Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1847/07 (M. M.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1847/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1847/07, rješavajući apelaciju Marka Matijevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marka Matijevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 238 od 24. aprila 2007. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-2394/01 od 18. marta 2002. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-2125/00 od 26. juna 2001. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Matijević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Meliha Filipović, advokatica iz Banja Luke, podnio je 22. juna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-06-000 238 od 24. aprila 2007. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj Gž-2394/01 od 18. marta 2002. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P-2125/00 od 26. juna 2001. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-2125/00 od 26. juna 2001. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-2394/01 od 18. marta 2002. godine u dijelu o glavnoj stvari, a ukinuta u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, usvojen je kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja Drage Bajića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezan apelant da tužitelju preda garažu površine 18 kvadratnih metara, koja se nalazi u sklopu stambene zgrade u Banja Luci, ulica Slobodana Jovanovića broj 4, slobodnu od lica i stvari, sve u roku od 15 dana od pravosnažnosti presude. Istom presudom apelant je obavezan tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka.

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je prihvatio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, kojim je tražio da mu apelant vrati u posjed spornu garažu. Osnovni sud je ocijenio da je pravni osnov tužbenog zahtjeva, to jeste pravo vlasništva nad spornom garažom u korist tužitelja utvrđeno pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj P-1002/97 od 1. juna 1999. godine. Osnovni sud je zaključio da na osnovu navedene presude tužitelj ima pravo da traži predaju u posjed sporne garaže. Osnovni sud je smatrao da pravosnažna presuda djeluje prema svima i nije bitan prigovor apelanta što u prethodnom parničnom postupku (predmet broj P-1002/97) apelant nije bio stranka, već tužena Amira Šabić, kao vlasnica sporne garaže. Također, Osnovni sud je ocijenio da navedena pravosnažna presuda postoji sve dok se kao takva ne ukine u zakonom propisanom postupku, te da se na osnovu zakona koje je donio Visoki predstavnik o povratu napuštene imovine, ne može smatrati da je navedena presuda ništavna, pogotovo kod činjenice da nasljednici pokojne Amire Šabić nisu podnijeli zahtjev za vraćanje sporne imovine.

4. Osnovni sud je dalje obrazložio da u konkretnom postupku nije bitno što je u postupku utvrđivanja prava vlasništva nad spornom garažom (predmet broj P-1002/97) tuženu Amiru Šabić zastupao privremeni staraoc i to u vrijeme kada je ona već bila umrla, što je tužitelj znao. Osnovni sud je smatrao da ovu činjenicu ne može cijeniti kao relevantnu u predmetnom parničnom postupku, već samo u postupku po predmetu broj P-1002/97, po eventualnom zahtjevu za ponavljanje postupka, a što apelant nije tražio kao umješač na strani tužene Amire Šabić u navedenom predmetu.

5. Okružni sud je u odnosu na žalbene navode apelanta da je predmetnu garažu kupio od ranijeg vlasnika Amire Šabić u toku 1991. godine, istakao da prometovanje nekretninama za koje nije zaključen pismeni ugovor nije pravno valjano. Dalje je naveo da je predmetna garaža u sklopu zgrade i ima karakter nepokretnosti, te je za njeno valjano prometovanje potrebno ispuniti uslove iz člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti. Obzirom da apelant nije zaključio ugovor o kupovini garaže na koji se poziva, Okružni sud je smatrao da apelant spornu garažu drži u posjedu bez pravnog osnova. Okružni sud je također, obrazložio da apelant može prema nasljednicima Amire Šabić postaviti zahtjev za nadoknadu onoga što je dao njihovoj prednici (troškovi prevoza stvari iz Banja luke u Zagreb i drugi vidovi davanja), čime je prema tvrdnjama apelanta isplatio cijenu garaže.

6. Apelant je protiv presude Okružnog suda broj Gž-2394/01 od 18. marta 2002. godine izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je svojom presudom broj 118-0-Rev-06-000 238 od 24. aprila 2007. godine, reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepene presude pravilne i na zakonu zasnovane. Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi provedenim dokazima na nesumnjiv način utvrdili da je tužitelj vlasnik sporne garaže čiji povrat traži i da se ta garaža nalazi u faktičkoj vlasti apelanta, pa nisu pogrešno primijenili materijalno pravo na štetu apelanta kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja.

7. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) i pravo na imovinu iz člana člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola proj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je naveo da je Amira Šabić prije zaključenja ugovora o zamjeni stanova sa tužiteljem, prodala spornu garažu apelantu tokom 1991. godine. Dalje je naveo da se radilo o usmenom ugovoru, da je on ušao u posjed sporne garaže i da je cijenu isplatio određenim davanjima. Smatra da su ga sudovi namjerno onemogućili u njegovim pravima vlasništva nad spornom garažom.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud ističe da je osporenim odlukama redovnih sudova utvrđeno da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu preda u posjed predmetnu garažu. Ustavni sud ističe da su sudovi detaljno analizirali sve prigovore apelanta, uključujući i sva pitanja koja su ponovo postavljena u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo. Imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st.

1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Apelant se takođe žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, i navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju se na navodima o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Međutim, Ustavni sud je razmatrajući ove navode u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine te su i ovi navodi apelantice očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1847/07 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio