Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3299/09 (O. F.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
- Strani državljanin
- Habeas corpus – postupak
- Deportacija
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine · čl. 35
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Zakon o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
- Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o dopunama Zakona o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3299/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP-3299/09, rješavajući apelaciju Omara Frendia, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Omara Frendia podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-472/09 od 5. oktobra 2009. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine br. UP-2-06-07-2-162/09 od 30. septembra 2009. godine i
UP-1/19.5-07.3-11/09. od 28. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Omar Frendi (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 23. oktobra 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-472/09 od 5. oktobra 2009. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine br. UP-2-06-07-2-162/09 od 30. septembra 2009. godine i UP-1/19.5-07.3-11/09. od 28. septembra 2009. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio nadležnim organima javne vlasti Bosne i Hercegovine da ne poduzimaju niti jednu radnju s ciljem prisilnog udaljenja apelanta iz Bosne i Hercegovine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o zahtjevu apelanta za privremeni boravak u Bosni i Hercegovini“.
2. Rješenjem Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Služba), broj UP-1/19.5-07.3-11/09. od 28. septembra 2009. godine, donesenim po službenoj dužnosti, apelantu, državljaninu Alžira, je produžen nadzor u Ustanovi za prihvat stranaca Službe za poslove sa strancima – Imigracioni centar u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar), u cilju sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja, jer je utvrđeno da predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru ili sigurnosti BiH, kao i radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju. Produženje mjera nadzora je određeno za period od 7. oktobra 2009. godine do 5. novembra 2009. godine. Troškove boravka i smještaja stranog državljanina, za period produženja nadzora snosit će imenovani ili BiH iz sredstava za posebne namjene Ministarstva sigurnosti o čemu će Služba donijeti posebno rješenje.
3. U obrazloženju rješenja, Služba je navela da je konačnim i pravosnažnom rješenjem broj UP-1/19.5-07.3-10/09 od 4. septembra 2009. godine, u cilju sprečavanja slobodnog i neograničenog kretanja i izvršenja rješenja o protjerivanju, apelantu određena mjera stavljanja pod nadzor u Imigracioni centar, na period od 7. septembra 2009. godine do 6. oktobra 2009. godine. S obzirom da Ministarstvo nije u zakonom ostavljenom roku odlučilo o žalbi apelanta protiv ovog rješenja, on je pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH radi poništenja predmetnog akta. Sud BiH je presudom broj U-424/09 od 10. septembra 2009. godine, odbio kao neosnovanu tužbu apelanta i potvrdio kao pravilno i zakonito doneseno rješenje Službe.
4. Služba je, također, navela da je, na osnovu podataka iz spisa apelanta, utvrdila da je evidentno da se njegov status nije izmijenio, niti su se izmijenile okolnosti ili razlozi za izmjenu kvalifikacije date u rješenju o stavljanju pod nadzor broj UP-1/19.5-07.3-10/09 od 4. septembra 2009. godine. Nadalje, da je konačnim rješenjem Ministarstva sigurnosti BiH broj UP-2-06-07-2-89/09 od 18. juna 2009. godine, odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja o protjerivanju od 12. maja 2009. godine, koje je doneseno kao posljedica utvrđenog nezakonitog ulaska i boravaka apelanta u BiH nakon pravosnažnosti odluke o oduzimanju državljanstava, kao i činjenice da prema podacima nadležnih sigurnosnih agencija apelant predstavlja prijetnju javnom poretku, javnom redu i miru ili nacionalnoj sigurnosti u BiH. Obzirom da se razlozi koji su bili osnov za stavljanje apelanta pod nadzor nisu bitno izmijenili, kako je to definisano članom 102. stav 2. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ broj 36/08), Služba je, u skladu sa članom 102. stav 4. istog zakona, donijela rješenje o produžavanju nadzora nad apelantom.
5. Rješenjem Ministarstva sigurnosti (u daljnjem tekstu: Ministrastvo) broj UP-2-06-07-
2-162/09 od 30. septembra 2009. godine odbijena je žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Službe. U obrazloženju rješenja, Ministrastvo je navelo da je nakon uvida u spis, navode i priloge žalbe utvrdilo da je Služba pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje i pravilno primijenila materijalni propis, te donijela na zakonu zasnovanu odluku. Naime, i Ministarstvo je utvrdilo, da je nesporno da se status apelanta nije izmijenio, niti su se izmijenile okolnosti ili razlozi za izmjenu kvalifikacije, date u rješenju o stavljanju pod nadzor apelanta. Nadalje, da je nesporno da je apelantu rješenjem Službe broj UP-1/19.4.13-07.3-144/08 od 20. novembra 2008. godine izrečena mjera protjerivanja i da je žalba izjavljena na to rješenje odbijena, kao i da apelnt nije napustio BiH u roku koji mu je određen rješenjem o protjerivanju. Stavljanje apelanta pod nadzor je i u skladu sa Protokolom broj 7. uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer u smislu ovog Protokola, stranac može biti ograničen u svome kretanju i boravku kad je to nužno i u interesu javnog poretka i nacionalne sigurnosti.
6. Sud BiH je, presudom broj U-472/09 od 5. oktobra 2009. godine, apelantovu tužbu odbio. U obrazloženju presude, Sud BiH je naveo da je ispitao pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja u smislu člana 35. Zakona o upravnim sporovima BiH (Službeni glasnik BiH br. 19/02, 88/07 i 83/08). Nadalje, da je saslušao apelanta 5. oktobra 2009. godine. Tom prilikom apelant nije naveo niti jedan drugi razlog ili izmijenjenu okolnost u odnosu na činjenice i okolnosti koje su postojale u vrijeme donošenja rješenja o stavljanju pod nadzor. Osim toga, Sud BiH je naveo da je tužba apelanta izjavljena protiv rješenja tuženog o stavljanju pod nadzor, odbijena presudom Suda BiH broj U-
132/09 od 1. aprila 2009. godine. Nadalje da je predmet razmatranja u ovom postupku postojanje bitno izmijenjenih okolnosti, odnosno razloga zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor i koji su propisani članom 99. stav 2. tačka b) Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, a ne kako to pogrešno zaključuje apelant, osnova za stavljanje pod nadzor. Iz podataka u spisu kao i navoda samog apelanta proizilazi da nije došlo do bitno izmijenjenih okolnosti, te da i dalje postoje razlozi zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor, u skladu sa članom 99. stav 2. tačka a) i b) citiranog zakona. Također, ni apelant u tužbi ne nudi niti jedan dokaz koji bi upućivao na zaključak da su se bitno promijenile okolnosti koje su rukovodile tuženi organ da zaključi kako je nužno njegovo stavljanje pod nadzor. Istaknuti prigovor apelanta da nije bilo razloga za produžavanje nadzora jer on ne predstavlja opasnost po javni poredak, javni red i mir ili sigurnost je, po mišljenju Suda BiH, irelevantan i ne može biti predmet ocjene u ovom postupku, jer su i tuženi i Sud BiH ovu okolnost cijenili prilikom donošenja odluke o stavljanju apelanta pod nadzor. Sud BiH je također, istakao i da su navodi apelanta da su mu povrijeđena prava zagarantovana Ustavom BiH i Evropskom konvencijom neosnovani. Ovo iz razloga što je pitanje kretanja stranca i stavljanje stranaca pod nadzor u javno pravnom domenu države i njenih organa, ako se ova ograničenja kretanja i boravka provode u skladu sa zakonom predviđenom procedurom i u okviru ovlaštenja datih organima koje ih provode. U konkretnom slučaju, ovlaštenja data tuženom organu su precizno navedena u Zakonu a primjena ovih ovlaštenja su u skladu sa ciljem u kojem je ovlaštenje dato pa je pozivanje apelanta na povrede prava iz čl. 5. i 8. Evropske konvencije neosnovano iz razloga što pobrojana prava nisu povrijeđena u postupku produženja nadzora. Sud BiH je zaključio da je osporeno rješenje zasnovano na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona, budući da se nisu izmijenile okolnosti na osnovu kojih je apelant stavljen pod nadzor.
7. Protiv presude Suda BiH broj U-132/09 od 1. aprila 2009. godine i rješenja Ministarstva sigurnosti broj UP-1/19.4.13-07.3-9-1/09 od 23. marta 2009. godine kojim je odlučeno da se apelant stavlja pod nadzor u Imigracioni centar, apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu. Ustavni sud je odlukom broj AP 1626/09 od 24. juna 2009. godine apelaciju odbacio kao prima facieneosnovanu.
8. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Navodi da je osporenom presudom proizvoljno primjenjeno materijalno i procesno pravo. Smatra da se prema njemu mogla primjeniti blaža mjera iz člana 102. stav 7. i 8. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu, te da se protiv njega ne vodi nikakav prekršajni niti krivični postupak. Ističe da je bio odsutan iz Bosne i Hercegovine, te se u Bosnu i Hercegovinu vratio neposredno prije donošenja rješenja o protjerivanju pa je nemoguće povjerovati da je postao opasan za javni red, mir i sigurnost za Bosnu i Hercegovinu u vrijeme dok je boravio izvan Bosne i Hercegovine. Smatra da se radi o proizvoljnom protjerivanju i stavljanju pod nadzor. Po mišljenju apelanta osporeno rješenje se isključivo može pripisati zloupotrebi vlasti i protupravnom lišenju slobode. Ističe da prema stajalištima Ustavnog suda u predmetima broj AP-1222/07, AP-41/09, broj U-70/09 i U-72/09 „tužena stranka je dužna dokazati da tužitelj predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti“. Navodi da se vratio u Bosnu i Hercegovinu u posjetu svojoj porodici, jer ima suprugu i dvoje djece koji su državljani Bosne i Hercegovine. Smatra da se radi o uobičajenom izmišljanju i poturanjima policijskih agencija usmjerenim prema osobama afro-azijskog porijekla. Ističe da u smislu člana 5. Evropske konvencije organ uprave, Ministarstvo nije sudska vlast, te da ne može nikoga uhititi ili pritvoriti. Nadalje po mišljenju apelanta eventualno odlučivanje Suda BiH kao upravnog suda ne smatra se krivičnim sudom koji odlučuje o uhićenju i lišenju slobode.
9. U odnosu na povredu prava na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije navodi da porodični život podrazumjeva potpunu porodicu, te da djeca apelanata imaju pravo na potpunu porodicu. Potpuna porodica po njemu podrazumjeva i muža odnosno suprugu. Nadalje ističe da potpuna porodica podrazumjeva da djeca imaju pravo da s njima u porodici žive i otac i majka. Smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno ne samo pravo apelanta već i pravo njegove supruge i dvoje djece. Ako apelant njegova supruga i njegova djeca imaju pravo na potpunu porodicu i žele da žive u potpunoj porodici to znači da osporeno rješenje ima za posljedicu protjerivanje iz Bosne i Hercegovine apelantove supruge i apelantove dvoje djece kao bosansko-hercegovačkih državljana. Po mišljenju apelanta država ne može narediti supruzi apelanta i njegovoj djeci da žive u Alžiru. Prema pravnim stajalištima Suda BiH proizlazi da apelant, njegova supruga i djeca imaju pravo na porodični život, ali samo u Alžiru odnosno u državi u kojoj im naredi Bosna i Hercegovina. Navodi da je njemu već uskraćeno pravo na porodični život na način da nema pravo na „intimnu sobu“, nema pravo na posjete porodici odnosno vikende. Iz navedenog po apelantu iako on nije osuđen za neko krivično djelo zbog ovakvog lišenja slobode snosi teže posljedice od osobe koja je osuđena na kaznu zatvora.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije, a u vezi sa navodima apelanta, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u svojoj već citiranoj odluci AP 1626/09 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 24. juna 2009. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da se u konkretnom slučaju radi o zakonitom lišavanju slobode stranca, što je dopušteno članom 5. stav 1.f) Evropske konvencije. U lišavanju slobode apelanta nije bilo proizvoljnosti, jer je lišen slobode na temelju odredaba člana 99. st. 1. i 2. tačka b. Zakona, jer je rješenjem Službe za poslove sa strancima, TC Travnik od 20. novembra 2008. godine, apelantu izrečena mjera protjerivanja sa zabranom ulaska i boravka u BiH u trajanju od tri godine. Također, Ustavni sud je naveo da su u konkretnom slučaju ispoštovana i neophodna proceduralna prava apelanta, uključujući i habeas corpus postupak iz stava 4. člana 5. Evropske konvencije, jer je rješenje o stavljanju pod nadzor, izdato od Ministarstva sigurnosti bilo predmet sudskog preispitivanja, te da je Sud BiH saslušao apelanta i osporenu presudu donio u roku propisanom zakonom. S tim u vezi Ustavni sud je zaključio su navodi apelanta o povredi prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije prima facie neosnovani.
13. U odnosu na apelantove navode da mu je osporenim odlukama o stavljanju pod nadzor i smještanjem u Imigracioni centar povrijeđeno pravo na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske, Ustavni sud je predmetnom odlukom, zaključio da je rezultat upućivanja apelanta u Imigracioni centar bilo miješanje javne vlasti u apelantovo pravo na privatni i porodični život. Nadalje je Ustavni sud zapazio da je miješanje u navedeno apelantovo pravo bilo zakonito, jer su osporene odluke zasnovane na relevantnim odredbama materijalnog zakona, koje su jasne i nedvosmislene i čija primjena nije bila proizvoljna. Također, Ustavni sud je naveo da smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog reda i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na privatni i porodični život tim prije što se radi o mjeri privremenog karaktera. Stoga, Ustavni sud je zaključio da su i apelantovi navodi o povredi prava na poštivanje doma, privatnog i porodičnog života i prepiske iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. S obzirom da se i u konkretnom slučaju apelacija odnosi na istu činjeničnu i pravnu situaciju, koja od donošenja odluke Ustavnog suda broj AP 1626/09, ni u čemu nije izmijenjena, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanta, nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava iz člana II/3.d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 8. Evropske konvencije na koja se je pozvao.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
17. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović