Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1652/07 (V. G.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1652/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1652/07, rješavajući apelaciju Vlade Grgića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Grgića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-07-00004 od 27.marta 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-K-06-000029 od 6. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vlado Grgić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Usore, kojeg zastupa Azijada Mujkić, advokatica iz Zenice, podnio je 8. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-07-000047 od 27. marta 2007. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-K-06-000029 od 6. novembra 2006. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-K-06-000029 od 6. novembra 2006. godine, apelant je oglašen krivim što je u vrijeme i na način opisan u tački 2. izreke presude počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 36/03, 37/03 i 21/04 u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od sedam godina. Apelantu je na osnovu člana 57. stav 1. KZ FBiH uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Istom presudom sud je na osnovu člana 212. st.1. i 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04 i 28/05 u daljnjem tekstu: ZKP) četiri oštećene osobe sa imovinsko pravnim zahtjevom uputio na parnični postupak.

3. Apelant je na osnovu člana 202. stav 1. ZKP FBiH obavezan da zajedno sa prvooptuženim S.S. solidarno na ime troškova krivičnog postupka, plati iznos od 695 KM i na ime paušala svaki zasebno iznos od po 20 KM. Također je istom presudom određeno da će o troškovima odbrane apelanta, sud donijeti posebno rješenje, nakon što razmotri troškovnik o obaveznoj odbrani.

4. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je Kantonalno tužiteljstvo Zeničko-dobojskog kantona ( u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) optužnicom broj KT-657/06 od 13. juna 2006. godine optužilo apelanta, zbog krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 2. KZ FBiH. Navedenu optužnicu potvrdio je sudija za prethodno saslušanje, a po održanom ročištu o izjašnjenju o krivnji, u smislu člana 244. stav 4. ZKP FBiH predmet je proslijeđen vijeću radi zakazivanja glavnog pretresa.

5. Dalje je obrazloženo da je sud proveo dokazni postupak u kojem je optužba izvela dokaze saslušanjem oštećenih Smaila Saračevića, Nirmele Saračević, Amela Sračevića, i tri svjedoka. Također su pribavljeni nalazi i mišljenja, te je izvršeno saslušanje više vještaka odgovarajuće struke (vještak diplomirani biolog koji je obavio mikrobiološko vještačenje, vještak-hemičar i vještak Kliničkog centra Sarajevo koji je po naredbi suda obavio DNA vještačenje rukavica pronađenih u vozilu apelanta u cilju utvrđivanja osobe koja je nosila predmetne rukavice). Kantonalno tužiteljstvo je dostavilo materijalne dokaze numerički označene, između kojih su i zapisnik o uviđaju PU Tešanj od 23. marta 2006. godine, zapisnik o pretresu stana i drugih prostorija od 13. aprila 2006. godine sa potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, fotodokumentacija pretresa kuće i pomoćnih prostorija vlasništvo apelanta, fotodokumentacija otkupljenog zlata, oduzete novčanice prema potvrdi o oduzimanju predmeta od apelantove supruge, zapisnici o prepoznavanju osoba od 14. i 21. aprila 2006. godine, kao i drugi materijalni dokazi navedeni u presudi.

6. Odbrana apelanta je priložila fotokopiju apelantovog pasoša, putnog naloga i apelantovog dnevnika, te iskaz svjedoka M.L. koji je dat u Kantonalnom tužiteljstvu 4. maja 2006. godine. Također su saslušana još dva svjedoka odbrane od kojih je jedan apelantova supruga. Odbrana je između ostalog, osporila sve radnje koje je poduzeo oštećeni Smail Saračević, nakon izvršenog predmetnog krivičnog djela. U cilju donošenja odluke o troškovima postupka apelant je dostavio uvjerenje Biroa za zapošljavanje Usora, kućnu listu i priznanicu o visini penzije apelantovog oca.

7. Kantonalni sud je na osnovu analize provedenih dokaza cijeneći ih pojedinačno i dovodeći ih u međusobnu vezu, utvrdio da su apelant i još dvije neidentificirane osobe zajednički i dogovoreno 22. marta 2006. godine oko 19,35 sati u Tešnju izvršili krivično djelo razbojništva nad porodicom Smaila Saračevića i da su tom prilikom otuđeni zlato i novac kako je to pobliže opisano pod tačkom 2. u izreci presude.

8. Obrazlažući svoju presudu Kantonalni sud je ocijenio da je fotodokumentacija sačinjena od strane policije u skladu sa zakonom, uključujući i fotodokumentaciju zlata kojeg je oštećeni Smail Saračević donio u policiju, kojeg je otkupio. Sud je ocijenio da nema povrede zakona u odnosu na radnje koje je poduzimao oštećeni Smail Saračević, obrazlažući da predmetne radnje ne predstavljaju posebne istražne radnje, a da zakonom nije zabranjeno da oštećeni sam radi na otkrivanju izvršitelja, odnosno pronalaženju predmeta. Kantonalni sud je naveo da je na osnovu vještačenja, vještaka mikrobiloške struke, utvrđena morfološka sličnost između vlakana sa rukavica, pronađenih naknadno u automobilu marke «Mercedes» u vlasništvu apelanta, i vlakana sa samoljepljivih traka pronađenih na mjestu događaja, te da analizirani uzorci pripadaju apelantu. Sud je naveo da je ovaj nalaz potvrđen i DNA vještačenjem od strane Instituta za mikrobiologiju, imunologiju i parazitologiju Kliničkog centra univerziteta u Sarajevu. Kantonalni sud je, imajući u vidu sve izvedene dokaze tokom glavnog pretresa, ocijenio da odbrana apelanta nije uspjela izgraditi njegov alibi. Kantonalni sud je zaključio da su u radnjama apelanta ispunjeni svi elementi bića krivičnog djela razbojništva.

9. Razmatrajući apelantov zahtjev za osobađanje plaćanja troškova krivičnog postupka, Kantonalni sud je naveo da je u toku vođenja konkretnog postupka utvrdio da apelant kamionom privatno obavlja poslove prijevoznika često odlazeći u inostranstvo i da se bavi poljoprivredom. Sud je ocijenio da dokazi koje je apelant dostavio nisu dovoljni za donošenje odluke kojom bi se apelant oslobodio obaveze plaćanja troškova krivičnog postupka. Sud je odlučio da će se o troškovima branitelja apelanta donijeti posebno rješenje, nakon što sud razmotri predloženi troškovnik branitelja.

10. Dalje, sud je naveo da je na traženje apelanta da se uputi na izdržavanje kazne zatvora i prije pravomoćnosti konkretne presude, 14. novembra 2006. godine donio posebno rješenje broj 004-0-K-

06-000020, kojim je apelanta uputio na izdržavanje kazne zatvora u KPZ ZT Zenica.

11. Odlučujući o žalbama protiv presude Kantonalnog suda, Vrhovni sud je, nakon održane sjednice vijeća kojoj su prisustvovali zamjenik glavnog federalnog tužitelja, apelant i njegov branitelj, donio presudu broj 070-0-Kž-07-000047 od 27. marta 2007. godine kojom je žalbu Kantonalnog tužiteljstva odbio kao neosnovanu. Žalbu apelanta je djelomično uvažio i u odluci o kazni preinačio presudu Kantonalnog suda broj 004-0-K-06-000029 od 6. novembra 2006. godine, tako što je apelant za krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH, za koje je proglašen krivim tačkom 2. izreke navedene presude, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, u koju se na osnovu člana 57. KZ FBiH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 12. aprila 2006. godine do 14. novembra 2006. godine.

12. U obrazloženju je Vrhovni sud, u vezi s apelantovim žalbenim navodom u pogledu nejasnoće, proturječnosti, nepostojanja razloga o odlučnim činjenicama i nezakonitosti dokaza, ocijenio da nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tač. k) i i) ZKP FBiH. Sud je naveo da se prvostepena presuda ne zasniva na nezakonitim dokazima, te je kao takva pravilna i zakonita. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno proveo i ocijenio sve predočene materijalne dokaze, saslušao svjedoke i uzeo u obzir provedene rezultate vještačenja, posebno DNK-a analizu, zaključivši da su u apelantovom slučaju stečena sva zakonska obilježja krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 2. KZ FBiH. Sud je obrazložio da je prvostepena presuda u pogledu odlučnih činjenica jasna i ni u čemu nije proturječna, da su za sve bitne činjenice i okolnosti navedeni razlozi i dato dovoljno obrazloženje, i u pogledu spornih činjenica na koje je ukazao apelant u žalbi-kao što su upotrijebljeni kabal, kaiševi, ljepljiva traka, rukavice i pištolj, ali i porijeklo količine zlatnine. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelanta koje su se odnosile na radnje koje je poduzimao oštećeni Smail Saračević i N.M., zaključujući da predmetne radnje nisu poduzimale službene osobe u propisanom postupku, već oštećeni koji je išao da otkrije počinitelje krivičnog djela razbojnišptva te da dođe do svoje zlatnine. Sud je zaključio da navedeno postupanje nije bilo protivno zakonu.

13. Također, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovan žalbeni prigovor apelanta da je prvostepenom presudom prekršen član 6. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i član 3. ZKP FBiH, ocjenjujući da se prvostepena presuda ne zasniva ni na kakvoj presumiranoj krivnji apelanta, već na utvrđenim činjenicama i okolnostima, koje predstavljaju bitna zakonska obilježja navedenog krivičnog djela razbojništva. Sud je ocijenio neosnovanim i žalbeni prigovor apelanta vezan za odluku o troškovima krivičnog postupka, ističući da je prvostepeni sud naveo valjane razloge zbog čega nije našao osnova za oslobađanje apelanta od plaćanja troškova krivičnog postupka.

14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1., 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su po njegovom mišljenju osporene presude proizvod pogrešne ocjene dokaza, nezakonitih dokaza, pretpostavki, proizvoljnosti i prihvatanja dokaza koji su u suprotnosti sa čl. 11. i 135. ZKP FBiH, te pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant je istakao da je prilikom donošenja osporenih presuda počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka, jer je po mišljenju apelanta povodom njegove žalbe trebalo otvoriti glavni pretres, što u konkretnom predmetu nije učinjeno. Apelant je također, istakao da prvostepeni sud nije sa jednakom pažnjom ocijenio činjenice koje ga terete, kao i one koje mu idu u prilog, navodeći kao svoj glavni argument da se u izreci prvostepene i drugostepene presude ne spominje ključni dokaz-vezanje oštećenih samoljepljivom trakom-na kojem se presude zasnivaju, već se spominju samo telefonski kabal i kaiševi. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na presumpciju nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, tvrdeći da su sudovi, prije donošenja osporenih presuda, pošli sa predubjeđenjem da je apelant kriv. U vezi s naprijed navedenim, apelant smatra da su sudovi, propuštajući da obrazlože, kako svaki dokaz pojedinačno tako i sve dokaze zajedno, bez dovođenja svih provedenih dokaza u uzajamnu vezu, počinili povredu prava na pravično suđenje. Apelant je naveo da su sudovi povrijedili pravo na pavično suđenje i time što ga nisu oslobodili plaćanja troškova postupka, ne uvažavajući argumente koje je dostavio sudu.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se apelacija podnosi očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. U odnosu na dio apelantovih navoda o nepravilno utvrđenim činjenicama i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud prilikom donošenja prvostepene odluke dao jasne i nedvosmislene razloge iz kojih je zaključio da je apelant počinio predmetno krivično djelo pri čemu je za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, dao detaljno obrazloženje koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno. Dalje, Ustavni sud uočava da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već iznosio u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi apelanta, dajući detaljne razloge zašto navodi žalbe nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivično pravne stvari, odnosno zašto je odluka prvostepenog suda pravilna.

19. Dalje, u vezi s navodima apelanta o tome da osporene odluke ne sadrže valjane razloge, jer «su proizvod pretpostavki i nezakonitih dokaza» Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U-62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP-352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

20. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud u krivičnom postupku dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. ZKP FBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKP FBiH, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

21. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te u skladu sa članom 296. ZKP FBiH dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza. Također sud se nije ograničio isključivo na analizu izjava svjedoka, već je sveobuhvatnije, tj. ocjenom i drugih objektivnih dokaza, cijenio sve dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Naime, Ustavni sud uočava da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je u toku postupka Kantonalni sud proveo obiman dokazni postupak, da je saslušao veći broj svjedoka optužbe i odbrane, da su izvršena relevantna vještačenja uz saslušanje vještaka, te da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično, da predlaže izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, što je i činio. Dakle, dokazi su izvedeni na glavnom pretresu, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i putem branioca. Dalje, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud za svoj zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret dao detaljno i jasno obrazloženje koje ispunjava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

22. Ovakve zaključke Kantonalnog suda u cijelosti je potvrdio i Vrhovni sud, ocjenjujući da su svi žalbeni navodi apelanta neosnovani, jer je izreka prvostepene presude razumljiva i u cijelosti u saglasnosti sa provedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem, dajući jasne, logične i uvjerljive razloge. Zaključke Kantonalnog suda, u osuđujućem dijelu presude, Vrhovni sud je ocijenio, primjerenim u odnosu na utvrđeno činjenično stanje, ali je prvostepenu odluku o kazni preinačio, osuđujući apelanta za predmetno krivično djelo na kaznu zatvora od šest godina. Također, zaključak Kantonalnog suda, u dijelu koji se odnosio na naknadu troškova postupka za apelanta, Vrhovni sud je potvrdio, dajući za svoj stav i po ovom osnovu jasne, logične i uvjerljive razloge. Vrhovni sud je također, ocijenio da se prvostepena presuda ne zasniva na presumiranoj krivnji, nego na utvrđenim činjenicama i okolnostima koje predstavljaju bitna zakonska obilježja. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja obje osporene odluke ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.

23. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da, osim ponavljanja žalbenih navoda, apelant ne navodi konkretno bilo šta drugo što bi moglo ukazati na eventualno kršenje principa koji su neodvojivi elementi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1., 2. i 3. Evropske konvencije, niti su takve povrede očigledne, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi s pravom na pravično suđenje (vidi Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Također, kako je već rečeno, u osporenim odlukama ne može se pronaći bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost u odlučivanju, proizvoljnu primjenu materijalnog prava ili procesnu nepravičnost na štetu apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije.

24. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović