Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2663/07 (N. D.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2663/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2663/07, rješavajući apelaciju Neđe Draškovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Neđe Draškovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 706 od 29. juna 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-405/03 od 17. oktobra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Rs-1167/02 od 18. marta 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Neđo Drašković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 28. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 706 od 29. juna 2007. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-

405/03 od 17. oktobra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-1167/02 od 18. marta 2003. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-1167/02 od 18. marta 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Ž-405/03 od 17. oktobra 2005. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske ( u daljnjem tekstu: tuženi) broj Su-VIII-582/02 od 14. juna 2002. godine i broj Su-VIII-582-

1/02 od 24. jula 2002.godine, kojim je određena naknada plaće apelantu za vrijeme privremene udaljenosti sa posla, i da se utvrdi da mu za vrijeme te udaljenosti pripada pravo na naknadu plaće u punom iznosu, kao i da se tuženi obaveže da apelantu namiri razliku plaće za period od 23. maja 2002. godine do 19. februara 2003. godine u iznosu od 11.865,00 KM sa pripadajućim kamatama.

3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je sud, nakon što je izvršio uvid u materijalne dokaze (odluku Visokog predstavnika, prvostepeno i drugostepeno rješenje tuženog te prigovor apelanta), utvrdio da je odlukom Visokog predstavnika broj 177/02 od 23. maja 2002. godine apelant privremeno udaljen sa dužnosti sudije Vrhovnog suda do donošenja odluke od strane Visokog sudskog i tužiteljskog savjeta Republike Srpske. Nakon toga, predsjednik Vrhovnog suda je donio rješenje broj Su-VIII-582/02 od 14. juna 2002. godine kojim je utvrdio pravo apelanta da za vrijeme privremene udaljenosti od dužnosti sudije prima naknadu plaće u visini od 50% prosječne plaće ostvarene u posljednjih šest mjeseci. Apelant je protiv navedenog rješenja podnio prigovor, koji je odbijen rješenjem broj Su-VIII-582-1/02 od 24. jula 2002. godine, nakon čega je apelant zatražio sudsku zaštitu.

4. Osnovni sud je ocijenio, da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo odnosno član 119. stav 3. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» broj 38/00 i 40/00) kojom je propisana isplata naknade plaće u visini od 50% prosječne plaće, koja je ostvarena u posljednjih šest mjeseci. Osnovni sud je obrazložio da je članom 4. Zakona o radu predviđeno da će se odgovarajuće odredbe ovog zakona primijeniti i na radnike u organima državne uprave, pravosuđu i u drugim državnim organima i organizacijama ukoliko drugim zakonom nije drugačije određeno. Također je navedeno da je sud ocijenio neosnovanom tvrdnju apelanta, da kada Zakonom o sudovima i sudskoj službi nije regulirana visina nakade za vrijeme udaljenja, da je zakonodavac smatrao da sudiji ne treba za vrijeme udaljenja umanjivati plaću.

5. Okružni sud je odlučujući o žalbi apelanta prihvatio činjenično utvrđenje i pravni zaključak Osnovnog suda da apelantu za vrijeme privremene udaljenosti od dužnosti sudije ne pripada plaća u punom iznosu, već naknada u visini od 50% plaće ostvarene u prethodnom polugodištu.

6. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizioni prigovor apelanta da se kao nositelj pravosudne funkcije, kojeg je izabrala Narodna skupština Republike Srpske, ne može izjednačiti sa radnicima koji su zaključili ugovor o radu sa poslodavcem. Ocjenjujući pravilnim odluke nižestepenih sudova Vrhovni sud se pozvao na član 69. stav 2. Zakona o sudovima i sudskoj službi («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 13/00, 15/00, 16/00, 70/01, 77/02 i 85/03) kojim je propisano da sudija može biti udaljen od dužnosti ako je pokrenut postupak za njegovo razrješenje. Vrhovni sud je obrazložio da navedeni član ne propisuje prava sudije koji je udaljen od dužnosti niti visinu naknade plaće za vrijeme te udaljenosti. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je članom 1. Zakona o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 11/94, 3/96 i 6/97) određeno da se tim zakonom uređuju prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa lica zaposlenih u sudovima kao i lica koja bira i imenuje Narodna skupština Republike Srpske, ukoliko to nije regulirano posebnim propisom.

7. Vrhovni sud je ocijenio, imajući u vidu da sporno pitanje visine naknade plaće za vrijeme privremene udaljenosti od dužnosti nije regulirano Zakonom o sudovima i sudskoj službi, da se u konkretnom slučaju primjenjuje citirani član 1. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, koji u stavu 3. propisuje da se u pogledu onih prava, obaveza i odgovornosti koja nisu posebno uređena tim zakonom, primjenjuju propisi o radnim odnosima. Vrhovni sud je dalje obrazložio da je to u konkretnom slučaju Zakon o radu koji u članu 119. stav 3. određuje da za vrijeme udaljenja sa posla zaposleni ima pravo na naknadu plaće u visini od 50% prosječne plaće koju je ostvario u posljednjih šest mjeseci. Vrhovni sud je istakao suprotno navodima revizije, da nižestepeni sudovi nisu pogrešno primijenili materijalno pravo kad su na temelju navedenih propisa odbili tužbeni zahtjev apelanta, zaključujući da se i na sudije kao nosioce pravosudnih funkcija primjenjuju odredbe Zakona o radu u pogledu onih prava, dužnosti i odgovornosti koja nisu posebno propisana Zakonom o sudovima i sudskoj službi, niti Zakonom o radnim odnosima u državnim organima.

8. Također, Vrhovni sud je obrazložio da prema članu 91. Zakona o sudovima i sudskoj službi, sudija ima pravo na naknadu plaće u punom iznosu samo za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i vanrednog plaćenog odsustva te prvih 30 dana bolovanja, zaključujući da sudiji u svim drugim slučajevima odsustvovanja sa posla ne pripada pravo na naknadu plaće u punom iznosu, dakle i u slučaju kad je privremeno udaljen od dužnosti. Vrhovni sud je naveo da ukoliko bi se utvrdilo da je apelant bez svoje krivice i bez pravnog osnova udaljen od dužnosti odnosno u slučaju njegovog povratka na dužnost, apelant bi imao pravo da zahtijeva naknadu štete u visini razlike punog iznosa plaće i naknade koju je primao u vrijeme udaljenja sa posla.

9. Apelant se u apelaciji žali da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su njegova navedena prava povrijeđena, jer su sudovi donoseći svoje presude pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je naveo da je «Zakonom o sudovima i sudskoj službi propisana disciplinska odgovornost sudija i udaljenje od dužnosti sudije, sudske plaće i naknade, odnosno članom 69. navedenog zakona predviđena je mogućnost udaljenja sudije od dužnosti, ali navedenom odredbom, niti drugom odredbom nije predviđeno umanjenje plaće za vrijeme udaljenja od dužnosti sudije. Da je zakonodavac htio da se sudiji umanji plaća za vrijeme udaljenja od dužnosti sudije tu odredbu bi napisao u članu 69. ili nekoj drugoj odredbi navedenog zakona».

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku, na tri sudske instance, na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdili da apelantu za vrijeme privremene udaljenosti od dužnosti sudije ne pripada plaća u punom iznosu, već naknada u visini od 50% plaće ostvarene u prethodnom polugodištu.

14. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanta, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2663/07 (N. D.) | Sudska praksa | Aktio