog suda blagovremeno izjavio žalbu Kantonalnom sudu. U žalbi je istakao da je u sporni stan uselio na osnovu valjanog pravnog akta vlasnika stana, te da ugovor o korišetnju stana nije mogao zaključiti zbog spora između vlasnika stana (danas Ministarstvo unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona) i «Željezare» Zenica, a koji je okončan zaključenjem ugovora o prenosu prava raspolaganja 1988. godine. Apelant je naveo i da je useljenjem u stan na temelju valjanog pravnog osnova, te svojim faktičkim i dugotrajnim boravkom i življenjem u stanu, kao i izvršenjem obaveza koje inače proizilaze iz ugovora o korištenju stana, stekao stanarsko pravo na spornom stanu. Nadalje, apelant je ukazao i na odredbe člana 30. Zakona o stambenim odnosima kojim su regulisani rokovi u kojim je vlasnik stana mogao tražiti iseljenje iz istog, te da u apelantovom slučaju nije bilo zahtjeva za iseljenje jer je korištenje spornog stana bilo zakonito. Apelant je istakao i da mu se osporenom presudom povrijeđeno pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija).
13. Kantonalni sud je presudom broj Gž-1174/2005 od 9. maja 2006. godine žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primjenio materijalno pravo, a da pri tom nije povrijedio odredbe parničnog postupka. Kantonalni sud je također ukazao na član 11. Zakona o stambenim odnosima ističući da je stavom 2. navedenog člana utvrđeno da se zakonitim useljenjem u stan smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na temelju odgovarajućeg akta, a stavom 4. istog člana da sticanje stanarskog prava suprotno odrebama Zakona o stambenim odnosima ne proizvodi pravno dejstvo. U vezi s tim Kantonalni sud je istakao da je pravilna ocijena prvostepenog suda da, zbog nedostatka ugovra o korištenju stana, apelant nikad nije zakonito uselio u sporni stan, pa da zbog toga mirnim i nesmetanim posjedom istog nije mogao steći stanarsko pravo na spornom stanu. Najzad, Kantonalni sud je podsjetio da je isti stav zauzeo i Vrhovni sud u svojim presudama broj Rev-352/05 od 9. februara 2006. godine i Rev-165/05 od 1. novembra 2005. godine. Kantonalni sud nije razmatrao apelantove navode o povredi prava na dom iz člana 8. Evropske konvencije.
14. Apelant je na presudu Kantonalnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Apelant je u reviziji istakao da je u vođenim postupcima kao nesporno utvrđeno da je sporni stan dobio na korištenje kao radnik vlasnika stana, te da je isti koristio i trajno stanova u njemu sve do kraja 1993. godine. U vezi s tim istako je da se vlasnik stana, ne koristeći se mogućnostima ustanovljenim članom
30. Zakona o stambenim odnosima, prećutno saglasio i dopustio mu da postane zakonski i legalni nosilac stanarskog prava na stanu. Apelant nadalje smatra da je nejasno na temelju čega su provostepeni i drugostepeni sud zaključili da nije dokazao svoj tužebni zahtjev, odnosno na temelju čega su izveli zaključak da nije zakonito koristio sporni stan. Apelant je ukazao i na neujednačenu praksu Kantonalnog suda koji je, pri ocijeni praktično istog činjeničnog stanja, iznio stav da je stanovanje na temelju rješenja o dodijeli stana na korištenje valjan osnov za sticanje stanarskog prava. Apelant je zaključio da je sve navedeno uzrokovalo povredu prava na pravično suđenje iz člana 6, prava na dom iz člana 8, prava iz člana 13. Evropske konvencije, te prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
15. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-000906 od 21. marta 2007. godine reviziju apelanta odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je u vođenim postupcima kao nesporno utvrđeno da apelant nikad nije zaključio ugovor o korištenju stana, pa su postupajući sudovi, u skladu sa članom 11. Zakona o stambenim odnosima zaključili da sporni stan nije koristio zakonito, te odbili njegov tužbeni zahtjev. Neosnovanim su ocijenjeni revizioni navodi da drugostepeni sud apelantov zahtjev nije cijenio u kontekstu odredbi člana 2., 24. i 30. Zakona o stambenim odnosima, jer je drugostepeni sud cijenio žalbene navode koji su od značaja za donošenje pravilne odluke, dok ostale nije smatrao relevantnim. Najzad, Vrhovni sud je naveo da je apelant sam napustio sporni stan i uselio se u veći stan, a koji je morao napustiti zbog povrata istog nosiocu stanarskog prava, na temelju čega je zaključio da apelant svoj raniji stan nije nesmetano i mirno koristio, već ga je prestao koristiti, te da mu je zahtjev za ponovno uvođenje u posjed spornog stana odbijen. Vrhovni sud se nije izjašnjavao o povredi prava iz Evropske konvencije na koje se apelant u reviziji pozvao.
16. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na prvično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je u vođenim postupcima kao neporno utvrđeno da je u sporni stan uselio na temelju valjanog akta vlasnika stana, da je isti koristio nesmetano od 1979. godine pa do početka 1994. godine kada mu je dodjeljeno rješenje o privremenom korištenju većeg stana. Nadalje, apelant smatra da su postupajući sudovi na ovako utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenili materijalno pravo, prije svega članove 2. i 11. Zakona o stambenim odnosima. Prema apelantovom tumačenju navedenih odredbi, istim je omogućeno da se stanarsko pravo stekne na temelju zakonitog useljenja u stan i trajnim i nesmetanim korištenjem istog. U vezi s tim apelant ističe da se sticanje stanarskog prava ne može posmatrati samo kroz prizmu zaključenog ili nezaključenog ugovora o korištenju stana, već da se mora imati u vidu i zakonski osnov za sticanje stanarskog prava tj. akt o dodijeli stana na korištenje, a na osnovu kojeg se i zaključuje ugovor o korištenju stana. Nadalje, apelant ističe da su postupajući sudovi u potpunosti zanemarili činjenicu da je sporni stan njegov dom, u kojem je živio na dan 30. aprila 1991. godine, te da je “irelevantno da li se radi o korisniku na temelju “pravnog osnova” ili “bespravnom korisniku”. U vezi s tim posebno ističe da prema članovima 2. i 11. Zakona o stambenim odnosima, on nije bespravni korisnik, jer niko nikad nije tražio njegovo iseljenje u skladu sa članom 30. navedenog Zakona. Apelant ističe da je nakon deložacije iz većeg stana ponovno uselio u sporni stan u kojem i danas živi, te se pozvao na član 3. stav
3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, a po kojem danom stupanja na snagu istog, nosilac stanarskog prava može bez ikakvih ograničenja stupiti u posjed stana na kojem ima stanarsko pravo i kad je stan prazan, pa smatra da je legitimni i savjesni korisnik spornog stana, te da ne postoje zakonske prepreke da mu se prizna prijeratno, faktički stečeno, stanarsko pravo.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„ Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj
AP156/05 od18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očiglednone predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. Apelant prije svega ističe da su mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog togašto su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu , pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).»
20. Apelant ističe da su sudovi potpuno zanemarili činjenicu da je u sporni stan uselio na temelju valjanog pravnog akta davaoca odnosno vlasnika spornog stana, te da je mirnim i dugogodišnjim korištenjem istog (od 1979. godine do 1993. godine) stekao svojstvo nosioca stanarskog prava. U tom smislu, činjenica da nije zaključio ugovor o korištenju stana ne može biti odlučujuća pri ocijeni da li se radi o zakonitom useljenu u sporni stan. Najzad, apelant smatra da nije nezakoniti korisnik spornog stana jer vlasnik stana nikad nije ni koristio mogućnost propisanu članom
30. Zakona o stambenim odnosima, tj. nije tražio njegovo iseljenje kao bespravnog korisnika. U vezi sa ovim tvrdnjama, Ustavni sud primjećuje da su postupajući sudovi svoje odluke zasnovali na članu
11. Zakona o stambenim odnosima, a koji reguliše da se zakonitim useljenjem u stan ima smatrati useljenje izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana, a koji je zaključen na temelju odgovarajućeg akta ili drugog akta koji predstavlja valjan pravni osnov za useljenje u stan. Iz citirane odredbe nedvosmisleno proizilazi da zakonito useljenje u stan podrazumjeva postojanje akta davaoca stana, koji u apelantovom slučaju postoji, te zaključeni ugovor o korištenju stana, koji apelant nema. U vezi s tim apelant se neosnovano poziva na član 2. Zakona o stambenim odnosima, koji propisuje da osoba koja se useli u stan na osnovu akta koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan, ima pravo da taj stan trajno koristi pod uslovima propisanim ovim zakonom. Naime, upravo se kao jedan od uslova propisanih Zakonom o stambenim odnosima, ima smatrati i zaključeni ugovor o korištenju stana iz člana 11. Zakona, a koji apelant nije nikad zaključio. Ustavni sud smatra da su postupajući sudovi dali jasne i precizne razloge zbog kojih su ocijenili da u apelantovom slučaju nepostojanje ugovor o korištenju stana njegovo useljenje u sporni stan čini nezakonitim, te shodno tome i primjenili član 11. Zakona o stambenim odnosima. Naime, iz presude prvostepenog suda proizilazi da je davalac stana stekao pravo raspolaganja na spornom stanu tek po zaključenom Soprazumu sa “Željezarom” Zenica 1988. godine, a akt o dodijeli spornog stana apelantu je izdao 1979. godine, te da je “Željezara” Zenica svojim pismenom od 13. avgusta 1978. godine upućenom vlasniku odnosno davaocu spornog stana odbila da izda saglasnost da se sporni stan dodijeli na korištenje apelantu. Nadalje, u konkretnom slučaju se ne može zanemariti ni činjenica na koju opravdano ukazuje i Vrhovni sud da je apelant sam napustio sporni stan i preselio se u veći, koji je morao napustiti zbog povrata nosiocu stanarskog prava, odnosno da sporni stan nije koristio mirno i nesmetano nego ga je prestao koristiti, te da je zahtjev za povrat spornog stana, koji je bio proglašen napuštenim, podnio nakon proteka zakonskog roka. Najzad, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju navodi iz apelacije i dokumenti predočeni Ustavnom sudu ne ukazuju da zaključci do kojih su redovni sudovi došli u ocjeni utvrđenog činjeničnog stanja djeluju nelogično i proizvoljno, te da se stav redovnih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva ni u kojem slučaju ne može smatrati proizvoljnim, s obzirom da su redovni sudovi svoje odluke temeljili na činjeničnom stanju utvrđenom putem relevantnih dokaza, te da su takvo činjenično stanje primjenili relevantne odredbe Zakona o stambenim odnosima, što sve nije odavalo utisak bilo kakve proizvoljnosti. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno prima facie neosnovani.
21. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na dom. U vezi s tim Ustavni sud prije svega podsjeća da prvenstveno mora utvrditi da li sporni stan predstavlja apelantov «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma».
22. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Nadalje, prema praksi Ustavnog suda «dom» je faktičko stanje koje ne zahtijeva postojanje pravne osnove (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 323/04, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 34/05). Također, prema praksi Evropskog suda da bi se određeni prostor smatrao «domom» u smislu člana 8. Evropske konvencije neophodno je da postoji čvrsta, odnosno trajna veza podnosilaca predstavke sa tim prostorom kao i da ne postoje okolnosti koje ukazuju da su podnosioci predstavke zasnovali svoj dom na nekom drugom mjestu (vidi, mutatis mutandis, navedenu presudu Evropskog suda za ljudska prava, Gillow protiv Velike Britanije). U konkretnom slučaju, apelant je sporni stan koristio u periodu od 1987. godine do 1993. godine, odnosno u isti se vratio 2002. godine, a u kojem i danas živi. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zaključuje da apelant nije zasnovao «dom» na nekom drugom mjestu, te da se nakon privremenog prestanka korištenja spornog stana, vratio u isti i nastavio ga koristiti sa namjerom da u njemu i trajno ostane. U tom smislu, Ustavni sud zaključuje da sporni stan predstavlja apelantov «dom».
23. Nadalje, Ustavni sud, nakon što je utvrdio da sporni stan predstavlja apelantov «dom» mora ispitati da li osporene odluke predstavljaju «mješanje» u apelantov dom. Ustavni sud primjećuje da se presude koje apelant osporava odnose na postupak u kojem je tražio da se utvrdi da je na predmetnom stanu steko status nosoca stanarskog prava, budući da takav status ranije nije imao. Apelant je s ciljem legalizacije svog statusa, imajući u vidu da se prema Zakonu o stambenim odnosima samo nosiocu stanarskog prava garantira mirno i neometano korištenje stana, pokrenuo sudski postupak utvrđivanja da je stekao svojstvo nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, ali je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Stoga, odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva za utvrđivanje da je stekao status nosioca stanarskog prava predstavlja «miješanje» u njegovo pravo na poštivanje doma u smislu stava 1. člana 8. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 323/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 23).
24. Nakon što je utvrdio da osporene presude predstavljaju mješanje u apelantovo pravo na dom, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je “mješanje” u apelantovo pravo na dom bilo u «skladu sa zakonom» u smislu stava 2. člana 8. Evropske konvencije. U sudskim postupcima koji su rezultirali osporenim presudama, utvrđeno je da je apelantu sporni stan dodjeljen aktom davaoca stana, ali da apelant nikad nije zaključio i ugovor o korištenju spornog stana. S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, a koje apelant nije osporavao ni u toku vođenih postupaka, a ni u apelaciji Ustavnom sudu, postupajući sudovi su, na temelju člana 11. Zakona o stambenim odnosima, zakljuličili da apelant, zbog nedostatka ugovora o korištenju stana, u isti nikad nije zakonito uselio. Cilj donošenja pobijanih presuda bio je dosljedna primjena Zakona o stambenim odnosima čijim odredbama je pod jednakim zakonskim uslovima pružena mogućnost sticanja svojstva nosioca stanarskog prava. S obzirom na navedeno, može se zaključiti da mješanjem u apelantovo pravo na dom nije narušena proporcionalnost između njegovor interesa da nastavi koristiti sporni stan i legitimnog interesa dosljedne primjene Zakona o stambenim odnosima.
25. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na dom, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazujuda je kršenje ustavnog prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moguće, u smislu da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
26. Apelant također navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. S obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu i prava na efektivan pravni lijek zasnivaju na navodima o pogrešnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već apsolvirao u ovoj odluci u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovih prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani, jer činjenice predočene Ustavnom sudu ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenih prava.
27. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović