Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1848/07 (S. Š.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1848/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1848/07, rješavajući apelaciju Sretka Škipine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sretka Škipine podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Kž-07-000 024 od 17. aprila 2007. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu broj K-67/04 od 4. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sretko Škipina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Jasminka Jovišević, advokatica iz Banjaluke, podnio je 25. juna 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 014-0-Kž-07-000 024 od 17. aprila 2007. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj K-67/04 od 4. decembra 2006. godine.

2. Apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje pravosnažne presude Osnovnog suda do odluke o apelaciji, Ustavni sud je odbio 16. jula 2007. godine odlukom o privremenoj mjeri.

3. Presudom Osnovnog suda broj K-67/04 od 4. decembra 2006. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 014-0-Kž-07-000 024 od 17. aprila 2007. godine, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela - izazivanje opšte opasnosti iz člana 390. stav 6. u vezi sa st. 2. i 4. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a u skladu sa čl. 96. i 98. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) obavezan je da snosi troškove krivičnog postupka i paušala.

4. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je tokom postupka utvrđeno da je apelant bio Komandant skladišta municije i minsko eksplozivnih sredstava u Rudom i kao takav odgovoran za organizaciju i pridržavanje svih mjera bezbjednosti na radu, rukovanju i čuvanju municije u skladištima na osnovu tačke 143. Uputstva za smještaj i rukovanje municijom i minsko eksplozivnim sredstvima (u daljnjem tekstu: Uputstvo), donijetog od strane DSNO 31. augusta 1970. godine. Također, je utvrđeno da je apelant 6. oktobra 1999. godine izdao naredbu da se municija i minsko eksplozivna sredstva smjeste u skladište, jer su se već duže vrijeme nalazila uskladištena u krugu kasarne u Rudom na otvorenom prostoru i bila su predmet potkradanja. Osnovni sud je dalje utvrdio da je tokom transporta navedenih sredstava usljed pada sanduka sa navedenim sredstvima na beton došlo do eksplozije zbog čega su tri vojnika smrtno stradala.

5. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je nesporno utvrđeno da je apelant bio svjestan okolnosti da se radi o opasnoj municiji, koja je od strane nadležne vojne komisije i to u većoj količini bila namijenjena za uništenje i predstavljala je konkretnu opasnost za život ljudi i imovinu većeg obima. Osnovni sud je dalje obrazložio, da iako svjestan konkretne opasnosti, apelant je kritičnog dana izdao dnevnu zapovijst transporta navedenih sredstava u magacinski prostor, iako je iste bilo nužno uništiti, jer predstavljaju opasnost zbog stanja u kome su se nalazila. Dalje je utvrđeno da apelant u dnevnoj zapovijsti nije dao uputvstvo kako i na koji način će se municija transportovati, zatim da se preduzme povećan stepen opreznosti kao i sve druge okolnosti u pravcu bezbjednog transporta. Također, je utvrđeno da se ne zna kome je od ovlaštenih službenih lica izdata dnevna zapovijest. Osnovni sud je zaključio da je apelant kao komandant skladišta postupio suprotno odredbama čl. 105, 116, 143. i 142. Uputstva, te da je posljedica stvorene konkretne opasnosti, nastale propuštanjem apelanta, smrt trojice vojnika. Po mišljenju Osnovnog suda u radnjama apelanta stekli su se svi bitni elementi bića krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret.

6. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da žalba branioca apelanta polazi od činjenice da je isključivi uzrok eksplozije nepažljivo rukovanje jednog ili oba vojnika sa sanducima sa municijom i minsko eksplozivnim sredstvima. Međutim, Okružni sud je našao da i pored nesporno utvrđene činjenice da je ispuštanje sanduka od strane jednog ili oba vojnika prouzrokovalo aktiviranje upaljača, nastanak eksplozije i u konačnom nastanak posljedice, u konkretnom slučaju bilo je vrlo bitno utrditi da li je i u kojoj mjeri i apelant svojim radnjama koje je bio dužan da preduzme doprinio i koliko nastaloj posljedici. Okružni sud je smatrao da se radi o radnjama koje proizilaze iz organizacionih i rukovodnih ovlaštenja koja je apelant kao odgovrrno lice imao i koja su predviđena u navedenim tačkama Uputstva kao blanketni propis. Okružni sud je naveo da pobijana prvostepena presuda na strani 8. i 9. obrazloženja u potpunosti iznosi sve bitne i odlučne činjenice koje ukazuju na propuste apelanta kao odgovornog lica posebno dajući obrazloženje u čemu se sastoji povreda i propuštanje izvršenja pojedinih radnji u odnosu na navedene tačke Uputstva. Okružni sud je smatrao da su obrazloženje i razlozi koje je dao prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrđeni, te je zaključio da je žalba apelanta neosnovana.

7. Apelant smatra da je donošenjem osporenih presuda povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u suštini žali na nepotpuno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose se na to da je prvostepeni sud zasnovao presudu na dokazima koji nisu izneseni na glavnom pretresu, bez kojih po mišljenju apelanta, nema dokaza o činjeničnim navodima optužbe, niti bića krivičnog djela, koje se apelantu stavlja na teret. Apelant je istakao da je prvostepeni sud konstatovao da je izvršen uvid u predmetno Uputstvo, iako ne daje obrazloženje kako je do tog Uputstva došao i kada je ono uloženo u spis, odnosno taj dokaz nije izveden na glavnom pretresu. Dalje je istakao da na glavnom pretresu prvostepeni sud nije izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju, a u presudi je konstatovao da je izvršio uvid u medicinsku dokumentaciju. Pored toga, apelant se žali da drugostepeni sud u žalbenom postupku nije odlučivao na javnoj sjednici, na kojoj bi apelant izložio svoje argumente. Apelant je naveo da je, radi prava na pravično suđenje, iako ga na to ne obavezuje ZKP RS, Okružni sud trebao održati javnu sjednicu, obzirom na težinu krivičnog djela i izrečenu kaznu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stava 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju apelant smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i zbog toga pogrešno primijenili materijalno pravo zbog čega su povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje. S tim u vezi Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi u svojim odlukama detaljno i nedvosmisleno obrazložili svoje presude koje su uključivale provođenje većeg broja dokaza, koji su ocijenjeni savjesno i brižljivo. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanata, uključujući i sva pitanja koja je apelant ponovo postavio u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanta o kršenju prava na pravičan postupak odnose isključivo na dokazni postupak i na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Apelant je također naveo da je Okružni sud trebao zakazati javnu sjednicu, na kojoj bi on iznio argumente koji mu idu u prilog. Ustavni sud zapaža da apelant u žalbi nije tražio da prisustvuje sjednici vijeća, a niti je na održanoj sjednici vijeća prisustvovao tužitelj. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da nema kršenja principa jednakosti pred sudom, kao elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je drugostepeni sud, u skladu sa zakonom, donio odluku na sjednici vijeća bez pretresa i bez izvođenja novih dokaza, te kada sjednici drugostepenog vijeća nije prisustvovala ni jedna stranka u postupku (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-415/04 od 23. jula 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 43/04, stav 24.). Imajući u vidu stav naveden u tački 10. ove odluke da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4.), te da nema ništa što ukazuje na kršenje principa jednakosti pred sudom, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1848/07 (S. Š.) | Sudska praksa | Aktio