Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1657/07 (Srednjobosanski kanton)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1657/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1657/07, rješavajući apelaciju Srednjobosanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srednjobosanskog kantona podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000 782 od 27. marta 2007. godine, presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj Pž-45/05 od 9. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda Travnik broj Ps-239/04 od 6. oktobra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Srednjobosanksi kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Vitez, podnio je 12. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000 782 od 27. marta 2007. godine, presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-45/05 od 9. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda Travnik (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-

239/04 od 6. oktobra 2004. godine. Apelant je 12. septembra 2007. godine dopunio apelaciju.

2. Apelant je 12. maja 2000. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv BNT «Poslovni sustav» d.o.o. Novi Travnik (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Joze Križanovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi utvrđivanja ništavosti ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj SU-1209/99 od 20. decembra 1999. godine, zaključen između prvotuženog i drugotuženog, a koji se nalazi u Novom Travniku u ulici Stjepana Radića 6/II.

3. Presudom Općinskog suda, broj Ps-239/04 od 6. oktobra 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Pž-45705 od 9. februara 2005. godine tužbeni zahtjev apelanta odbijen je u cjelosti kao neosnovan.

4. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da nije sporno da je RO Tvornica motora i hidraulike Novi Travnik (RO TMiH) 9. oktobra 1989. godine sa SIZ-om stanovanja i komunalne djelatnosti Novi Travnik zaključila ugovor o kupovini stanova u objektu SP II/12 među kojima je i predmetni stan. Nadalje nije sporno niti da je predmetne stanove prvotuženi iskazao u programu privatizacije u skladu sa tada važećim zakonskim propisima, te da prvotuženi nije ničiji pravni sljedbenik. Također je utvrđeno da je zgrada u kojoj se nalazi predmetni stan u toku rata devastirana usljed ratnih dejstava, kao i da je prvotuženi izvršio sanaciju i dovršio predmetni objekat za koji je izvršen tehnički prijem i izdata upotrebna dozvola od strane nadležnih općinskih organa. Naime, u toku postupka je ustanovljeno da RO TMiH nije stekao pravo vlasništva na predmetnom stanu, zatim da kao kupac nije tražio ispunjenje ugovora o kupovini stanova na dan 1. septembra 1990. godine, niti naknadno. Također RO TMiH nije tražio raskid ugovora zbog neispunjenja, niti naknadu štete u odnosu na ugovarača SIZ stanovanja i komunalne djelatnosti. Dalje je utvrđeno da isti nije učestvovao u sanaciji i dovršetku predmetnog objekta, nego je istu izvršio prvotuženi BNT PS, te samim tim od investitora stambeno komunalnog fonda i dobio na raspolaganje predmetni stan.

5. Općinski sud je dalje obrazložio da je u konkretnom slučaju sporno da li je ugovor o kupoprodaji stana između prvotuženog i drugotuženog apsolutno ništav, s obzirom da prvotuženi na osnovu ugovora broj 1537/89 od 9. oktobra 1989. godine nije stekao pravo vlasništva, te iz kojeg je razloga apelant i tražio poništenje navedenog ugovora o kupoprodaji. Međutim, Općinski sud je smatrao da nisu ispunjeni uslovi iz člana 103. Zakona o obligacionim odnosima za utvrđivanje ništavosti ugovora. Općinski sud je obrazložio da prema stavu Federalnog pravobranilaštva od 28. decembra 2000. godine, otkup stanova vrši se shodno odredbama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te takve ugovore treba ovjeravati ukoliko je kao u predmetnom slučaju izvršen tehnički prijem i izdata upotrebna dozvola u skladu sa važećim propisima, zatim ukoliko je zaključen ugovor o korištenju stana do 6. decembra 2000. godine, a pravni osnov–rješenje o dodjeli stana da je stečeno prije 6. septembra 2000. godine, iz razloga što nisu doneseni propisi za otkup stanova koji su u izgradnji u periodu od 1997. do 2000. godine. Navedeni uvjeti su bili ispunjeni i prilikom ovjere ugovora čije poništenje je tražio apelant u predmetnom parničnom postupku.

6. U presudi drugostepenog suda je navedeno da ugovorom o kuporodaji koji je predmet ovog spora stranke nisu raspolagale imovinom Kantona, njegovih organa i fondova koji se finansiraju iz budžeta Kantona. Dakle apelant nije ni u kakvom materijalno pravnom odnosu prema predmetu spora odnosno nije aktivno legitimisan za podnošenje ovakve vrste tužbe prema tuženim. Naime, odredbom člana 15. Zakona o javnom pravobranilaštvu je propisano da Javno pravobranilaštvo preduzima pravne radnje radi zaštite vlasništva kantona odnosno općine kada je za to ovlašteno posebnim propisima, u kom slučaju ima položaj i pravo stranke. Članom 29. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, utvrđena je samo obaveza pravobranioca da u postupku prodaje stana provjeri pravilnost i način obračuna cijene stana, a tužba u konkretnom slučaju nije podnesena iz tih razloga.

7. Vrhovni sud rješavajući po reviziji, donio je presudu broj 070-0-Rev-06-000782 od 27. marta 2007. godine, kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude je navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su tužbu apelanta odbili, odnosno da s obzirom na ovako postavljen tužbeni zahtjev razloge odbijanja koje su naveli nižestepeni sudovi ovaj sud u potpunosti prihvata. Naime i po ocjeni ovog suda apelant nije aktivno legitimisan za podnošenje tužbe. Vrhovni sud je zaključio da apelant u konkretnom slučaju nije ovlašten da podnosi tužbu radi zaštite imovine trećih lica. Dalje je navedeno da apelant u predmetnoj pravnoj stvari tužbom podnesenom u svoje ime dokazuje da prvotuženi kao prodavac nije vlasnik stana koji je predmet ugovora o kupoprodaji sa drugotuženim kao kupcem, mada samo vlasnik stana može tražiti zaštitu svojih vlasničkih prava. Pored toga apelant je zanemario činjenicu da predmetni ugovor koji je zaključen između tuženih nije apsolutno ništav, pa ga stoga ne može pobijati ni svako zainteresovano lice, pa niti apelant.

8. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo zaštićeno članom II/3.e) i II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je u predmetnom parničnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Apelant je naveo da je predmetni ugovor o prodaji stana ovjeren od strane javnog pravobranitelja na osnovu podmetnute falsifikovane dokumentacije. Apelant se žali da je u konkretnom slučaju grubo povrijeđen zakon na štetu vitalnih interesa apelanta.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije ljudskih prava iz Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

12. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi u parničnom postupku pogrešno utvrdili činjenice u pogledu vlasnika odnosno davaoca predmetnog stana na korištenje i što su pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno i detaljno obrazložili zbog čega nije bilo moguće udovoljiti tužbenom zahtjevu apelanta, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud dalje zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na imovinu

14. Nadalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već se njegovi navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na istim navodima koje je istakao pri navodnoj povredi prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1657/07 (Srednjobosanski kanton) | Sudska praksa | Aktio