Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2469/07 («Teleoptic» d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2469/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2469/07, rješavajući apelaciju «Teleoptic» d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Teleoptic” d.o.o. Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000662 od 7. juna 2007. godine, presude Kantonalnog suda Mostar broj Pž-210/05 od 20. februara 2006. godine i presude Općinskog suda Mostar broj Ps. 59/02-I od 15. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Teleoptic» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupaju Miro Kebo i Semir Guzin advokati iz Mostara, podnio je 30 augusta 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-000662 od 7. juna 2007. godine, presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-210/05 od 20. februara 2006. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps. 59/02-I od 15. jula 2005. godine.

2. «Agrovita» Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu protiv apelanta, radi naknade štete. U tužbi je istakao da je od tuženog kupio novo teretno vozilo koje mu je isporučeno 30. oktobra 2000 godine uz potvrdu jemstva broj 04-3741. Tužitelj je naveo da je posljedicom tvorničkog kvara došlo da havarije na motoru, da je kvar prijavio apelantu međutim apelant nije prihvatio jemstveni popravak broj 1/02. U konačno preciziranom tužbenom zahtjevu tužitelj je predložio da sud obaveže apelanta da mu plati ukupno 19.000,00 KM na ime štete i to iznos od 12.000,00 KM na ime kupovine novog motora a iznos od 7.000,00 KM na ime nekorištenje vozila zbog kvara sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. Općinski sud je presudom broj Ps. 59/02-I od 15. jula 2005. godine, obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 6.000,00 KM na ime štete sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.293,00 KM, U ostalom djelu tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno da je tužitelj od apelanta kupio teretno vozilo-hladnjaču, da ga je preuzeo 30. oktobra 2000 godine i da garantni rok za tehničku ispravnost ističe 31. oktobra 2001. godine. Također je među strankama nesporno da je na vozilu došlo do kvara na način kako je opisano u tužbi i da je uslijed toga tužitelj pretrpio štetu u iznosu od 12.000,00 KM koliko iznosi cijena novog motora. Međutim, istakao je sud među strankama je sporna pasivna legitimacija apelanta kao i to da li je tužitelj kvar na vozilu prijavio u okviru garantnog roka ili izvan tog roka, te da li se tužitelj pravilno pridržavao svih uputstava. o načinu održavanja vozila. Sud je uvidom u dopis apelanta od 21. novembra 2001. godine, utvrdio da je apelant priznao da ga je tužitelj obavijestio o kvaru na predmetnom vozilu te su neosnovani navodi da je tužitelj kvar prijavio po isteku garantnog roka. Obzirom da je među strankama nesporno da je tužitelj predmetno vozilo kupio od apelanta i da mu pripada pravo da zaštitu prava iz garancije traži od kupca, Općinski sud je zaključio da je prigovor pasivne legitimacije apelanta, neosnovan.

5. Kod ocijene odgovornosti za nastalu štetu, sud je cijenio nalaz sudskog vještaka mašinske struke iz kojeg je utvrdio da je na vozilu šteta nastupila posljedicom fabričke greške uslijed nedostatka pretkomore motora što je za posljedicu imalo nepravilan rad motora i što je rezultiralo kvarom na motoru te da se radilo o skrivenoj mani koju kupac-apelant nije mogao uočiti prilikom preuzimanja vozila ali da je do ovakvog kvara moglo doći i uslijed neredovne zamjene ulja i filtra. Dakle sud je cijenio i doprinos samog tužitelja da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila te zaključio da su obje stranke odgovorne podjednako-apelant je prodao vozilo koje je imalo fabričku grešku (skrivenu manu) a tužitelj jer se nije u cijelosti pridržavao propisanih uputstava u servisnoj knjižici pa je u skladu sa pravilima o podijeljenoj odgovornosti za štetu, obavezao apelanta da isplati polovinu iznosa tj. 6.000,00 KM. Općinski sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu štete u vidu izmakle koristi zbog nemogućnosti upotrebe vozila, kao neosnovanim. Naime, sud je istakao da je prema članu 155. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94, i «Službene novine Federacije BiH», broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog uvećanja (izgubljena dobit) a da bi oštećenik imao pravo na takvu vrstu štete mora je materijalizirati tj. dokazati, što u konkretnom slučaju tužitelj nije učinio.

6. Odlučujući o žalbama koje su protiv prvostepene presude izjavili tužitelj i apelant Kantonalni sud je presudom broj Pž-210/05 od 20. februara 2006. godine, žalbu apelanta odbio kao neosnovanu a žalbu tužitelja djelimično uvažio, osporenu presudu preinačio i apelanta obavezao da na ime naknade štete isplati iznos od 12.000,00 KM, umjesto iznosa od 6.000,00 KM a na ime troškova postupka iznos od 3.461,40 KM umjesto iznosa od 1.293,00 KM. Obavezan je apelant da tužitelju isplati 495,00 KM na ime troškova sastava žalbe u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je članom 468. stav 1. ZOO propisano da ako nije šta drugo ugovoreno ili ne proizilazi iz prirode posla, prodavac je dužan predati stvar kupcu u ispravnom stanju. U smislu odredbe člana 478. st. 1. i 2. ZOO prodavac odgovara za materijalne nedostatke stvari koje je ona imala u času prelaska rizika na kupca bez obzira da li mu je to bilo poznato. Kantonalni sud je istakao da je tužitelj kupio novo vozilo što samo po sebi podrazumijeva da je stručno pregledano i da je kupljeno ispravno a vještak Juraj Petrić je u svom pismenom nalazu od 5. novembra 2003. godine izričito naveo da je na prvom servisu vozila apelant bio u obavezi stručno pregledati vozilo. Dakle, zaključio je sud, da je vozilo bilo pregledano ne bi došlo do toga da tužitelj kupi vozilo sa skrivenom manom u vidu nedostatka pretkomore na motoru. Radilo se o nedostatku koji nije mogao ostati nepoznat apelantu kao prodavcu pa otuda proističe i njegova nesumnjiva odgovornost. Dosljedno tome, naveo je dalje sud, tačni su navodi žalbe tužitelja da je ovo razlog zbog koga je neminovno došlo do havarije te da je prvostepeni sud pod uticajem nebitnih primjedbi našao da je tužitelj svojim neredovnim servisnim održavanjem doprinio šteti, te je zaključio da isključivu odgovornost za štetu na motoru snosi apelant.

8. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je presudom broj 070-0-Rev-06-000662 od 7. juna 2007. godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je pri činjeničnom utvrđenju do koga su nižestepeni sudovi došli, drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbe čl. 478., 485. i 488. a u vezi sa članom 501. ZOO, kada je tužbeni zahtjev do iznosa od 12.000,00 KM usvojio. Vrhovni sud je istakao da je neosnovana tvrdnja apelanta da je tužbeni zahtjev kako je postavljen, trebalo odbiti. Naime, tužbeni zahtjev je postavljen kao zahtjev za naknadu štete, međutim kada se imaju u vidu činjenični navodi tužbe, te utvrđene činjenice, Vrhovni sud je zaključio da je zahtjev tužitelja zapravo zahtjev za sniženje kupoprodajne cijene koja je izmirena (član 488. stav 1. tačka 2, ZOO), jer je kupljena stvar imala skrivene nedostatke a nedostatak je tužitelj-kupac otklonio. Kako sud nije vezan pravnim već činjeničnim osnovom tužbe a iz istog proizilazi da je zahtjev usmjeren na umanjenje kupoprodajne cijene (izdatak koji je tužitelj imao za otklanjanje skrivene mane), Vrhovni sud je zaključio da je odluka drugostepenog suda donijeta uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija). Apelant povredu navedenog prava vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova. Naime apelant je istakao da je tužitelj tražio naknadu štete i na taj način opredijelio svoj tužbeni zahtjev, međutim redovni sudovi su mu dosudili iznos od 12.000,00 KM po potpuno drugom osnovu tj. po onom iz odredbe člana 488. stav 1. tačka 2. ZOO. Apelant smatra navode Vrhovnog suda potpuno neprihvatljivim u pogledu primjene materijalnog prava obzirom da tužitelj nije svoj zahtjev usmjerio na umanjenje kupoprodajne cijene već ga je usmjerio isključivo na naknadu štete te je sud kod odlučivanja a na osnovu člana 2. Zakona o parničnom postupku bio vezan ovim tužbenim zahtjevom, Apelant je također istakao da Vrhovni sud nije razmotrio sve revizione razloge a što bi sasvim sigurno uticalo na donošenje konačne odluke. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i da donese meritornu odluku kojom će usvojiti tužbeni zahtjev.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Apelant, u suštini, smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi pogrešno i proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Također, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

13. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su sudovi nakon provedenog postupka utvrdili da je apelant u cijelosti odgovoran za štetu nastalu na motoru vozila koji je tužitelj kupio od apelanta te ga obavezali da na ime umanjenja kupoprodajne cijene u smislu člana 488. stav 2. tačka 1. ZOO isplati iznos od 12.000,00 KM. U vezi sa navodima apelanta da je tužitelj opredijelio svoj tužbeni zahtjev kao naknadu štete a da su sudovi po drugom osnovu dosudili iznos od 12.000,00 KM i na taj način povrijedili odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) propisano da «Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocijeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava». Dakle vodeći računa o pravilnoj primjeni materijalnog prava sud je vezan za činjenične navode tužbe a i ne za pravni osnov tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju sudovi su na osnovu činjeničnih navoda tužbe (za koje su vezani) utvrdili da je zahtjev tužitelja usmjeren na umanjenje kupoprodajne cijene, za izdatak koji je imao radi otklanjanja skrivene mane, osnovan te su primjenom člana 488. stav 1. tačka 2. ZOO dosudili tužitelju iznos od 12.000,00 KM.

14. U vezi sa navodima apelanta da Vrhovni sud nije razmotrio sve revizione razloge Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije , Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da je suprotno navodima apelanta Vrhovni sud odgovorio na svaki revizioni prigovor apelanta i za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

15. Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenih odluka ne ostavlja utisak proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona. Pored toga, apelant u apelaciji ne navodi nikakve druge argumente u prilog svojoj tvrdnji o kršenju prava na pravično suđenje koji bi bili različiti od onih koje je istakao u žalbi i reviziji izjavljenim protiv prvostepene i drugostepene presude, koje su Kantonalni i Vrhovni sud razmotrili i o tome dali svoje zaključke. Ustavni sud zapaža da apelant, osim nezadovoljstva osporenim odlukama, ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa imajući u vidu da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2469/07 («Teleoptic» d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio