Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2733/07 (M. P.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otpremnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2733/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2733/07, rješavajući apelaciju Mije Petrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mije Petrovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001550 od 20. novembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-000918 od 13. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-
1804/99 od 30. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mijo Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lipnice, kojeg zastupa Drago Reljić advokat iz Tuzle, podnio je 11. oktobra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001550 od 20. novembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000918 od 13. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1804/99 od 30. aprila 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-1804/99 od 30. aprila 2006. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000918 od 30. aprila 2006. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu Rudnici «Kreka» d.o.o. Tuzla ( u daljnjem tekstu: tuženi) na ime otpremnine isplati iznos od 10.680,00 KM uz zakonsku zateznu kamatu na cijeli utuženi iznos od narednog dana nakon presuđenja uz naknadu troškova postupka.
3. U obrazloženju presude istaknuto je da je nakon provedenih dokaza sud utvrdio da je među strankama bilo sporno to, što je apelant tvrdio da mu tuženi na ime otpremnine zbog odlaska u penziju nije isplatio nikakav novčani iznos, dok je tuženi tvrdio da mu je na ime otpremnine još 1995. godine isplatio novčani iznos od 15.000,00 tada važećih BH dinara, a da mu nije morao isplatiti niti isporučiti bilo šta drugo. Sud je naveo da apelant nije mogao dokazati na čemu temelji potraživanje od 120 tona uglja kao otpremninu na ime penzionisanja, a s tim u vezi i novčano potraživanje koje je postavio tužbenim zahtjevom. Sud je imajući u vidu pismeni nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, koji je uz pismeni nalaz i mišljenje dostavio i prateću dokumentaciju (nalog blagajni i ostalu dokumentaciju), te sadržaj izjava saslušanih svjedoka zaključio da je apelantu 25. decembra 1995. godine na ime otpremnine isplaćeno tadašnjih 15.000,00 BH dinara. Sud je posebno naveo da je apelant izjavio da je potpisao spisak od 6. septembra 1995. godine pod rednim brojem 12., a isti spisak je sastavni dio pismenog nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke.
4. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta ocijenio da je odluka prvostepenog suda pravilna i nije dovedena u pitanje žalbenim navodima. Dalje je obrazloženo da je osnovano u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio isplatu otpremnine u iznosu od 10.680,00 KM, (koji iznos predstavlja vrijednost od 120 tona uglja po cijeni od 89,00 KM po jednoj toni), a zbog njegovog odlaska u prijevremenu penziju po rješenju tuženog od 19. decembra 1994. godine kojim mu je prestao radni odnos zbog ispunjavanja uslova za ličnu prijevremenu penziju. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud donio pravilnu odluku kada je odbio apelanta sa navedenim tužbenim zahtjevom, nalazeći da nije dokazano na čemu temelji svoje potraživanje u vrijednosti od 120 tona uglja kao i iz razloga što je apelantu još 25. decembra 1995. godine na ime otpremnine zbog odlaska u prijevremenu penziju isplaćeno tadašnjih 15.000,00 BH dinara, a o čemu je apelant potpisao spisak tuženog, kojim je potvrdio prijem ovog novca.
5. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je stavom II rješenja tuženog od 19. decembra 1994. godine bilo utvrđeno da apelantu pripada otpremnina saglasno članu 58. Općeg republičkog kolektivnog ugovora, članu 156. Pravilnika o zajedničkim osnovama i mjerilima za sticanje i raspoređivanje dohotka, raspoređivanje čistog dohotka raspodjelu sredstava za lične dohotke, zajedničku potrošnju i lične izdatke, kao i odluci Kolegija direktora o privremenom penzionisanju broj 117/94 od 17. maja 1994. godine. Navedeno rješenje apelant je svojeručno potpisao 27. decembra 1994. godine koje nikada nije pobijao, niti je na isto rješenje podnosio prigovor, već je podnošenjem tužbe 27. oktobra 1999. godine zatražio isplatu otpremnine u vrijednosti od 120 tona uglja. Kantonalni sud je posebno naveo da bez obzira što konkretno potraživanje nije zastarjelo to nije uticalo na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke, zaključujući da je potraživanje apelanta neosnovano iz naprijed navedenih razloga.
6. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud utvrdio, a drugostepeni sud prihvatio pravilnim utvrđenja iz kojih proizlazi da je Odluka tuženog broj 117/94 od 17. maja 1994. godine koja je predviđala pravo na dodatnu otpremninu u vidu isporuke uglja od 120 tona za prijevremeni odlazak u penziju, stavljena van snage istog dana Odlukom broj 118/94 od 17. maja 1994. godine, te da je apelantu rješenjem od 19. decembra 1994. godine prestao radni odnos zbog ispunjavanja uslova za prijevremenu penziju. Apelant je na ime otpremnine zbog odlaska u penziju naplatio od tuženog 25. decembra 1995. godine tadašnjih 15.000,00 BH dinara, što čini iznos otpremnine u visini tri posljednje plaće radnika kako je propisano članom 58. Općeg kolektivnog ugovora («Službeni list SRBiH» broj 24/90) u vezi sa članom 156. Pravilnika tuženog o raspodjeli sredstava za lične dohotke, zajedničku potrošnju i lične izdatke, a koji propisi su bili na pravnoj snazi u tom periodu.
7. Vrhovni sud je ocijenio da je pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je drugostepeni sud odlučujući o žalbi apelanta izveo zaključak da dokazi izvedeni kod prvostepenog suda nisu davali utemeljenje za usvajanje tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud za svoju odluku dao jasne i pravilne razloge koje prihvata i Vrhovni sud, jer apelant nije dokazao (član 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP) da mu pripada ugalj na ime dodatne otpremnine, pa time ni protuvrijednost iznosa od 10.680,00 KM.
8. Apelant se u apelaciji žali da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodeći hronologiju događaja u konkretnom slučaju apelant smatra da su navedena prava povrijeđena jer je «na njegovu štetu povrijeđen Zakon, a u postupku na pouzdan način nije utvrđeno da mu je isplaćena otpremnina, iako na spisku stoji potpis pored iznosa od 15.000,00 BH dinara, niti je ona u skladu sa Općim republičkim kolektivnim ugovorom, koji je obavezan za tuženog i koji odlukama Kolegija direktora ne može biti ograničavan».
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku, na tri sudske instance, na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdili da je apelantu 25. decembra 1995. godine isplaćena otpremnina u iznosu od tadašnjih 15.000,00 BH dinara, dok apelant u postupku nije dokazao na čemu temelji svoje potraživanje u vrijednosti od 120 tona uglja.
13. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanta, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. Evropske konvencije kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović