Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1754/07 (M. F.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1754/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 2009. godine, u predmetu broj AP 1754/07, rješavajući apelaciju Mustafe Festića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Festića podnesena protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo broj Gž-28/05 od 8. maja 2007. godine i presude Općinskog suda Sarajevo broj P-796/02 od 28. juna 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana. .
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Festić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ešref Gracić advokat iz Sarajeva, podnio je 14. juna 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-28/05 od 8. maja 2007. godine i presude Općinskog suda Sarajevo (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-796/02 od 28. juna 2004. godine.
2. Apelant je 5. aprila 2002. godine, podnio Općinskom sudu tužbu protiv Ljiljane Terzić (u daljnjem tekstu: tužena) kojom je predložio da mu tužena na ime ulaganja u stan isplati iznos od 6.133,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
3. Ročište koje je Općinski sud zakazao za 24. juni 2002. godine nije održano jer apelant i tužena nisu pristupili a ročište zakazano za 1. oktobar 2002. godine odloženo je na prijedlog tužene radi očitovanja na navode iz tužbe.
4. Općinski sud je zakazao i proveo ročišta 10. decembra 2002. godine, 8. januara 2003. godine, 20. februara 2003. godine i 15. aprila 2003 godine. Sva ročišta su provedena u prisutnosti punomoćnika stranaka.
5. Ročište zakazano za 12. juni 2003. godine odloženo je zbog spriječenosti punomoćnika apelanta da pristupi na isto a ročište zakazano za 30. septembar 2003. godine odloženo je zbog nedolaska pozvanih svjedoka. Pripremno ročište zakazano za 1. decembar 2003. godine održano je u prisutnosti punomoćnika stranaka a ročište za glavnu raspravu zakazano za 16. februar 2004. godine odloženo je zbog nedolaska apelanta i tužene jer je bilo zakazano provođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka.
6. Ročište za glavnu raspravu je održano 25. marta 2004. godine a nastavak glavne rasprave 26. maja 2004 godine kada je glavna rasprava i zaključena.
7. Presudom Općinskog suda, broj P-796/02 od 28. juna 2004. godine, apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je predložio da sud obaveže tuženu da mu na ime ulaganja u stan isplati iznos od 6.133,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je članom 18.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima propisano da osoba čije je stanarsko pravo prestalo prema članu 2. tog zakona, a koja je uložila svoja sredstva na ime neophodnih troškova u stanu, ima pravo povratiti sredstva od bivšeg nosioca stanarskog prava prema važećem Zakonu o obligacionim odnosima. Dakle, pojasnio je sud, iz navedene zakonske odredbe proizilazi da se ovo pravo daje bivšem korisniku napuštenih stanova pod uslovom da u postupku dokaže da je uložio svoja osobna sredstva na ime neophodnih troškova u stanu. U konkretnoj pravnoj stvari, istakao je sud, apelant je, putem vještačenja po vještaku građevinske struke, dokazao da su određeni neophodni radovi izvedeni u stanu ali nije pružio pouzdane dokaze da su uložena njegova vlastita sredstva (ugovor sa izvođačem radova, računi o nabavci građevinskog materijala, saslušanje izvođača radova odnosno radnika koji su izvodili radove i sl.), te je zaključio da nisu ispunjeni zakonski uslovi da se udovolji tužbenom zahtjevu. Na kraju je sud naveo da je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrdio samo visinu ulaganja, a ne i ko je investirao izvođenje ovih radova. Sud je također istakao da određeni svjedoci tvrde da je tužena zatekla isto stanje kao i prilikom napuštanja stana 1994. godine dok drugi navode da je apelant sam finansirao ulaganja u stan. Sud je zaključio da su iskazi svjedoka kontradiktorni i nedovoljno precizni te dovedeni u pitanje pogrešnim konstatacijama o vremenu useljenja apelanta u stan.
9. Apelant je na prvostepenu presudu izjavio žalbu 13. jula 2004. godine koju je Općinski sud dostavio tuženom na odgovor 20. oktobra 2004. godine.
10. Cio spis je dostavljen Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi 15. decembra 2004. godine.
11. Rješavajući o žalbi apelanta Kantonalni sud je presudom broj Gž-28/05 od 8. maja 2007. godine, žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.
12. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je iz stanja spisa vidljivo, a što je i cijenio prvostepeni sud, da su u stanu tužene, u vremenu dok je apelant bio korisnik stana, izvedeni radovi pobliže navedeni u nalazu vještaka građevinske struke. Na osnovu nalaza vještaka građevinske struke, istakao je sud, bilo je moguće utvrditi samo obim izvedenih radova, dok na okolnosti ko je izveo radove, te da li je izvođenje istih sam finansirao, apelant nije pružio dovoljno valjane dokaze. Imajući u vidu da apelant nije dokazao da je u stan uložio svoja osobna sredstva kako to propisuje odredba člana 18.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, Kantonalni sud je zaključio da ni navodima žalbe nije dovedena u sumnju valjanost prvostepene presude, pa je navode žalbe smatrao neosnovanim.
13. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je stan bio oštećen uslijed granatiranja i ratnih dejstava pa je kao savjestan korisnik uložio svoja novčana sredstva kako bi se stan mogao koristiti. Obzirom da iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizilazi da su određeni radovi bili nužni radovi, smatra da ima pravo potraživati izdatke za nužne-korisne radove u smislu Zakona o obligacionim odnosima i instituta «neosnovanog bogaćenja». Apelant je na kraju istakao da je parnični postupak trajao dugo jer je tužba podnesena 5. aprila 2002. godine a drugostepeni sud je presudu donio 8. maja 2007. godine, tj. predmet je po žalbi stajao na Kantonalnom sudu preko dvije godine.
14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da dužina trajanja postupka pred tim sudom nije uzrokovana propustom u radu suda, već zbog nedovoljnog broja sudija koji bi odgovorio poslovnim obavezama suda. Sud je također istakao da prilikom rada na predmetima prioritet imaju predmeti koji su po zakonu hitne prirode (radni, stambeni i porodični sporovi) a konkretni spor ne spada u prioritetne predmete. Sud je na kraju naveo da je u predmetu pravilno primijenjeno materijalno pravo te da nisu povrijeđena prava na koja se poziva apelant te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
15. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje kod navoda iznesenih u presudi kako u pogledu činjenica tako i u pogledu materijalnog prava te smatra da nije došlo do povrede prava navedenih u apelaciji.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svijetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
19. U pogledu dijela apelacije koji se odnosi na dužinu trajanja postupka pred redovnim sudovima apelant smatra da nije imao pravično suđenje jer je parnični postupak trajao dugo obzirom da je tužba podnesena 5. aprila 2002. godine a drugostepeni sud je presudu donio 8. maja 2007. godine. Razmatrajući ove navode apelacije Ustavni sud je izvršio uvid u predmet Općinskog suda broj P-
796/02 u kojem je apelant podnio tužbu da mu tužena na ime ulaganja u stan isplati iznos od 6.133,00 KM i utvrdio da je predmetni postupak okončan presudom Kantonalnog suda broj Gž-28/05 od 8. maja 2007. godine.
20. Postupak pred Općinskim sudom je trajao od 5. aprila 2002. godine do 28. juna 2004. godine, kada je donesena prvostepena presuda. Ustavni sud zapaža da je postupak koji je pokrenuo apelant zbog oprečnih stavova stranaka u pogledu činjenica i pravnih pitanja, nemogućnosti provođenja nekih od dokaza i procesnih smetnji za održavanje ročišta, bio relativno složen. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud radio vrlo intenzivno na predmetu, održao pet ročišta i dva ročišta za glavnu raspravu te donio presudu u periodu od dvije godine i dva mjeseca. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju, trajanje postupka, koji se po zakonu ne smatra hitnim i koji je pred Općinskim sudom trajao dvije godine i dva mjeseca, ne predstavlja nerazumno dug period odlučivanja koji bi se eventualno mogao staviti na teret Općinskom sudu. Također, što se tiče postupka pred Kantonalnim sudom koji je žalbu apelanta rješavao dvije godine i pet mjeseci, prema mišljenju Ustavnog suda, nije nerazumno dugo razdoblje, odnosno dužina istog ne prelazi granice «razumnosti» u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 3160/06 i 2216/06, dostupne na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba)
21. U takvim okolnostima, prilikom ocjene da li se zaista radilo o periodu koji je trajao nerazumno dugo, Ustavni sud je imao u vidu svoju dosadašnju praksu u sličnim predmetima trajanje postupka kao cjeline i objektivne okolnosti koje je naveo Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju. Kantonalni sud je istakao da nema dovoljan broj sudija koji bi odgovorili poslovnim obavezama suda. Također ovaj sud je istakao da prilikom rada na predmetima prioritet imaju predmeti koji su po zakonu hitne prirode (radni, stambeni i porodični sporovi) a konkretni spor ne spada u prioritetne predmete. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV). Međutim, cijeneći sve okolnosti slučaja, a naročito da se ne radi o predmetu koji se tiče ličnih svojstava ili statusa apelanta odnosno koji je po zakonu hitan, zatim objektivne okolnosti na koje je ukazao Kantonalni sud, kao i na činjenicu da je postupak ukupno trajao pet godina od dana podnošenja tužbe, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o kršenju prava apelanta na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da apelant nema «opravdan zahtjev u tom smislu.
22. Apelant je također nezadovoljan ishodom postupka pred redovnim sudovima u kojem je tražio da mu se naknadi šteta na ime ulaganja u stan. Ustavni sud zapaža da su sudovi nakon provedenog postupka utvrdili da apelant nije dokazao da je u stan tužene uložio svoja osobna sredstva a kako je to propisano odredbom člana 18.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava. U konkretnom slučaju, nezadovoljstvo apelanta osporenom odlukom ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, a apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi, Evropski sud, već citirana odluka Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat). Osim toga, Ustavni sud u apelantovim navodima i dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalno-pravni propisi očigledno proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti da ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
23. Ustavni sud smatra da i u vezi sa ostalim apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su i ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
24. Apelant se, pored toga, žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na nezadovoljstvu ishodom postupka pred redovnim sudovima a što je Ustavni sud već razjasnio u prethodnim tačkama ove odluke u kojima je razmotrio navode apelanta o navodnoj povredi prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nisu dostavljeni bilo kakvi dokazi koji bi mogli, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
25. Na osnovu svega izloženog, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović