Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2664/07 (F. J.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2664/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu AP-2664/07, rješavajući apelaciju Franje Jankovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Franje Jankovića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Tuzli, broj P-3179/04, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Franjo Janković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Emil Galušić, advokat iz Tuzle (u daljnjem tekstu: advokat Galušić), podnio je 28. septembra 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u predmetu Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-3179/04 (ranije P-

807/02), radi utvrđivanja prava vlasništva, u kojem je postupak još u toku.

2. Apelant je, 16. maja 2000. godine, Općinskom sudu podnio tužbu protiv tuženih: Janković Mate, Janković Bone, Janković Bože, Janković Stjepana, Janković Pave, Pejić Jele, Pavić Bože, Vilušić Ružice i Vilušić Tome, koje zastupa advokat Galušić, te Demirović Mevlije, Demirović Rukije, Demirović Hasibe, Demirović Šahze i Demirović Mehmeda, svi nepoznatog boravišta, radi utvrđivanja prava vlasništva. Apelant je u tužbi naveo da je on stvarni vlasnik nekretnina, koje se nalaze na pet zemljišnih parcela (katastarskih čestica), a da su u zemljišnim knjigama tuženi upisani kao suvlasnici, te traži da Općinski sud utvrdi da je on vlasnik istih po osnovu dosjelosti, sa dijelom 1/1.

2. Prvo ročište, Općinski sud je zakazao za 5. april 2002. godine, na koje je pozvao apelanta i advokata Galušića. Zakazano ročište nije održano, jer dostava poziva za apelanta nije bila uredna. Na ovo ročište je pristupio advokat Galušić za tužene od 1-9, bez dostavljanja punomoći. Općinski sud je ročište odložio za 15. maj 2002. godine, te je prisutnom advokatu Galušiću, naložio da dostavi punomoć za zastupanje tuženih od 1-9. U međuvremenu, odgovarajući na zahtjev Općinskog suda, Odjavno-prijavna služba MUP-a Tuzla je aktom od 11. aprila 2002. godine, obavijestila Općinski sud da je provjerom kroz evidencije, utvrdila da posjeduje podatke za tuženu Demirović Mevliju, dok za ostale osobe (tužene od 10-14), za koje je tražena adresa, ne posjeduje tražene podatke.

3. Na ročište 16. maja 2002. godine, pristupili su apelant i advokat Galušić. Advokat Galušić je Općinskom sudu predao dvije punomoći za zastupanje, dok za ostalih sedam tuženih nije dostavio punomoć. Općinski sud je ročište odložio za 13. juni 2002. godine, apelantu je naložio da dostavi kompletnu zemljišno-knjižnu dokumentaciju za predmetne nekretnine, a advokatu Galušiću da dostavi uredne punomoći do sljedećeg ročišta.

4. Apelant je 13. juna 2002. godine dostavio podnesak u kojem je umjesto prvobitno označenih pojedinih tuženih, označio kao tužene njihove zakonske nasljednike, ujedno predlažući da sud tuženima koji su nepoznatog prebivališta postavi privremenog zastupnika u advokatu Galušiću.

5. Na ročištu od 13. juna 2002. godine, apelant je izjavio da je u međuvremenu saznao i da je iza tuženog Janković Bone završen ostavinski postupak, te se obavezao da će Rješenje o nasljeđivanju dostaviti sudu na sljedećem ročištu. Apelant je Općnskom sudu predao dio zemljišno knjižne dokumentacije. Na ovom ročištu, Općinski sud je donio rješenje kojim je umjesto prvobitno tuženih osoba, prihvatio subjektivno preinačenje tužbe, a potom je ročište odgodio za 9. septembar 2002. godine. Apelantu je naložio da dostavi sve zemljišno-knjižne isprave za nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva. Zakazano ročište od 9. septembra 2002. godine nije održano zbog nedolaska stranaka. Općinski sud je konstatovao da je advokat Galušić poslao obavijest o spriječenosti dolaska, a apelant nije opravdao svoj nedolazak. Ročište je odloženo za 11. oktobar 2002. godine.

6. Na ročištu od 11. oktobra 2002. godine, Općinski sud je donio rješenje da se postupak prekida do pravosnažnog okončanja ostavinskih postupaka iza umrlih osoba, koje su označene kao prvobitno tuženi. Općinski sud je odredio da će se postupak nastaviti nakon okončanja ostavinskih postupaka i po prijedlogu apelanta. Rješenje o prekidu postupka je postalo pravosnažno isti dan.

7. Advokat Galušić je 27. oktobra 2004. godine, Općinskom sudu dostavio podnesak kojim je obavijestio sud da je od MUP-a TK Tuzla dobio informaciju da su tužene osobe od 9-14 nepoznatog prebivališta, s prijedlogom da im sud postavi privremenog zastupnika u osobi advokata Galušića.

8. Općinski sud je, pod novim brojem P.3179/04 od 24. novembra 2004. godine, donio rješenje kojim je usvojio prijedlog advokata Galušića. Stavom 4. izreke rješenja, Općinski sud je odredio da će o postavljenju privremenog zastupnika sud izdati oglas koji će biti objavljen u Službenim novinama F BiH i Službenim novinama Tuzlanskog Kantona, te na oglasnoj ploči suda. Nadalje je odredio da će teret troškova objavljivanja oglasa snositi apelant. Rješenje o postavljenju zastupnika apelant je primio 30. novembra 2004. godine, advokat Galušić 1. decembra 2004. godine a Centar za socijalni rad Tuzla 2. decembra 2004. godine. Apelant nije izvršio plaćanje naloženih troškova.

9. Iz predmetnog spisa i iz priloga uz apelaciju, proizilazi da je advokat Galušić, Općinskom sudu poslao 19 podnesaka-urgencija. Podnescima je, tražio da Općinski sud uzme predmet u rad i zakaže raspravu. Urgencije su Općinskom sudu podnijete slijedećih datuma: 5 april, 3. juli i 13. decembar 2005. godine, 6. januar, 12. maj, 5. juli, 31. avgust, 2. oktobar, 2. novembar i 5 decembar 2006. godine, 9. januar, 2. februar, 13. mart, 9. april, 8. maj, 30. maj, 12. juni, 22. avgust i 13. septembar 2007. godine.

10. Nakon 13. septembra 2007. godine, iz spisa nije vidljivo da je Općinski sud poduzimao bilo kakve radnje.

11. Apelant se u apelaciji poziva na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da postupak nedopustivo dugo traje, s obzirom na to da je 16. maja 2000. godine podnio tužbu a da Općinski sud «navedeni predmet nije uzeo u rad, niti je preuzeo bilo kakvu konkretnu radnju za pripremanje i zakazivanje rasprave u ovoj pravnoj stvari». Nadalje je u apelaciji naveo: « punomoćnik tužitelja tj. podnositelja apelacije se i usmeno i putem pismenih uregncija obraćao Općinskom sudu tražeći da se predmet uzme u rad, što nije imalo pozitivnih rezultata« Apelant traži da mu se «isplati uobičajena naknada nematerijalne štete zbog pretrpljenih bolova jer mu je duže od sedam godina uskraćena mogućnost ostvarivanja prava pred sudom».

12. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju opisao hronologiju postupka i istakao da su navodi iz apelacije neosnovani. Naročito je napomenuo da je advokat Galušić, Općinskom sudu dostavio 19. urgencija za rad, u kojima je navodio da tuženici mole sud da predmet uzme u rad i zakaže raspravu, obzirom da im nije u interesu da se i dalje vode kao suvlasnici nekretnina sa apelantom, odnosno da stranke saglasno mole sud da predmet uzme u rad i pored okolnosti da su pojedini tuženici u ovoj pravnoj stvari nepoznatog boravišta. Nadalje je Općinski sud istakao da je advokat Galušić koji u predmetnom postupku zastupa pojedine tužene, podnosi urgencije u ime tuženih a zatim u postupku apelacije zastupa tužitelja-aplenata, što Općinski sud smatra inkompatibilnim i suprotnim kodeksu Advokatske komore F BiH.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/) kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, apelikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-1, stav 38).

16. U odnosu na navode apelanta koji se odnose na dužinu trajanja postupka pred Općinskim sudom, apelant tvrdi da je njegovo pravo na pravično suđenje povrijeđeno, jer navedeni predmet Općinski sud nije uzeo u rad, niti je poduzeo bilo kakvu konkretnu radnju za pripremanje i zakazivanje rasprave u ovoj pravnoj stvari. Razmatrajući navode apelacije Ustavni sud je izvršio uvid u predmet Općinskog suda broj P-3179/04 u kojem je apelant podnio tužbu radi utvrđivanja prava vlasništva. Uvidom u predmet, Ustavni sud je utvrdio da predmetni postupak pred Općinskim sudom traje od 16. maja 2000. godine, kada je apelant podnio tužba i da je još uvijek u toku.

17. Ustavni sud će u analizi trajanja dužine postupka krenuti od ponašanja apelanta. Naime, Ustavni sud uočava da je apelant Općinskom sudu podnio tužbu 16. maja 2000. godine u nedovoljnom broju primjeraka protiv tuženih, te da uz istu nije dostavio dokaze za navode koji na bilo koji način potvrđuju postavljeni tužbeni zahtjev i pasivnu legitimaciju 14 tuženih osoba. Ustavni sud zapaža i da je tužba pisana na memorandumu advokata Galušića, koji je kasnije postavljen za privremenog zastupnika tuženih. Osim toga, iz uvida u tužbu proizilazi da apelant za tužene osobe nije dostavio nikakve identifikacione podatke izuzev imena i prezimena, te da je za prvih devet tuženih naveo da ih zastupa advokat Galušić, ali bez navođenja po kom osnovu ili eventualno prilaganja punomoći. Potom, Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da su tuženi od 9-14 nepoznatog boravišta, a i za njih su navedena samo njihova imena i prezimena. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, na ročištu održanom 16. maja 2002. godine, apelantu naložio da dostavi zemljišno-knjižnu i posjedovnu dokumentaciju za nekretnine koje su predmet tužbenog zahtjeva. Nakon uvida u spis, a i na osnovu odgovora Općinskog suda, Ustavni sud zapaža da apelant nikada nije u cjelosti postupio po ovom nalogu, odnosno da nikad nije dostavio cjelokupnu traženu dokumentaciju. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je sam apelant u svom podnesku od 13. juna 2002. naveo da ne posjeduje sve podatke o tuženim te da je on, kao tužene naveo nasljednike prvog nasljednog reda prvobitno tuženih, mada ni njemu nije u potpunosti poznato ko je sve nasljednik i iza koga od tuženih je proveden ostavinski postupak. Iz navedenog razloga, Općinski sud je, do okončanja ostavinskih postupaka, kao prethodnog pitanja, prekinuo postupak a apelanta obavezao da dostavi pravomoćna rješenja o nasljeđivanju.

18. Prema tome, iz prethodno iznesenih činjenica proizilazi da je Općinski sud od podnošenja tužbe apelanta do prekida postupka kontinuirano radio, te da je do prekida postupka moralo doći, jer nije bilo riješeno prethodno pitanje, koje se tiče pasivne legitimacije tuženih u postupku. Također, Ustavni sud zapaža da apelant nakon ročišta od 11. oktobra 2002. godine, nikad nije Općinskom sudu, dostavio bilo kakav podnesak, niti tražene dokaze za navode iz tužbe ili dokaze da su završeni ostavinski postupci iza tuženih osoba. Sve ove okolnosti ukazuju da se apelant ne može pozivati na povredu prava na pravično suđenje a naročito da Općinski sud nije poduzeo ništa, jer navedeno ne proizilazi iz predmetnog spisa. U pogledu 19 podnesenih urgencija, od strane advokata Galušića, Ustavni sud primjećuje, na osnovu uvida u spis Općinskog suda, da je advokat Galušić bio aktivni sudionik u cjelokupnom postupku kao privremeni zastupnik tuženih, pa se ne može smatrati da je te urgencije podnosio apelant. Osim toga, podnošenje urgencija u konkretnom slučaju nije moglo biti učinkovito, jer nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za nastavak rada po predmetu, što se u najvećoj mjeri može na teret staviti apelantu, kako je to već Ustavni sud zaključio.

19. Nadalje, Ustavni sud ističe da da u konkretnom slučaju postoje i propusti Općinskog suda da adekvatno upravlja ovim postupkom i da apelanta upozori na potrebu uređenja tužbe i njenog sadržaja i dostavljanja dokaza. Međutim, uzevši u obzir činjenice iz prethodne tačke, Ustavni sud zaključuje da je ponašanje apelanta imalo odlučujući utjecaj na dužinu postupka, kako zbog neurednosti tužbe i navoda u istoj tako i zbog nedostavljanja dokaza za utemeljenost tužbenog zahtjeva i pasivne legitimacije tuženih. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da nije neophodno razmatrati ostale kriterije navedene u tačci 16. ove odluke. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. apelant nema «opravdan zahtjev», zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očito neosnovani.

20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2664/07 (F. J.) | Sudska praksa | Aktio