Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2510/07 (M.R.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2510/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2510/07, rješavajući apelaciju M. R. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. R. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj: 118-0-Kž-07-000 142 od 12. jula 2007.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, podnio je 7. septembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj: 118-0-Kž-07-000 142 od 12. jula 2007. godine.
2. Presudom Okružnog suda Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj: 011-0-K-07-000 031 od 1. juna 2007. godine, apelant je oglašen krivim da je na način i u vrijeme pobliže opisano u tački I dispozitiva presude počinio krivično djelo silovanja iz člana 193. stav 2. u pokušaju u vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06, u daljnjem tekstu: Krivični zakon RS), te mu je primjenom čl. 38. i 39. Krivičnog zakona RS utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine. Istom presudom apelant je oglašen krivim da je na način i u vrijeme pobliže opisano u tački II dispozitiva presude počinio krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. Krivičnog zakona RS te mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci pa je po članu 42. Krivičnog zakona Republike Srpske osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca. U izrečenu kaznu zatvora apelantu je prema članu 44. Krivičnog zakona RS uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 10. aprila 2007. godine, pa nadalje. Apelantu je prema čl. 56. i 59. Krivičnog zakona RS izrečena mjera bezbjednosti obaveznog liječenja, ovisnosti od alkohola, koja se provodi uz izdržavanje kazne zatvora te prema članu 62. Krivičnog zakona RS oduzimanje oružja koje je predmet izvršenja krivičnog djela iz člana 399. stav 1. Krivičnog zakona RS. Apelant je oslobođen obaveze plaćanja svih troškova krivičnog postupka a malodobna oštećena je sa odštetnim zahtjevom upućena na parnicu.
3. Imajući u vidu da se krivično djelo silovanja ostvaruje na način da izvršilac prinudi drugo lice na obljubu upotrebom fizičke sile ili prijetnje, Okružni sud je u konkretnom slučaju našao da je apelant na način kako je opisano u obrazloženju presude počinio krivično djelo za koje je osuđen prvom tačkom presude. Naime, Okružni sud je radnjama apelanta našao sve elemente krivičnog djela silovanja u pokušaju te je posebno cijenio umišljaj apelanta tj. njegov voljni element prema ovom krivičnom djelu te zaključio da je apelant kritične prilike postupao sa umišljajem i da je mogao upravljati svojim postupcima i shvatiti značaj djela a što proizilazi iz nalaza vještaka neuropsihijatra a što nije ni osporeno od strane odbrane.
4. Okružni sud je dalje istakao da je prilikom odmjeravanje kazne cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje su od uticaja na raspon i visinu kazne pa je od olakšavajućih okolnosti uzeo činjenicu da apelant nije osuđivan da je lošeg imovinskog stanja te činjenicu da je ratni vojni invalid dok otežavajuće okolnosti nije našao. Imajući u vidu olakšavajuće okolnosti sud je primjenom odredbi o ublažavanju apelantu ublažio kaznu ispod zakonskog minimuma. Također, Okružni sud je na nesumnjiv način utvrdio da je apelant ostvario sve bitne elemente krivičnog djela nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja i eksplozivnih materija jer je naoružanje nađeno kod apelanta koji je i priznao da je oružje neovlašteno držao i da je ostalo kod njega nakon rata.
5. Odlučujući o žalbi koju je zbog odluke o krivičnoj sankciji izjavio Okružni tužilac u Banja Luci, Vrhovni sud je nakon sjednice vijeća održane u prisutnosti Republičkog tužioca, apelanta i njegovog branioca, presudom broj: 118-0-Kž-07-000 142 od 12. jula 2007. godine, uvažio žalbu te preinačio presudu Okružnog suda broj 011-0-K-07-000 031 od 1. juna 2007. godine, u odluci o kazni. Vrhovni sud je apelantu za krivično djelo silovanja u pokušaju iz člana 193. stav 2. u vezi sa članom
20. Krivičnog zakona RS, za koje je oglašen krivim utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine a utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci za krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1 Krivičnog zakona RS je prihvaćena kao pravilno utvrđena kazna te je primjenom odredbi iz člana 42. stav 1. i stav 2. tačka 2. Krivičnog zakona RS apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i dva mjeseca u koju kaznu mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 10. aprila 2007. godine pa nadalje.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je nesporno utvrđena činjenica da je žrtva polnog nasilja u izvršenju ovog krivičnog djela malodobna kći apelanta što bez sumnje predstavlja okolnost otežavajućeg karaktera. Ovo iz razloga što je izvršenjem djela zloupotrebljen roditeljski odnos i odnos zavisnosti malodobne oštećene prema apelantu. Izvršenjem djela, istakao je dalje Vrhovni sud, apelant je na najgrublji način povrijedio obaveze koje iz roditeljstva proizilaze i zloupotrijebio povjerenje malodobne kćerke kao žrtve, kada je umjesto očekivane zaštite vršio polno nasilje prema kćerki koja je po svojoj zrelosti gotovo na granici između djetinjstva i mlađeg punoljetstva. Osim toga, okolnosti koje prate način izvršenja djela (djelo izvršeno u prisutnosti supruge a majke oštećene) i okolnosti koje su prethodile izvršenju djela po ocjeni Vrhovnog suda imaju otežavajući karakter pa nema mjesta zaključku o odsustvu otežavajućih okolnosti. Vrhovni sud je dalje istakao da olakšavajuće okolnosti nemaju takav značaj da bi se mogle okvalifikovati kao okolnosti osobito olakšavajućeg pa je zaključio da nije bilo mjesta za ublažavanje kazne ispod zakonskog minimuma po ovom osnovu, a posebno kada se ima u vidu pravna priroda krivičnog djela i blizak srodnički odnos između žrtve i apelanta kao počinioca djela. Iz navedenih razloga, Vrhovni sud je na kraju zaključio da je žalba tužioca osnovana radi čega je apelantu za krivično djelo silovanja u pokušaju utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine koja kazna je u granicama propisane kazne za ovo krivično djelo i predstavlja njenu donju granicu. Ovako utvrđena kazna, po ocjeni Vrhovnog suda, predstavlja dovoljnu ali i potrebnu mjeru kazne sa aspekta ostvarenja svrhe kažnjavanja u svim njenim segmentima i odražava pravedan balans između zahtjeva u javnom interesu da kazna po težini mora imati opšteodvračajući karakter i legitimnog prava optuženog kao izvršioca djela za resocijalizacijom kroz njegovo prevaspitavanje.
7. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na izrečenu krivično pravnu sankciju, smatrajući da je kazna «utvrđena drakonski i da ima obilježje represije». Apelant je istakao da prilikom preinačenja kazne Vrhovni sud nije vodio dovoljno računa o olakšavajućim okolnostima: da nije kažnjavan, da je ratni vojni invalid, da je lošeg imovnog stanja kao i da je otac još jednog malodobnog djeteta koje je bolesno.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Razmatrajući konkretan slučaj, Ustavni sud primjećuje da apelant povredu prava na pravično suđenje vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na izrečenu krivično pravnu sankciju. U pogledu ovih navoda apelanta Ustavni sud podsjeća da prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te krše li odluke redovnih sudova ustavna prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine). Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, odnosno u konkretnom slučaju zadatak Ustavnog suda je da ispita je li postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).
11. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je osporenom presudom, preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni tako što je apelantu za krivično djelo silovanja u pokušaju utvrdio kaznu zatvora u trajanju od tri godine, utvrđenu kaznu zatvora od šest mjeseci za krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija prihvatio kao pravilno utvrđenom te primjenom odredbi iz člana 42. st. 1. i 2. tačka 2. Krivičnog zakona RS apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i dva mjeseca.
12. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na visinu kazne, Ustavni sud ne nalazi da je redovni sud zloupotrijebio zakonske odredbe na kojima se zasniva odluka o kazni i ponovo podsjeća da, prema svojoj dosadašnjoj sudskoj praksi, nije mjerodavan ocjenjivati kako su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje ili tumačili i primijenili zakon, odnosno kako je na temelju toga odmjerena kaznena sankcija, osim u slučajevima kada odlukama redovitih sudova dođe do kršenja ustavnih prava. Ustavni sud primjećuje da je za krivično djelo silovanja u pokušaju koje se apelantu stavlja na teret zapriječena kazna zatvora od tri do petnaest godina, da je Vrhovni sud utvrdio kaznu zatvora u granicama propisane kazne zatvora za ovo krivično djelo i da kazna zatvora od tri godine predstavlja njenu donju granicu. Vrhovni sud je prilikom odlučivanja o krivično pravnoj sankciji kao otežavajuću okolnost cijenio nesporno utvrđenu činjenicu da je žrtva polnog nasilja u izvršenju ovog krivičnog djela malodobna kći apelanta. Vrhovni sud je istakao da je izvršenjem djela zloupotrebljen roditeljski odnos i odnos zavisnosti malodobne oštećene prema apelantu a izvršenjem djela apelant je na najgrublji način povrijedio obaveze koje iz roditeljstva proizilaze i zloupotrijebio povjerenje kćerke kao žrtve. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud zaključio da okolnosti olakšavajućeg karaktera koje je prvostepeni sud našao na strani apelanta nemaju takav značaj da bi se mogle okvalifikovati kao okolnosti osobito olakšavajućeg karaktera i da nije bilo mjesta ublažavanju kazne po ovom osnovu ispod zakonskog minimuma kazne propisane za ovo djelo. Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da su materijalno pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta prilikom odlučivanja o krivično pravnoj sankciji koja mu je izrečena. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u tački 10. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant se, također, žali da je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant se paušalno pozvao na ovo pravo, odnosno ničim nije obrazložio u čemu se sastoje povreda navedenog prava. Dakle, s obzirom na to da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, Ustavni sud zaključuje da je i ovaj navod apelanta očigledno (prima facie) neosnovan.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović