Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2311/07 (S. P.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Kamata
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2311/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2311/07, rješavajući apelaciju Strahinje Prtvara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Strahinje Prtvara, podnesena protiv presude Vrhovnog suda Fedracije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-06-000077 od 13. februara 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-1821/05 od 21. septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Strahinja Prtvar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, koga zastupaju Sabina i Veljko Nikolić, advokati iz Sarajeva, podnio je 11. augusta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine( u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-06-000077 od 13. februara 2007. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-1821/05 od 21. septembra 2005. godine. Apelant je 17. oktobra 2008. godine urgirao donošenje odluke po apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj Pr-
226/99 od 27. novembra 2002. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, broj Gž-596/03 od 30. septembra 2003. godine, obavezan je tuženi GP «Bosna» (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati na ime dijelova neisplaćenog LD iznos od 6.147,34 USA $, sa zakonskim zateznim kamatama počev od 17. maja 1999. godine (kao dana podnošenja tužbe) pa do isplate. U preostalom dijelu tužba apelanta je odbačena kao preuranjena. U obrazloženju presude sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je apelant kao radnik tužene upućen na rad u Libiju 14. maja 1991. godine na period od dvije godine uz mogućnost da mu se rad može izuzetno produžiti ili smanjiti a što tužena nije dokazala u toku postupka. Nadalje je navedeno da je apelant proveo na radu u Libiji period od 14. maja 1991. godine do 9. juna 1993. godine, a što među strankama nije sporno. Sud je odbio prigovor nedostataka pasivne legitimacije te prigovor zastare potraživanja za sredstva u iznosu od 45% budući da je prema nalazu sudskog vještaka ta sredstva tužena naplatila od investitora u 1997. godini. Sud je naveo da je, kod činjenice da je apelant na radu u Libiji proveo više od dvije godine, tužena neosnovano apelantu odbila od LD cijenu koštanja avio-karte kao i naknadu štete (prema Odluci o naknadi štete prouzrokovane samovoljnim prestankom radnog odnosa, a čija se visina utvrđuje u paušalnom iznosu na način da obuhvata iznos od 616 USA $, potrebnih za pripremu drugog radnika koji se upućuje na rad, plus tri lična dohotka radnika te se obustava vrši na teret LD-a radnika bez njegove saglasnosti). Stoga je sud primjenom člana 90. Pravilnika o radu obavezao tuženu da apelantu isplati iznos naveden u izreci presude. Nadalje sud je naveo da je apelantu dosudio zakonske zatezne kamate u smislu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) a shodno postavljenom tužbenom zahtjevu premda su po zaključku suda apelantu kamate pripadale od dana dospijeća LD. Obrazlažući odluku u dijelu kojom je tužbu odbacio kao preuranjenu sud je naveo da je prema nalazu sudskog vještaka tužena od stranog investitora naplatila samo iznos od 45%. Nadalje je navedeno da je Pravilnikom tužene o raspodjeli dobiti iz 1990. godine (član 100) kao i pravilnikom iz 1991. godine (član 90.) regulirano da se isplata obračunava na način da se 30% LD obračunava u YU dinarima a 70% u konvertibilnoj valuti, da se isplata LD vrši u roku od 30 dana od dna naplate po identičnom kursu po kojem je preduzeće naplatu izvršilo. Budući da tužena nije naplatila dio potraživanja od investitora sud je u tom dijelu tužbu odbacio kao preuranjenu.
3. Rješenjem Vrhovnog suda, broj Rev-212/04 od 19. maja 2005. godine, uvažena je apelantova revizija te je ukinuta presuda Kantonalnog suda, broj Gž-596/03 od 30. septembra 2003. godine, i predmet vraćen tom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju je navedeno da Kantonalni sud nije ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-
1821/05 od 21. septembra 2005. godine, donesenom u ponovnom postupku, uvažena je apelantova žalba te je prvostepena presuda preinačena na način da je tužena obavezana da apelantu isplati iznos od 22.168,56 USA $, sa zateznom kamatom po stopi koju na štedne uloge po viđenju plaćaju komercijalne banke u sjedištu povjerioca počev od 17. maja 1999. godine pa do isplate. Stavom dva izreke presude odbijena je žalba tužene. U obrazloženju presude sud je naveo da prema stanju spisa proizilazi da tužena nije isplatila apelantu zarađene plaće za utuženi period, a prema navodu tužene isplata nije izvršena zato što ni tužena nije naplatila cjelokupan iznos od libijskog partnera što je bio uslov za isplatu plaća. Sud je ocijenio neosnovanim žalbeni prigovor tuženog vezan za pasivnu legitimaciju, te je ocijenio neosnovanim i žalbeni navod tužene vezan za odbijanje zahtjeva za naknadu štete budući da prema članu 73. Zakona o radu poslodavac svoje potraživanje prema zaposleniku ne može naplaćivati uskraćivanjem isplate plaća ili dijela plaća te dakle tužena svoja eventualna potraživanja na ime pretrpljene štete nije mogla prebijati sa dugovanim plaćama. Nadalje je navedeno da je članom 70. Zakona o radu propisano da se Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom o radu ili ugovorom o radu određuju periodi isplate plaća ali da isti ne mogu biti duži od 30 dana, a da jer članom 9. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu propisano da se naprijed navedenim propisima ne mogu utvrditi manja prava od onih propisanih Zakonom. Stoga je sud zaključio da se u konkretnom slučaju nije moglo ići na neki drugi režim isplate plaća, a osobito ako bi to išlo na štetu apelanta budući da tužena svojim aktima ne može utvrđivati i priznavati svojim radnicima manja prava od prava koja su priznata predmetnim propisima. S obzirom da tuženi nije izvršio isplatu na ime naknade plaća za utuženi period sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan te je apelantu na osnovu nalaza vještaka, koji je sačinjen na osnovu dokumentacije tužene, dosudio iznos od 22.168,56 USA $( a koji se odnosi na devizni dio zarade u iznosu od 14.097,55 USD, dio zarade u lokalnoj valuti za navedeni period preračunat u USD u iznosu od 5.902,47 USD te na ime razlike ostatka duga kao dio ličnog transfera što preračunato iznosi 2.607,20USD). Konačno je navedeno da sud, u skladu sa članom 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnih propisa te da je kamata dosuđena u skladu sa kamatnom stopom koju poslovne banke u mjestu apelanta plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju.
5. Presudom Vrhovnog suda, broj 070-0-Rev-06-000077 od 13. februara 2007. godine, odbijena je revizija apelanta. U obrazloženju presude je između ostalog navedeno da su revizijski prigovori apelanta prema kojim je na dosuđeni iznos trebalo dosuditi zakonsku zateznu kamatu po Zakonu o visini stope zatezne kamate, neosnovani budući da se radi o stranoj valuti a Zakon o visini stope zatezne kamate kao materijalni propis se primjenjuje samo u slučajevima kad se traži ispunjenje novčane obaveze utemeljene na tražbinama u domaćoj valuti. Nadalje je navedeno da se članom 82. Uredbe sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju („Službeni list RBiH“ broj 2/92) propisuje da devize na deviznom računu i deviznoj štednji građani i strana lica mogu imati po viđenju ili oročeno. Sud je naveo da je u skladu sa ovom uredbom u slučaju docnje plaćanja deviznih obaveza dužnik obavezan platiti zateznu kamatu po stopi koju na štedne uloge po viđenju odnosne valute plaćaju komercijalne banke u sjedištu vjerovnika. Nadalje sud je ocijenio neosnovanim prigovor da je obavezu trebalo utvrditi u KM jer je tužbeni zahtjev apelant usmjerio na ispunjenje obaveze u stranoj valuti, pa sudovi u smislu člana 2. ZPP nisu mogli suditi izvan postavljenog tužbenog zahtjeva. Sud je naveo da je potraživanje dosuđeno po tužbenom zahtjevu devizni dio ličnog dohotka na koji radnik ima pravo u skladu sa zakonom i samoupravnim aktom po osnovu rada u inostranstvu te da apelantu pripadaju prava na isplatu deviznih sredstava a ne novčane protivvrijednosti neovisno od činjenice da se isplata vrši u BiH. Nadalje je navedeno da je takva obaveza u skladu sa tada važećim članom 100. Zakona o deviznom poslovanju („Službeni list SFRJ“ br. 66/85, 13/86, 71/86, 3/88, 59/88, 27/90, 82/90 i 96/91) i članom 102. Uredbe sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju, koji propisi su bili na snazi u vrijeme kad je nastalo potraživanje, a koji omogućavaju isplatu u ugovorenoj stranoj valuti između domaćih lica što predstavlja izuzetak od zabrane iz člana 16. navedenog Zakona i člana 11. navedene Uredbe i općeg pravila iz člana 395. ZOO.
6. Apelant smatra da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji se navodi da je tokom postupka utvrđena nespornom apelantova zarada u iznosu od 22.168,56 USD ali da je tokom postupka postala sporna stopa zatezne kamate na nesporno utvrđeni iznos zarade. Apelant navodi da je Vrhovni sud na sjednici građansko-upravnog odjeljenja održanoj 25. juna 1997. godine, nakon opširnog uvodnog referata, donio zaključak koji je objavljeno u Biltenu sudske prakse, po kojem «se na potraživanja izražena u stranoj valuti od 1. 04.06. god. zatezna kamata obračunava po stopi kao i na potraživanja izražena u domaćoj valuti». Nadalje se navodi da je proizvoljnim tumačenju prava i arbitrarnim odbijanjem Vrhovnog suda da primijeni obavezno pravno shvaćanje Građanskog odjeljenja od 25. juna 1997. godine, koje je objavljeno u Biltenu sudske prakse, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje a što je dovelo i do grubog kršenja prava na imovinu jer je apelantu onemogućeno da zbog nezakonitih i proizvoljnih presuda ostvari pravo na pripadajući zarađeni lični dohodak sa svim sporednim potraživanjima.
7. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud navodi da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude tog suda te smatraju da nije došlo do povrede apelantovih prava te predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.
8. Vrhovni sud ističe da je predmetni pravni stav na koji se poziva apelant «bio primjenjiv samo u vrijeme dok su strane valute (kuna i DM) bile alternativna valuta plaćanja na području FBiH. Uvođenjem Konvertibilne marke, kao jedine domaće valute, stvoren je jedinstven monetarni sistem na području FBiH i BiH, a time i uslovi za obračun zateznih kamata na dugovanja u domaćoj valuti po posebnom Zakonu o visini stope zatezne kamate. Od tada strane valute imaju status kao i ranije pa se ponovo primjenjuje pravni stav iz Đakovice (1988 god) objavljen u Biltenu br.3/88.». Nadalje se navodi da su prigovori o povredi apelantovih ustavnih prava neosnovani iz kojih razloga se predlaže odbijanje apelacije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose isključivo na način na koji je primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud konstatira da su redovni sudovi nakon provedenog postupka donijeli osporene odluke kojim su u konačnici udovoljili tužbenom zahtjev apelanta za isplatu neisplaćenog ličnog dohotka za period 1991.-1993. godina u iznosu od 22.168,56 USA $ (glavni zahtjev) te za isplatu kamata (sporedno potraživanje) s tim što su zaključili da apelantu pripada kamata u visini kamatne stope koju na štedne uloge po viđenju plaćaju komercijalne banke u sjedištu povjerioca, a ne u visini stope propisane Zakonom o visini stope zatezne kamate kako je to tražio apelant postavljenim tužbenim zahtjevom. Sudovi su u obrazloženju naveli jasne i nedvosmislene razloge za svoje odlučenje uz pozivanje na relevantne odredbe važećih materijalno-pravnih propisa
13. U vezi s prednjim Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost budući da je apelantovom tužbenom zahtjevu za isplatu plaće u devizama udovoljeno shodno posebnim propisima koji su važili u vrijeme nastanka spornog odnosa a koji su propisivali mogućnost naplate u konvertibilnim devizama po osnovu izvođenja investicionih radova u inozemstvu. Iz navedenog proizilazi da i isplata kamata na takva potraživanja (u devizama), ima drugačiji status od potraživanja izraženih u domaćoj valuti, te se na ista ne može primijeniti stopa iz Zakon o visini stope zatezne kamate. Budući da u apelantovom slučaju dakle nema ništa što ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, Ustavni sud smatra da nije od značaja apelantovo pozivanje na pravno shvaćanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda. Osim navedenog Ustavni sud zapaža da apelant ne navodi kršenje bilo kojeg elementa prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti na bilo koji način argumentira kršenje prava na imovinu iz člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju koje bi trebalo meritorno razmotriti, pa zaključuje da su navodi apelanta o povredi ovih prava očigledno prima facie neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović