Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2230/07 (B. I.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2230/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2230/07, rješavajući apelaciju Bože Ivakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bože Ivakovića, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000892 od 3. jula 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj Gž-1095/05 od 7. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli, broj P-1980/02 od 27. maja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Božo Ivaković (u daljnjem tekstu: apelant) koga zastupa Vesna Jugović, advokat iz Tuzle, podnio je 31. jula 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000892 od 3. jula 2007. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1095/05 od 7. aprila 2006. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1980/02 od 27. maja 2004. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Tuzli, broj P.1170/90 od 29. marta 1991. godine, obavezani su Rudnici «Kreka» u Tuzli (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade imovinske štete za uništeno šumsko zemljište isplati iznos od 196.344,00 tadašnjih dinara sa pripadajućom zakonskom kamatom u visini eskontne stope koju mjesečno utvrđuje NBJ uvećanu za 20% počev od 27. februara 1991. godine pa do isplate.
3. Apelant je pod brojem I. 2673/00, pokrenuo izvršni postupak protiv tuženog radi izvršenja presude Osnovnog suda u Tuzli, broj P.1170/90 od 29. marta 1991. godine, u kojem je na osnovu nalaza sudskog vještaka glavni dug u iznosu od 196.344,00 YU dinara utvrđen izvršnim naslovom denominiran te je utvrđeno da isti iznosi 0,02 KM sa pravom apelanta na zateznu kamatu od 27. februara 1991. godine, što zaključno sa danom vještačenja iznosi 7.242,37 KM. Taj iznos ja isplaćen apelantu 28. maja 2003. godine.
4. Budući da je apelant smatrao da obračun vrijednosti dosuđene glavnice i kamata izvršen u izvršnom postupku broj I.2673/00 ni u kom slučaju ne odgovara realnoj šteti koju je pretrpio apelant je zatim 12. septembra 2002. godine podnio novu tužbu radi naknade štete. Presudom Općinskog suda, broj P-1980 od 27. maja 2004. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da apelantu isplate na ime naknade štete iznos od 18.609,63 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 28. maja 2003. godine pa do isplate, te da apelantu naknadi troškove postupka. Stavom dva izreke presude odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
5. U obrazloženju presude sud je naveo da su vještak šumarske struke i vještak agronom ostali kod nalaza i mišljenja datog 1988. godine u predmetu broj P.1170/90, s tim što su istakli da na osnovu cijena u traženom vremenu tj. na dan vještačenja 28. maja 2003. godine daju novu procjenu vrijednosti, odnosno visinu naknade za umanjenu vrijednost predmetne parcele u iznosu od 25.851,00 KM. Nadalje je navedeno da je apelant istakao da je zbog docnje tuženog u izvršenju pravosnažne presude, broj P. 1170/90 od 29. marta 1991. godine, pretrpio štetu koju bi dobio tokom izvršnog postupka na ime zateznih kamata i iznosa ponovo utvrđene štete po mjerilima na dan ponovo izvršenog vještačenja u ovom postupku, odnosno na osnovu ponovno utvrđene štete nakon presuđenja. Sud je obrazložio da je postavljeni tužbeni zahtjev u suprotnosti sa članom 189. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima( u daljnjem tekstu: ZOO) prema kojem se visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Nadalje je navedeno da apelant svoj zahtjev zasniva na odredbi člana 278. stav 2. ZOO prema kojoj povjerilac, u situaciji kad je šteta koju je pretrpi zbog dužnikovog zakašnjenja veća od iznosa zatezne kamate, ima pravo zahtijevati od dužnika razliku do potpune naknade štete. Sud je naveo da prema navedenoj zakonskoj odredbi postojanje takve štete ne proizilazi iz same činjenice da je dužnik pao u docnju sa ispunjenjem novčane obaveze, već je postojanje veće štete od visine kamate povjerilac dužan dokazati po opštim pravilima kao i obim štete (član 266. ZOO). Nadalje se ističe da apelant nije predložio sudu izvođenje dokaza na okolnost utvrđivanja činjenica da je pretrpio konkretnu štetu čija visina prelazi zbir obračunatih i naplaćenih zakonskih kamata, već da je zahtjev zasnovao na pravno neprihvatljivom stanovištu da potražuje naknadu štete kao razliku između stvarne vrijednosti štete na dan presuđenja i naplaćenog iznosa obračunatih zakonskih zateznih kamata, po istom štetnom događaju, povodom koga je već donesena pravosnažna presuda. Sud je naveo da je takav tužbeni zahtjev protivan načelu monetarnog nominalizma, izraženom u članu 394. ZOO prema kojem je dužnik, u slučaju kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje nešto drugo. Obzirom na navedeno sud je zaključio da je naknada štete koja je izražena u YU dinarima mogla biti isplaćena samo u onim novčanim jedinicama i njihovom broju na koji je obaveza utvrđena bez obzira na promjenu vrijednosti između nastanka obaveze i njene dospjelosti odnosno plaćanja, odnosno bez obzira da li se u međuvremenu promijenila unutrašnja vrijednost novca ili njegova funkcionalna vrijednost. Budući da je među parničnim strankama bila nesporna činjenica da je apelant tokom izvršnog postupka na osnovu pravosnažne i izvršne isprave (presude Osnovnog suda u Tuzli, broj P.1170/90 od 29. marta 1991. godine) naplatio iznos od 7.242,37 KM, sud je zaključio da je u ovom iznosu sadržana i zatezna i revalorizaciona kamata, pa je primjenom člana 189. stav 2. i člana 394. ZOO odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan.
6. Presudom Kantonalnog suda, broj Gž. 1095/04 od 7. aprila 2006. godine, odbijena je žalba apelanta i potvrđena presuda Općinskog suda. U obrazloženju je navedeno da je tužbeni zahtjev apelanta u suštini zahtjev za naknadu štete zbog gubitka vrijednosti domaćeg novca za koju naknadu nema uporišta u članu 278. stav 2. ZOO kao ni u bilo kojoj drugoj odredbi materijalnog prava. Sud je naveo da iz sadržaja odredbe člana 278. stav 2. ZOO proizilazi da ta odredba ima u vidu samo šteteu koju je povjerilac već pretrpio do donošenja ranije pravosnažne presude po kojoj je izvršena isplata iznosa od 7.242,37 KM te je istakao da načelo monetarnog nominalizma iz člana 394. ZOO isključuje odgovornost tuženog za gubitak vrijednosti domaćeg novca kroz vrijeme trajanja zakašnjenja. Nadalje je navedeno da je neosnovan navod apelanta da mu je povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) jer je utvrđeno da apelantu to pravo ne pripada .
7. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000892 od 3. jula 2007. godine, odbijena je revizija apelanta kao neosnovana. U obrazloženju presude sud je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda te konstatirano da apelant svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbi člana 278. stav 2. ZOO te da traži da mu sud isplati razliku između štete koja je isplaćena po presudi broj P.1170/90 u iznosu od 7.242,37 KM i štete koja je utvrđena na dan 28. maj 2003. godine u iznosu od 25.851,00 KM a u kom obimu bi bila isplaćena da nije došlo do kašnjenja u izvršenju presude (a koja razlika iznosi 18.609, 63 KM). Sud je ponovio zaključke nižestepenih sudova da apelantov tužbeni zahtjev nema uporište u odredbi člana 278. stav 2. ZOO, koja ima u vidu samo štetu koju je povjerilac-apelant već pretrpio do donošenja ranije pravosnažne presude po kojoj je apelantu već izvršena isplata, kao niti u bilo kojoj drugoj odredbi materijalnog prava. Također je navedeno da je pravilan stav nižestepenih sudova da je prema načelu monetarnog nominalizma (član 394. ZOO) isključena odgovornost tuženog za gubitak vrijednosti domaćeg novca kroz vrijeme trajanja zakašnjenja u ispunjenju obaveze.
8. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Navedena prava odgovaraju pravima iz člana 6. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda ovih prava po apelantu se ogleda u tumačenju odredbe člana 278. stav 2. ZOO koje po apelantu nema zakonsko uporište i predstavlja očigledno proizvoljnu primjenu prava. Apelant smatra da je sud pogrešno cijenio smisao i sadržaj ove zakonske odredbe u smislu da ista ima u vidu samo štetu koju je povjerilac pretrpio do donošenja ranije pravosnažne presude te apelant smatra da ovakav stav nema uporište ni u sudskoj praksi budući da su sudovi u BiH drugim strankama omogućili ostvarenje identičnih imovinskih prava koja su apelantu uskraćena. Kao dokaz ove tvrdnje apelant se osim presuda (Općinskog suda u Tuzli; Banovićima i Živinicama te Kantonalnog suda u Tuzli) donesenih u sličnim situcijama poziva i na objavljeno stanovište sudske prakse («Praksa sudova u BiH» -prvi dio, broj 7/05). Povreda prava na nediskriminaciju po apelantu se ogleda u tome što su presudama sudova, u identičnim činjeničnim i pravnim situacijama, priznata imovinska prava drugim tužiteljima, koja su u konkretnom slučaju apelantu uskraćena.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi nakon provedenog parničnog postupka donijeli odluke kojim su u konačnici odbili tužbeni zahtjev apelanta za naknadu štete koja predstavlja razliku između iznosa štete dosuđene pravomoćnom presudom Osnovnog suda u Tuzli, broj P.1170/90 od 29. marta 1991. godine, koji je iznos isplaćen apelantu 28. maja 2003. godine u izvršnom postupku Općinskog suda broj I. 2673/00, i štete koja je utvrđena na dan 28. maj 2003. godine. Sudovi su u obrazloženju naveli jasne i nedvosmislene razloge za svoje odlučenje uz pozivanje na relevantne odredbe važećih materijalno-pravnih propisa nalazeći da apelantov tužbeni zahtjev nema uporište u odredbi člana 278. stav 2. ZOO, koja po zaključku suda ima u vidu samo štetu koju je povjerilac-apelant već pretrpio do donošenja ranije pravosnažne presude po kojoj je apelantu već izvršena isplata, te obrazložili da je prema načelu monetarnog nominalizma (član 394. ZOO) isključena odgovornost tuženog za gubitak vrijednosti domaćeg novca kroz vrijeme trajanja zakašnjenja u ispunjenju obaveze.
12. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U vezi s prednjim Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom postupku, na tri sudske instance, na osnovu relevantnih odredaba zakona utvrdili da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan pri čemu su u obrazloženju odluka za ovakav zaključak dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Osim navedenog Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti na bilo koji način argumentira kršenje prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno razmotriti, pa zaključuje da su navodi apelanta o povredi ovih prava očigledno prima facie neosnovani.
14. Nadalje, apelant smatra da je diskriminiran budući da su redovni sudovi u sličnim predmetima donosili drugačije odluke na način da su udovoljavali postavljenim tužbenim zahtjevima. Osim toga apelant se poziva i na objavljeno stanovište sudske prakse. U vezi s tim, a budući da u Bosni i Hercegovini sudovi sude na osnovu zakona, te imajući u vidu zaključak da u predmetnom postupku nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava odnosno da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje u vezi sa pravima iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni suda smatra da se i navodi apelanta o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i 14. Evropske konvencije, moraju također odbaciti kao očigledno prima facie neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović