Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1602/07 (Kantonalno javno pravobraniteljstvo Vitez)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1602/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1602/07, rješavajući apelaciju Kantonalnog javnog pravobraniteljstva Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kantonalnog javnog pravobraniteljstva Vitez podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-000786 od 21. marta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj Pž-81/04 od 9. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda Travnik broj Ps-

111/04 od 20. aprila 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kantonalno javno pravobraniteljstvo Vitez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Kantonalni javni pravobranitelj Azijada Šaćirbegović, podnijelo je 5. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-

000786 od 21. marta 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-81/04 od 9. februara 2006. godine i presude Općinskog suda Travnik ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-111/04 od 20. aprila 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Ps-111/04 od 20. aprila 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Pž-81/04 od 9. februara 2006. godine, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je traženo da se utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji stana broj Su-1251/99 od 29. decembra 1999. godine, zaključen između BNT Poslovni sustav doo Novi Travnik kao prodavca (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Ljupka Cvitanovića kao kupca (u daljnjem tekstu: drugotuženi), a koji stan se nalazi u Novom Travniku u ulici Stjepana Radića broj 8 prvi sprat, stan broj 3, i da je slijedom toga prvotuženi dužan vratiti drugotuženom-kupcu iznos od 24.096,75 KM, a apelant je obavezan da prvotuženom naknadi troškove advokatskog zastupanja u iznosu od 3.400,65 KM.

3. Općinski sud je raspravljajući tužbeni zahtjev apelanta utvrdio da je ugovor o kupoprodaji broj Su-1251/99 od 29. decembra 1999. godine zaključen između prvotuženog i drugotuženog kao ugovornih strana, odnosno prvotuženi je prethodno rješenjem broj 03-32-99 od 1. septembra 1999. godine drugotuženom izvršio dodjelu predmetnog stana, koji je sa Stambeno komunalnim fondom Novi Travnik na osnovu navedenog rješenja zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana broj 126/99 od 1. septembra 1999. godine. Također je utvrđeno da je predmetni kupoprodajni ugovor potpisan od ugovornih strana, potvrđen i potpisan od strane apelanta, te da je ugovorena cijena stana u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

4. U odgovoru na pitanja ko je vlasnik predmetnog stana (budući da je osnov utvrđenja ništavosti kupoprodajnog ugovora prodaja stana od nevlasnika), ko je bio nosilac prava raspolaganja predmetnim stanom, i da li je izvršen tehnički prijem i izdata upotrebna dozvola, te prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta, sud je na osnovu provedenih dokaza i saslušanja svjedoka A.M. utvrdio da je vlasnik predmetnog stana prvotuženi, te da je prema čl. 2. i 7. Zakona o vlasničkim odnosima mogao istim raspolagati i staviti ga u promet. Općinski sud je navedeni zaključak obrazložio navođenjem konkretnih materijalnih dokaza, između ostalog, i rješenja o odobrenju Programa privatizacije i početnog bilansa prvotuženog broj 01-19-659/02 od 16. jula 2002. godine.

5. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta, ocijenio da je odluka prvostepenog suda pravilna i nije dovedena u pitanje žalbenim navodima. Dalje je obrazloženo da je drugostepeni sud dužan temeljem člana 221. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» broj 53/03 u daljnjem tekstu: ZPP), prilikom ispitivanja zakonitosti i pravilnosti prvostepene presude po žalbi paziti i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Kantonalni sud je naveo da je apelant podnio tužbu protiv tuženih radi utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji stana, koji je zaključen između prvotuženog, kao prodavca i drugotuženog, kao kupca, iz razloga što je stvarni vlasnik predmetnog stana Tvornica mašina i hidraulike iz Novog Travnika (u daljnjem tekstu: TMiH Novi Travnik). Dalje, sud se pozvao na član 12. stav 2. Zakona o javnom pravobraniteljstvu («Službene novine Srednje bosanskog kantona br. 6/97, 8/98, 1/00, 14/03 i 2/04 u daljnjem tekstu: SBK) prema kojem Kantonalno javno pravobraniteljstvo u ostvarivanju svoje funkcije obavlja poslove zaštite imovine i imovinskih interesa Kantona, njegovih organa i fondova koji imaju svojstvo pravnog lica, a koji se finansiraju iz budžeta Kantona ili u odnosu na njih kanton vrši osnivačka prava.

6. Kantonalni sud je temeljem člana 226. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) žalbu apelanta odbio kao neosnovanu potvrđujući presudu prvostepenog suda, zaključujući da osporenim kupoprodajnim ugovorom koji je predmet spora, stranke nisu raspolagale imovinom Kantona, njegovih organa, drugih državnih organa i fondova koji se finansiraju iz budžeta kantona. Kantonalni sud je obrazložio da apelant nije ni u kakvom materijalno-pravnom odnosu prema predmetu spora, odnosno nije aktivno legitimiran za podnošenje ovakve vrste tužbe prema tuženim, pozivajući se i na član 15. Zakona o javnom pravobraniteljstvu kojim je propisano u kojem slučaju javno pravobraniteljstvo ima položaj i prava stranke, te da je članom 29. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, utvrđena samo obaveza pravobranitelja da u postupku prodaje stana provjeri pravilnost i način obračuna cijene stana.

7. Vrhovni sud je revizioni prigovor apelanta ocijenio neosnovanim imajući u vidu Zakon o javnom pravobraniteljstvu SBK kao i sadržaj tužbenog zahtjeva apelanta kojim je traženo utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji. Vrhovni sud je cijeneći materijalnu vezu koja postoji između apelanta i konkretnog predmeta, utvrdio da apelant nije aktivno legitimiran u konkretnoj pravnoj stvari, jer nije ovlašten da navedeni tužbeni zahtjev istakne prema tuženim. Vrhovni sud je obrazložio da prema članu 11. Zakona o javnom pravobraniteljstvu Kantonalno javno pravobraniteljstvo obavlja svoju funkciju u okviru prava utvrđenih zakonom za područje kantona, dok prema članu 12. stav 2. istog zakona kantonalno javno pravobraniteljstvo u ostvarivanju svojih funkcija obavlja poslove zaštite imovine i imovinskih interesa kantona, njegovih organa, drugih državnih organa i fondova, koji imaju svojstvo pravnog lica a koji se finansiraju iz budžeta kantona ili u odnosu na njih Kanton vrši osnivačka prava.

8. Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju ugovorom o kupoprodaji stana stranke nisu raspolagale imovinom Kantona, te drugih državnih organa i fondova koji se finansiraju iz budžeta Kantona, a apelant nije ovlašten da podnese tužbu radi zaštite imovine trećih lica. Vrhovni sud je naveo odredbu člana 15. navedenog zakona, prema kojoj javno pravobraniteljstvo preuzima pravne radnje radi zaštite vlasništva kantona, odnosno općine kada je zato ovlašteno posebnim propisima, i u kom slučaju ima položaj i prava stranke. Dalje, Vrhovni sud je naglasio da je članom 29. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo utvrđena samo obaveza nadležnog pravobranitelja da u postupku prodaje stana provjeri pravilnost obračuna ugovorene cijene stana, odnosno utvrdi da li je obračun izvršen prema odredbama navedenog zakona, dok tužba u konkretnom slučaju nije podnijeta iz tih razloga. Također Vrhovni sud je istakao da apelant, tužbom podnesenom u svoje ime dokazuje da prodavac nije vlasnik stana koji je predmet ugovora o kupoprodaji, mada samo vlasnik stana može da traži zaštitu svojih vlasničkih prava. Pri tome apelant zanemaruje činjenicu, budući da ugovor, koji je zaključen između tuženih, nije apsolutno ništav, da ga ne može pobijati svako zainteresirano lice, pa stoga ni apelant.

9. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u tome jer je «Općinskom sudu dostavio dokaze o vlasništvu predmetnog stana te je dokazao da je vlasnik stana Tvornica mašina i hidraulike d.o.o. Novi Travnik. Sud ovaj dokaz nije cijenio niti se i jednom riječju osvrnuo i ocijenio tu bitnu i odlučnu činjenicu. Nasuprot ovom dokazu prvotuženi nije priložio ni jedan dokaz o svom vlasništvu, niti je dokazao na koji način je došao u posjed istog. Vrhovni sud nije cijenio činjenicu da je apelant ovjerio ugovor o kupoprodaji i da uporno traži poništenje toga ugovora iz razloga apsolutne ništavosti». Apelant je dalje naveo da sudovi nisu u suštini imali u vidu član 5. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) niti čl. 7. i 12. Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojim je propisano «stanove će prodavati vlasnik iz člana 7. ovog zakona» prema kojem «svaki nosilac stanarskog prava … može podnijeti zahtjev za otkup stana od vlasnika, a vlasnik je obavezan prodati stan.

10. Apelant smatra da u konkretnom slučaju ima aktivnu legitimaciju koja proizlazi i iz činjenice što je vršio privatizaciju svih stanova na području SBK a traži «poništenje svog akta, koji je ovjerio zbog priložene falsifikovane dokumentacije». Dalje smatra da su presudom Vrhovnog suda povrijeđena navedena prava kako apelanta, tako i vlasnika predmetnog stana (države Bosne i Hercegovine i TMiH d.o.o. Novi Travnik te prava radnika navedene tvornice». Također je u apelaciji navedeno da nema mjesta tvrdnji Vrhovnog suda da apelant nije aktivno legitimiran, jer je «Kantonalno javno pravobraniteljstvo SBK upravo, kao i svako građansko lice, ovlašteno i dužno štititi državnu imovinu, kao što je imenovano Pravobraniteljstvo u konkretnom slučaju učinilo».

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03, od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku odlučivali, na tri sudske instance, te na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdili da u konkretnom slučaju apelant nije aktivno legitimiran da tužbom (obzirom da se ne radi o imovini kantona odnosno njegovih organa kako je to zakonom propisano) podnesenom u svoje ime dokazuje da prvotuženi kao prodavac nije vlasnik stana koji je predmet ugovora o kupoprodaji, a koji je zaključen sa drugotuženim kao kupcem, budući da samo vlasnik stana može tražiti zaštitu svojih vlasničkih prava. Također je utvrđeno je da nije apsolutno ništav ugovor koji je zaključen između tuženih, te da ga ne može pobijati svako zainteresirano lice, pa stoga ni apelant. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanta, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu. Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1602/07 (Kantonalno javno… | Sudska praksa | Aktio