Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2475/07 (I. K.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 336
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini · čl. 41
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2475/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2475/07, rješavajući apelaciju Izudina Krkalića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Izudina Krkalića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj: 004-0-Kž-
07-000102 od 12. lipnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju, broj: 039-0-K-06-000-133 od 16. ožujka 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Izudin Krkalić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Matuzića-Doboj Jug, podnio je 3. rujna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljenjem tekstu: Kantonalni sud), broj: 004-0-Kž-07-000102 od 12. lipnja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljenjem tekstu: Općinski sud), broj: 039-0-K-06-000-133 od 16. ožujka 2007. godine.
2. Presudom, broj:039-0-K-06-000-133 od 16. ožujka 2007. godine, Općinski je apelanta oglasio krivim zato što je, u vrijeme i način naveden u izreci presude, počinio kazneno djelo teška kaznena djela protiv sigurnosti javnog prometa iz članka 336. st. 1 u vezi sa člankom 333. st. 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 36/03, 37/03, 21/04 i 18/05, u daljnjem tekstu: KZ FBiH). Općinski sud je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci i mjeru sigurnosti zabrana upravljanja motornim vozilom «B» kategorije u trajanju od jedne godine, računajući od pravosnažnosti presude, s tim da se u vrijeme izvršenja kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere, te obvezao apelanta na isplatu troškova postupka, a oštećene Senada Mahalbašića i Ismetu Mahalbašić sa imovinsko-pravnim zahtjevom uputio je na parnicu.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je izvršio uvid u: zapisnik o uviđaju, nalaz i alkotest za apelanta, zapisnik o saslušanju oštećene, medicinske dokumentacije, prijavu o ozljedi, fotodokumentaciju i crtež lica mjesta, nalaz vještaka prometne struke, te izvod iz kaznene evidencije za apelanta. Nakon provedenih dokaza, Općinski sud je naveo da je utvrdio da se prometna nezgoda dogodila 2. ožujka 2006. godine, na podrčju općine Tešanj, u naseljenom mjestu u blizini autobusnog stajališta, koju da je skrivio apelant koji je pod utjecajem alkohola u krvi od 2,81 g/kg, iako je bio svjestan da je nesposoban za vožnju, postupajući suprotno članku 41. stavak 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama BiH («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 6/06), udario u kamion koji je dalje udario u vozilo kojim je upravljao oštećeni Mahalbašić Senad (u daljenjem tekstu: oštećeni), usljed čega da je oštećeni zadobio teške tjelesne ozljede opasne po život, između ostalih, sindrom moždanog stabla, spastičku oduzetost sva četiri ekstremiteta, te nagnječenje mozga. Na temelju utvrđenog, Općinski sud je zaključio da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret.
4. Općinski sud je naveo da nije prihvatio prigovore obrane da su i drugi sudionici u prometu doprinijeli nastanku prometne nezgode, budući da je sa sigurnošću utvrdio da je nepravilna vožnja apelanta u izravnoj vezi sa njegovim alkoholiziranim stanjem, te da vozač kamiona koji je propisano upravljao kamionom nije bio dužan predvidjeti nepropisne i nepravilne postupke apelanta. Nadalje, da iz nalaza koncentracije alkohola u krvi kod oštećenog, slijedi da je kod oštećenog u momentu vađenja krvi utvrđeno 0,38 promila alkohola u krvi, koja je količina u granicama dopuštene, te da se oštećeni kretao u manjoj razdaljini od uobičajene, ali da time nije utjecao na nastanak prometne nezgode.
5. Odlučujući o žalbi apelanta, Kantonalni sud donio je Presudu, broj: 004-0-Kž-07-
000102 od 12. lipnja 2007. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je održao javnu sjednicu na kojoj je utvrdio da je prvostupanjski sud cijenio sve dokaze koji su izvedeni u prvostupanjskom postupku, te da je pravilno zaključio da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Po mišljenju Kantonalnog suda u prvostupanjskom postupku nedvojbeno je dokazano da se apelant nije kretao desnom stranom, čime da je postupao suprotno članku 41. stavak 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama BiH, odnosno da je pod utjecajem alkohola skrivio prometnu nezgodu, te da je na taj način počinio kazneno djelo teška kaznena djela protiv sigurnosti javnog prometa iz čl. 336. st.1. u vezi sa čl. 333. st.
1. KZ F BiH. Odgovarajući na žalbene navode da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, da je presuda nerazumljiva i kontradiktorna, te da je nalaz vještaka prometne struke nedorečen, Kantonalni sud je naveo da apelant nije konkretizirao o kojoj povredi Zakona o kaznenom postupku se radi, niti da je naveo u kojem smislu smatra da je nalaz prometnog vještaka nedorečen i zašto. Vezano za žalbene navode u pogledu kazneno pravne sankcije, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pri odmjeravanju kazne cijenio i olakšavajuće i otežavajuće okolnosti pri čemu je pravilno zaključio da bi se izrečenom kaznom, odnosno mjerom sigurnosti postigla svrha kažnavanja.
6. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da su sudovi isključivo prihvatili nalaz vještaka prometne struke na koji je apelant davao mnogobrojne primjedbe tijekom postupka, u smislu da se taj vještak uopće nije očitovao o tehničkoj ispravnosti kamiona, da je apelant predlagao novo vještačenje, ali da taj njegov prijedlog nije unesen u zapisnik sa glavnog pretresa, da je taj vještak šef policije u Zenici i da radi po nalogu Kantonalnog tužitelja, te da stim u svezi postoji sukob interesa, odnosno da taj vještak ne može biti neutralan niti nepristran. Apelant dalje navodi da su sudovi trebali podjednako cijeniti i dokaze optužbe i dokaze obrane, a da činjenice koje ostanu neutvrđene da se ne mogu stavljati na teret optuženog, budući da je općepoznato načelo in dubio pro reo. Apelant na kraju ističe da u postupku nije dokazano da je njegova vožnja u uzročnoj vezi sa predmetnom nezgodom koja da se desila znatno iza njegovog vozila i da se nije mogla utvrditi njegova kaznena odgovornost, a pogotovo ne njen umišljajni oblik.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud uočava da se apelant žali da su sudovi prihvatili nepotpun nalaz vještaka koji potvrđuje odgovornost apelanta, a da nisu prihvatili novo vještačenje koje je predlagao apelant, da nisu dokazali uzročnu vezu između njegove vožnje i nastanka prometne nezgode, te da su na taj način odluku donijeli proizvoljno. Apelant smatra da je u konkrenoj situaciji trebalo primjeniti kazneno pravni princip in dubio pro reo, budući su činjenice nedovoljno utvrđene.
10. U svezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Europskog suda za ljudska prava, prema kojoj je zadatak redovitih sudova, a prvenstveno prvostupanjskog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovitih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očito proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima, strana u postupku, redoviti sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovitih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).
11. Prema prethodno iznesenom principu pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati ovisi od suda koji vodi postupak. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je prihvatio nalaz vještaka prometne struke koji ukazuju na izravnu vezu između vožnje apelanta i nastale prometne nezgode, odnosno ukazuje na odgovornost apelanta, smatrajući da je taj nalaz sveobuhvatan i konkretan. Na temelju tog dokaza kao i na temelju svih drugih dokaza, pojedinačno i uzetih svih zajedno, Općinski sud je zaključio da je apelant zbog nepravilne vožnje u alkoholiziranom stanju skrivio prometnu nezgodu, čime da je počinio kazneno djelo za koje se tereti, odnosno za koje je osuđen. Ovakve zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti je potvrdio i Kantonalni sud, ocijenivši da su svi apelantovi žalbeni navodi neutemeljeni. Ustavni sud uočava da se Kantonalni sud posebno osvrnuo na žalbene navode apelanta u pogledu nalaza vještaka prometne struke, navodeći da je apelant samo komentirao sporni nalaz vještaka, bez ikakvih određenih primjedbi, odnosno da nije naveo zašto smatra smatra da je nalaz vještaka prometne struke nedorečen. Ustavni sud uočava da je u postupku pred redovitim sudovima data razumna mogućnost i optužbi i odbrani za iznošenje dokaza. Apelant je tijekom cijelog postupka, imao branitelja odvjetnika, iskorištena je mogućnost iznošenja komentara na predočene materijalne dokaze uporabljene u postupku, kao i na izjave svjedoka i ostalih sudionika. Osim toga, u apelaciji se ne nude nikakvi drugi dokazi i argumenti, različiti od onih koje je apelant već isticao u žalbi na prvostupanjsku odluku, na koje je odgovorio Kantonalni sud. U obrazloženju Općinskog odnosno Kantonalnog suda u odnosu na ovaj apelantov navod, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
12. U svezi sa navodima apelanta da je prekršen princip in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz članka 6. Europske konvencije (vidi, Europski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29 objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u svezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
13. Ustavni sud konstatira da je Općinski sud izveo dokaze, da je izvršio njihovu analizu, da je na nedvosmislen način opisao način ocjene dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu, te zaključio da je nesumnjivo dokazano da je apelant počinio kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret, zbog čega da nije prihvatio navode obrane da su nastanku nezgode doprijenili i ostali sudionici u prometu. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je prvostupanjski sud naveo, koji su ga opredijelili na takvu odluku, a koje je prihvatio kao logične i Kantonalni sud, zadovoljavajući sa aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza kako to zakon zahtijeva. Stoga Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje u osporenim presudama ne dovodi u sumnju kaznenu odgovornost apelanta, te zaključuje da navodi apelanta da osporene presude ne zadovoljavaju princip in dubio pro reo kao elementa prava na pravično suđenje, su, također, očito (prima facie) neutemeljeni.
13. Vezano za navode apelanta da u zapisnik sa glavne rasprave nije unesen njegov prijedlog za novo prometno vještačenje, te da je vještak prometne struke čijem vještačenju je sud poklonio vjeru u sukobu interesa, Ustavni sud uočava da su ovi apelantovi navodi paušalni i ničim dokazani, budući da niti iz apelacije niti iz dokumenata uz apelaciju ne proizilaze dokazi koji potkrijepljuju ove njegove navode, tim prije što se iz predočenog ne može zaključiti da je apelant ovakve zahtjeve isticao u postupku i da su sudovi propustili da se o njima izjasne. Stoga Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
14. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da, u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.
15. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović