Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2071/07 (P. J.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2071/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2071/07, rješavajući apelaciju Petre Janjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petre Janjić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06- 000 104 od 25. maja 2007. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž:233/05 od 2. novembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj P-335/04 od 8. aprila 2005.

godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Petra Janjić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Rudog, koju zastupa Radomir Tanasković, advokat iz Višegrada, podnijela je 12. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 104 od 25. maja 2007. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž:233/05 od 2. novembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-335/04 od 8. aprila 2005. godine.

2. Osnovni sud je, postupajući po tužbi apelantice protiv tuženog Srednjoškolskog centra «Rudo» iz Rudog (u daljnjem tekstu: tuženi), donio Presudu broj P-335/04 od 8. aprila 2005. godine. Navedneom presudom Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev apelantice, kojim je tražila da se utvrdi da je nezakonito i da ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo rješenje tuženog broj 02-126- 182/04 od 1. septembra 2004. godine, kojim joj je otkazan ugovor o radu broj: 214 od 6. septembra 2001. godine i da navedeni ugovor i dalje ostaje na snazi, kao i da se tuženom naloži da apelanticu vrati na ranije poslove i radne zadatke.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je apelantici radni odnos prestao rješenjem tuženog, iz razloga što ju je tuženi proglasio viškom na poslovima održavanja čistoće. Naime, na poslovima održavanja čistoće kod tuženog je bilo zaposleno sedam radnika, a Pravilnikom tuženog, od 13. septembra 2002. godine, je predviđeno da je za te poslove potrebno troje radnika. Osnovni sud je utvrdio da je tuženi dopisom broj 07-05-160/04 od 30. jula 2004. godine, obavijestio sindikalnu organizaciju da ima obavezu da otpusti višak radnika. Nadalje je Osnovni sud utvrdio da je tuženi upoznao apelanticu, kao i ostale radnike, da postoji višak od četiri radnika, na održavanju higijene i da je potrebno da donesu dokumente na osnovu kojih će se izvršiti bodovanje u skladu sa odgovarajućim pravilnikom tuženog. Tuženi je donio osporeno rješenje navodeći u obrazloženju, da je izvršio bodovanje ocjene svih priloženih dokaza radnika koji su radili na radnom mjestu održavanja čistoće i na osnovu toga utvrdio da je apelantica višak. Pri tome se tuženi pozvao na odredbe člana 113. stav 2. tačka 2. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 41/00,47/02,38/03,66/03 i 20/07, u daljnjem tekstu: ZOR), Pravilnika o finansiranju srednjih škola («Službeni glasnik RS» broj 9/02) i Statuta tuženog. Osnovni sud je ocjenom svih provedenih dokaza utvrdio, da shodno odredbi člana 113. ZOR–a, poslodavc može otkazati ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika. Na osnovu svih provedenih dokaza, Osnovni sud je utvrdio da je rješenje kojim je apelantici dat otkaz ugovora o radu zakonit i odbio je njen tužbeni zahtjev.

4. Presudom Okružnog suda broj GŽ:233/05 od 2. novembra 2005. godine, odbijena je žalba apelantice i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju odluke, Okružni sud je naveo da je utvrdio da u prvostepenoj presudi i postupku koji je prethodio njenom donošenju, nema povreda odredaba parničng postupka na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, da su činjenice bitne za odluku u ovoj pravnoj stvari u potpunosti i pravilno utvrđene i da pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, nije žalbom dovedena u sumnju. Također je utvrdio da je na ovako utvrđeno činejično stanje, Osnovni sud pravilno primijenio materijalno pravo, o čemu je dao jasne i valjane razloge. Okružni sud je, povodom žalbenog navoda apelantice, da je odluka o smanjenju broja izvršilaca donijeta 13. septembra 2002. godine, a da je tuženi preispitao broj izvršilaca tek krajem jula, odnosno početkom avgusta 2004. godine, naveo da je nesporna činjenica da je po navedenoj odluci, već jednom bio dat otkaz ugovora o radu apelantici i drugim radnicima. Međutim, dati otkaz je poništen, mada je ostala i dalje činjenica viška raspoređenog broja od sedam izvršilaca na tom radnom mjestu, a po sistematizaciji je predviđen broj od tri izvršioca, pa se ne može govoriti o tome da se tek 2004. godine tuženi sjetio da preispituje Pravilnik. Također je Kantonalni sud istakao da, obzirom da je tuženi dao otkaz ugovora o radu za četvero zaposlenih to i nije imao obavezu da se konsultuje sa sindikalnom organizacijom i da radi program zbrinjavanja viška radnika, neovisno od toga što je o tome obaviještena sindikalna organizacija i što je tuženi uradio kriterijume koji su bili objavljeni na oglasnoj ploči po kojim je dat otkaz ugovora o radu apelantici.

5. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-06-000 104 od 25. maja 2007. godine, odbijena je revizija apelantice. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo, imajuću u vidu činjenično stanje utvrđeno tokom nižestepenih postupaka, da su Osnovni i Okružni sud pravilno zaključili da je neosnovan postavljeni tužbeni zahtjev apelantice i da su pravilno primijenili materijalno pravo, kada su odbili zahtjev apelantice za poništenje rješenja tuženog kao i njen zahtjev za vraćanje na rad kod tuženog. Vrhovni sud je, nakon uvida u spise utvrdio da nema nedostatka na koje je ukazivala apelantica kao ni onih na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnost te je odlučio da se revizija apelantice odbije kao neosnovana.

6. Apelantica ističe da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica u podnijetoj apelaciji ističe da su sudovi u njenom slučaju pogrešno prmienili odredbe ZOR-a, Opšteg kolektivnog ugovora, Pravilnika tuženog i drugi propisi. Apelantica navodi da je na povrede zakona i pravilnika ukazivala i u toku sudskog postupka, ali da sudovi njene navode o povredama nisu uopšte uzeli u razmatranje a i one što su cijenili, su to učinili površno i neutemeljeno. Nadalje, apelantica opisuje šta je sve, po njenom mišljenju, sud trebao da utvrdi i o čemu je trebao da vodi račna. Apelantica se posebno žali što tuženi nije izvršio konsultacije sa sindikatom, što je prema njenom tumačenju bio obavezan učiniti. Na kraju apelantica ističe da je procjena provedenih dokaza od strane suda bila proizvoljna kao i primjena zakona a sve na njenu štetu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog toga što su, po njenom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Ustavni sud primjećuje da se navodi apelantice svode na njeno nezadovoljstvo u pogledu činjenice da je pravosnažnom presudom u parničnom postupku odbijena sa zahtjevom da se poništi, kao nezakonito, rješenje kojim joj je otkazan ugovor o radu i zahtjevom da se vrati u radni odnos.

10. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi u predmetnom postupku, na tri instance, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i relevantnih odredaba zakona i unutrašnjih akata tuženog, utvrdili da je aplenticin tužbeni zahtjev neosnovan. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud prilikom donošenja odluke u pogledu tužbenog zahtjeva apelantice, zauzeo stav da je njen zahtjev neosnovan, jer je utvrdio da je apelantica tehnološki višak, a kako je postupak otkazivanja ugovora o radu proveden u skladu sa ZOR-om i unutrašnjim aktima tuženog, proizašao je zaključak o zakonitosti rješenja kojim joj je ugovor otkazan. Ovako stanovište potvrdio je i Okružni sud, dajući u svojoj presudi razloge o svim odlučnim činjenicama i ispunjenju zakonom propisanih uslova za prestanak radnog odnosa apelantici na osnovu relevantnih odredaba ZOR-a. Potom je i Vrhovni sud, također, jasno i precizno odgovorio na sve revizijske navode apelantice. Ustavni sud iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da su zaključci redovnih sudova proizvoljni i da o takvim zaključcima nisu data odgovarajuća obrazloženja.

12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanatice o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2071/07 (P. J.) | Sudska praksa | Aktio