Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2142/07 (M. B.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pristup sudu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2142/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2142/07, rješavajući apelaciju Mladenka Barića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mladenka Barića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000649 od 8. maja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-06-000 026 od 9. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj P-37/05 od 27. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladenko Barić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gruda, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 19. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-000649 od 8. maja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-06-000 026 od 9. februara 2006. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj P-37/05 od 27. septembra 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-37/05 od 27. septembra 2005. godine, apelant je u cjelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom, kojim je tražio da mu Milenko Mikulić (u daljnjem tekstu: tuženik) na ime naknade štete na automobilu, ispati iznos od 10.001,00 KM, sa zakonskim kamatama počev od 13. avgusta 2003. godine do isplate i troškove postupka. Presudom je apelant također, obavezan da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2.996,00 KM, u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo, da je osnovu provedenih dokaza, uključujući i saslušanje stranaka, utvrdio da je 13. avgusta 2003. godine, u kasnim noćnim satima, ispred automehaničarske radnje u vlasništvu tuženog, izbio požar i da su u tom požaru u potpunosti izgorjela dva automobila, i to automobil apelanta i automobil tuženog. Nadalje je Općinski sud, utvrdio da je apelant samovoljno, u večernjim satima, van radnog vremena automehaničarske radnje, dovezao i ostavio svoje vozilo ispred navedene radnje. Također je Općinski sud kao nesporno, utvrdio da apelant nije predao svoj automobil tuženom i da tuženi i apelant nisu imali međusobni dogovor o servisiranju istog. Općinski sud je naveo kako iz nalaza i mišljenja vještaka za zaštitu od požara, proizilazi da je požar izazvan ljudskim faktorom, odnosno namjernim paljenjem vozila. U konkretnom slučaju, apelant nije ničim dokazao da je tuženi zapalio njegov automobil. Naime, iz provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio da je tuženi, kao građanin pristupio gašenju požara, te poduzeo sve mjere u sklopu svojih mogućnosti, na sprječavanju posljedica požara. Radi navedenog, Općinski sud je istakao da sve i da je tuženi bio pasivno legitimiran, za zaključiti je da između radnje koja se po navodima apelanta očituje kao propust od strane tuženog i štetne posljedice, nema adekvatne uzročne veze, a ovo stoga što je šteta nastala radnjama treće osobe i apelanta, koje tuženi nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći niti ukloniti, pa je sud na osnovu čl. 173. i 177. stav 2. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list FRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „
Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“, broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) i 126. ZPP-a odlučio kao u izreci. S obzirom na uspjeh u parnici sud je obavezao apelanta da tuženom naknadi troškove postupka.
4. Kantonalni sud je donio presudu broj 008-0-Gž-06-000 026 od 9. februara 2006. godine kojom je žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je utvrdio kako je Općinski sud, pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je nakon analize i ocjene izvedenih dokaza, donio na zakonu zasnovanu odluku, za koju je dao valjano obrazloženje koje u cjelosti prihvata i Kantonalni sud. Naime, i prema mišljenju Kantonalnog suda, neosnovani su navodi apelanta da je tuženi bio pasivno legitimisan u ovoj pravnoj stvari i u obavezi da apelantu naknadi štetu. Ovo stoga što apelant, tokom prvostepenog postupka, nije ničim dokazao, da bi činjenjem ili nečinjenjem od strane tuženika, na njegovom automobilu nastupila šteta, jer između radnji odnosno propuštanja, ne postoji uzročno – posljedična veza sa nastalom posljedicom, tj. štetom na automobilu apelanta. Kantonalni sud je također, istakao da su neosnovani navodi apelanta, da je tuženi postao detentor njegovog automobila i da je po tom osnovu odgovoran za nastupjelu štetu. Nadalje je Kantonalni sud u obrazloženju naveo da, da bi tuženi postao detentor automobila apelanta, na njegovoj strani mora postojati volja da taj automobil drži za apelanta. Pošto je apelant sam naveo da je svoj automobil ostavio pred radnju tuženika, bez njegovog znanja, zbog te činjenice, se kod tuženog, ne može raditi o detenciji na stvari apelanta. Obzirom na navedene razloge Kantonalni sud je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio
5. Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Rev-06-000649 od 8. maja 2007. godine kojom je reviziju apelanta odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je ispitujući pobijanu presudu u granicama revizijskih razloga i po službenoj dužnosti u skladu sa odredbom člana
241. ZPP, odlučio kao u izreci presude. Naime, Vrhovni sud je istakao da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova, za koje je i on vezan, slijedi da je apelant osnovano odbijen sa tužbenim zahtjevom o čemu su u obrazloženju drugostepene presude dati valjani i na zakonu zasnovani razlozi. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da nema osnova za zaključak da je tuženi odgovoran za nastalu štetu, u skladu sa članom 154. stav 1. ZOO, a time nema ni osnova da se udovolji tužbenom zahtjevu. Obzirom na izloženo ne može se revizija uspješno pozivati na odredbe čl. 170. i 173. u vezi sa članom
174. ZOO na kojima se pogrešno temelje revizijski razlozi o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pošto šteta nije ni nastala kao posljedica tuženikove djelatnosti, niti od neke njegove opasne stvari u kom slučaju bi tuženi odgovarao po stavu 2. člana 154. navedenog zakona, a vezano za naprijed citirane odredbe na koje se poziva. U konkretnom slučaju, nema uzročno posljedične veze izmedu tuženikove profesionalne djelatnosti i nastale štete. Zbog navedenog, a obziorm Općinski i Knatonalni sud nisu počinili povrede postupka, na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti, te uzimajući u obzir da je prigovor apelanta istaknut u tom pravcu samo paušalan, bez navođenja u čemu bi se povrede postupka ogledale, to je reviziju Vrhovni sud odbio.
6. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). U podnijetoj apelaciji, apelant analizira odredbe ZOO-a, koje su se, po njegovom mišljenju, trebale primijeniti od strane suda a naročito odredbe koje se odnose na naknadu štete. Apelant ističe da je, u konkretnoj pravnoj stvari tužba usmjerena prema Milenku Mikulića, vlasniku automehaničarske radnje, a prema njegovim navodima, u sudskoj praksi se automehaničarska djelatnost smatra opasnom djelatnošcu. Apelant navodi da je tokom postupka, nesporno utvrđeno da je svoj automobil dovezao na popravak upravo kod tuženika, da ga je ostavio u krugu radionice, od kada je tuženi postao detentor njegovog vozila i odgovoran za svaku štetu nastalu na vozilu. Apelant je, također, istakao kako smatra da sudovi nižeg stepena nisu pravilno cijenili svaku činjenicu pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, te ih podveli pod odgovarajući materijalni propis. Propuštajuci to učiniti sudovi nižeg stepene su, prema navodima iz apelacije, apelantu uskratili pravo na pravično suđenje i pristup sudu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelant se u apelaciji poziva na zaštitu prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i tvrdi da mu je to pravo povrijeđeno nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, što je za posljedicu imalo i pogrešnu primjenu materijalnog prava te povredu prava na pristup sudu.
10. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer nije pravilno utvrđeno činjenično stanje i jer je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud primjećuje da je suština predmetnog parničnog postupka bila utvrđivanje da li je tuženi odgovoran za štetu koju je pretrpio apelant, te da li su relevantni zakonski propisi pravilno primijenjeni. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud, u obrazloženju dao jasne i nedvosmislene razloge za donošenje odluke, te da se pozvao na relevantne odredbe ZOO i ZPP-a. Naime, Općinski sud je, na osnovu svih provedenih dokaza zaključio da tuženi nije odgovoran za štetu koju je pretrpio apelant. Nakon odluke Općinskog suda, Kantonalni i Vrhovni sud su potvrdili odluku Općinskog suda, pri tome nastavljajući da elaboriraju relevantne zakonske odredbe prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji apelanta. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant osim istovjetnih navoda koje je isticao tokom sudskog postupka, a za koje je Ustavni sud, uvidom u presude Kantonalnog i Vrhovnog suda utvrdio da su raspravljeni, u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
12. Nadalje, Ustavni sud ističe, a vezano za apelantove navode o uskraćivanju prava na pristup sudu, da su isti paušalno navedeni. Naime, Ustavni sud primjećuje da je o apelantovom tužbenom zahtjevu odlučivao sud u tri stepena. Pred svim sudovima je apelant bio aktivni sudionik i iste je sam inicirao, podnošenjem tužbe a potom žalbe i revizije. Sudovi su, svaki u okviru svoje stvarne nadležnosti odlučili po navedenim aktima apelanta, donošenjem odgovarajuće sudske odluke. Iz navedenog, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje zbog «povrede pristupa sudu» neosnovani.
13. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. . Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović