Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1955/07 (Kantonalno javno pravobraniteljstvo Vitez)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1955/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1955/07, rješavajući apelaciju Kantonalnog javnog pravobraniteljstva Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Kantonalnog pravobraniteljstva Vitez podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000630 od 5. aprila 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj Pž-57/05 od 22. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda Travnik broj Ps-

306/04 od 24. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Kantonalno javno pravobraniteljstvo Vitez (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Kantonalni javni pravobranitelj Azijada Šaćirbegović, podnijelo je 27. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-

000630 od 5. aprila 2007. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-57/05 od 22. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda Travnik ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-306/04 od 24. juna 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj Ps-306/04 od 24. juna 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Pž-57/05 od 22. februara 2006. godine, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je traženo da se utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj SU-917/99 od 27. oktobra 1999. godine, zaključen između GP «Građevinar» Novi Travnik, kao prodavca ( u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Ivice Augustinović kao kupca (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i kupca Grgice Augustinović (u daljnjem tekstu: trećetužena), a koji stan se nalazi u Novom Travniku u ulici Stjepana Radića broj 4 sprat I, stan broj 3., te da je prvotuženi dužan vratiti drugotuženom i trećetuženoj kao kupcima iznos od od 27.581,00 KM, a zemljišno knjižni ured Općinskog suda, poništiti predmetni ugovor u zemljišnim knjigama.

3. Općinski sud je odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta, između ostalog, utvrdio da je prvotuženi vlasnik stana koji je predmet kupoprodaje, da je drugotuženi na navedenom stanu imao svojstvo nosioca stanarskog prava, a trećetužena svojstvo sunosioca stanarskog prava. Prvotuženi je sa drugotuženim i trećetuženim zaključio ugovor o prodaji stana u skladu sa Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije BiH» br.27/9, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 28/05 i 36/06), a predmetni ugovor je ovjeren u skladu sa članom 29. navedenog zakona.

4. Kantonalni sud je odlučujući o žalbi apelanta, ispitujući presudu prvostepenog suda u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u skladu sa članom 221. Zakona o parničnom postupku ( «Službene novine Federacije BiH» broj 53/03 u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da je žalba neosnovana. Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizlazi da su prvotuženi, drugotuženi i trećetužena pred prvostepenim sudom, između ostalog, istakli i prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani apelanta, o kojem prvostepeni sud nije zauzeo stav. Kantonalni sud je istaknuti prigovor ocijenio osnovanim imajući u vidu član 11. Zakona o javnom pravobraniteljstvu («Službene novine Srednje bosanskog kantona br.6/97, 8/98, 1/00, 14/03, i 2/04 u daljnjem tekstu: SBK) prema kojem Kantonalno javno pravobraniteljstvo obavlja funkciju u okviru utvrđene zakonom za područje kantona. Prema članu 12. stav 2. navedenog zakona, Kantonalno pravobraniteljstvo po ostvarivanju svojih funkcija obavlja poslove zaštite imovine i imovinskih interesa kantona, njegovih organa, drugih državnih organa i fondova koji imaju svojstvo pravnog lica, a koji se finansiraju iz budžeta kantona ili u odnosu na njih vrši osnivačka prava.

5. Kantonalni sud je ocijenio, imajući u vidu da u konkretnom slučaju predmetnim ugovorom o kupoprodaji stana, stranke nisu raspolagale imovinom kantona, njegovih organa, te drugih državnih organa i fondova koji se finansiraju iz budžeta kantona, da apelant nije ovlašten da podnese tužbu radi zaštite imovine trećih lica. Sud je naveo da je članom 29. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, utvrđena samo obaveza nadležnog pravobranioca da u postupku prodaje stana provjeri pravilnost obračuna ugovorene cijene stana, odnosno utvrdi da li je obračun izvršen prema odredbi navedenog člana, dok tužba u konkretnom slučaju nije podnijeta iz tih razloga. Kantonalni sud je zaključio da apelant ne može pobijati predmetni ugovor o kupoprodaji, obzirom da se ne radi o imovini kantona odnosno njegovih organa kako je to propisano članom 12. stav 2. navedenog Zakona o javnom pravobraniteljstvu.

6. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanta protiv drugostepene presude, odbio reviziju kao neosnovanu ističući da je na utvrđeno činjenično stanje drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo odnosno odredbe čl. 11., 12. i 15. Zakona o javnom pravobraniteljstvu SBK, kada je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu kojom je tužbeni zahtjev odbijen, s obzirom da apelantu odredbe navedenog zakona ne daju stranačku sposobnost nego samo svojstvo Z.Z. SBK, njegovih organa i tijela. Time, obrazložio je Vrhovni sud, apelant nema ni aktivnu legitimaciju da u svoje ime pokreće bilo kakvu tužbu protiv fizičkih i pravnih lica u privredi. Također, apelantu se u konkretnom slučaju nije moglo priznati svojstvo stranke ni po Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, jer prema članu 29. navedenog zakona apelant bi mogao podnijeti tužbu za poništenje ugovora u dijelu koji se odnosi na cijenu stana ukoliko nije utvđena prema odredbama navedenog zakona, međutim osnov utvrđenja ništavosti ugovora je prodaja stana od nevlasnika. Vrhovni sud je zaključio, imajući u vidu da se stvarna legitimacija stranaka zasniva na materijalno pravnom odnosu stranaka prema predmetu spora, da apelant u konkretnom slučaju nije nosilac prava u odnosu na predmet spora, jer se ne radi o imovini kantona koju je apelant ovlašten zastupati po članu 15.Zakona o javnom pravobraniteljstvu.

7. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da sudovi nisu u suštini imali u vidu član 5. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO) niti čl. 7. i 12. Zakona o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojim je propisano «stanove će prodavati vlasnik iz člana 7. ovog zakona» prema kojem «svaki nosilac stanarskog prava … može podnijeti zahtjev za otkup stana od vlasnika, a vlasnik je obavezan prodati stan. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što je «Općinskom sudu dostavio dokaze o vlasništvu predmetnog stana te je dokazao da je vlasnik stana Tvornica mašina i hidraulike d.o.o. Novi Travnik. Sud ovaj dokaz nije cijenio niti se i jednom riječju osvrnuo i ocijenio tu bitnu i odlučnu činjenicu. Nasuprot ovom dokazu prvotuženi nije priložio ni jedan dokaz o svom vlasništvu, niti je dokazao na koji način je došao u posjed istog. Vrhovni sud nije cijenio činjenicu da je apelant ovjerio ugovor o kupoprodaji i da uporno traži poništenje toga ugovora iz razloga apsolutne ništavosti».

8. Apelant smatra da u konkretnom slučaju ima aktivnu legitimaciju koja proizlazi i iz činjenice što je vršio privatizaciju svih stanova na području SBK a traži «poništenje svog akta, koji je ovjerio zbog priložene falsifikovane dokumentacije». Dalje smatra da su presudom Vrhovnog suda povrijeđena navedena prava apelanta, vlasnika predmetnog stana (države Bosne i Hercegovine i TMiH d.o.o. Novi Travnik te prava radnika navedene tvornice». Također je u apelaciji navedeno da nema mjesta tvrdnji Vrhovnog suda da apelant nije aktivno legitimiran, jer je «Kantonalno javno pravobraniteljstvo SBK upravo, kao i svako građansko lice, ovlašteno i dužno štititi državnu imovinu, kao što je imenovano Pravobraniteljstvo u konkretnom slučaju učinilo».

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-39/03, od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku odlučivali, na tri sudske instance, te na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdili da u konkretnom slučaju apelant nije aktivno legitimiran da tužbom (obzirom da se ne radi o imovini kantona odnosno njegovih organa kako je to zakonom propisano) podnesenom u svoje ime dokazuje da prvotuženi kao prodavac nije vlasnik stana koji je predmet ugovora o kupoprodaji, koji je zaključen sa drugotuženim i trećetuženom kao kupcima, budući da samo vlasnik stana može tražiti zaštitu svojih vlasničkih prava, a apelant nije nosilac prava u odnosu na predmet spora. Također je utvrđeno je da nije apsolutno ništav ugovor koji je zaključen između tuženih, te da ga ne može pobijati svako zainteresirano lice, pa stoga ni apelant. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanta, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1955/07 (Kantonalno javno… | Sudska praksa | Aktio