Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2476/07 (B. P.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Povrat stana
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2476/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2476/07, rješavajući apelaciju Branke Paunović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branke Paunović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-06-000945 od 20. lipnja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj: Gž.1381/05 od 11. svibnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici, broj: P-268/03 od 2. rujna 2005. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Branka Paunović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Podgorice, Republika Crna Gora, koju zastupa Anto Petrušić, odvjetnik iz Zenice, podnijela je 3. rujna 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: 070-0-Rev-06-000945 od 20. lipnja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj: Gž.1381/05 od 11. svibnja 2006. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj: P-268/03 od 2. rujna 2005. godine.

2. Presudom broj: P-268/03 od 2. rujna 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda, broj: Gž. 1381/05 od 11. svibnja 2006. godine, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev apelantice, kojim je tražila da se utvrdi da je na dan 27. svibnja 1998. godine stekla svojstvo nositelja stanarskog prava na dvosobnom stanu u Ul. Bulevar kralja Tvrtka I br.9. stan br. 3, prizemlje, površine 61,78 m2 (u daljnjem tekstu: sporni stan), te da tužena Željezara «Zenica» d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tužena) trpi posljedice tog utvrđenja i da apelantici naknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u: rješenje o prestanku radnog odnosa apelantice kod tužene, dopise apelantice koje je upućivala tuženoj tijekom 1992. godine, dopise tužene upućene Kriznom štabu općine Zenica, te suglasnost za privremeno korištenje stana. Općinski sud je istakao da je nakon provedenih dokaza utvrdio da je apelantica bila privremeni korisnik samačkog smještaja u vlasništvu tužene, da joj je radni odnos kod tužene prestao 28. svibnja 1992. godine, da je apelantica sporni stan prestala koristiti odlaskom iz Zenice 1992. godine, te da je tužena sporni stan predala na upravljanje i održavanje JP Zenicastan Zenica, po ugovoru od 27. svibnja 1998. godine kojim je obvezana da sa korisnicima tih stanova zaključi ugovore o korištenju stana.

4. Obrazlažući zašto je odbio tužbeni zahtjev, Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelantici sporni stan dodijeljen na privremeno korištenje i da ga je apelantica prestala koristiti 1992. godine, ali da je sporno da li apelantica ima pravo na stjecanje stanarskog prava na spornom stanu. U tom smislu, Općinski sud je naveo da sukladno članku 11. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list R BiH», broj 14/98, 13/89, 36/98 i 2/93), stanarsko pravo se stječe danom zakonitog useljanja u stan i da se zakonitim useljenjem smatra useljenje izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana zaključenog na temelju odgovarajućeg akta. Nadalje, da sukladno članku 123. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03), svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Općinski sud je zaključio da apelantica nije dokazala da joj je tužena dodijelila sporni stan na korištenje, odnosno da nije zaključila ugovor o korištenju spornog stana, a što je kao uvjet propisan navedenom odredbom Zakona o stambenim odnosima, te je s tim u svezi odbio tužbeni zahtjev apelantice.

5. Odlučujući po reviziji apelantice, Vrhovni sud je donio Presudu, broj: 070-0-Rev-06-

000945 od 20. lipnja 2007. godine, kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da su prvostupanjski odnosno drugostupanjski sud pravilno primjenili odredbe Zakona o stambenim odnosima, odnosno da su pravilno zaključili da ne postoji osnov za utvrđenje da je apelantica nositelj stanarskog prava na spornom stanu, budući da nije zaključila ugovor o korištenju stana, nego da je na temelju rješenja tužene od 13. srpnja 1980. godine bila privremeni korisnik samačkog smještaja, kada je i uselila u sporni stan koji je 1992. godine napustila i koji nije povratila u posjed, niti je to vraćanje tražila. Vrhovni sud je konstatirao da se na temelju odredbe članka 4. stavak 1. točka 1. istog Zakona, stanom ne smatraju prostorije za privremeni smjestaj, ali da ovu činjenicu sukladno članku 240. stavak 2. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj, 53/03, 73/05 i 19/06) nije mogao preispitivati. Vezano za revizione navode apelantice da su u postupku povrijeđena njena prava zagarantirana Ustavom Bosne i Hercegovine, Vrhovni sud je naveo da ti navodi nisu utemeljeni, budući da apelantica svoja prava nije ostvarila u postupku povrata imovine prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 11/98, 18/99, 27/99, 43/99, 11/01, 31/01, 56/01, 15/02, 23/03 i 29/03)

6. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na poštivanje doma iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelntica ističe da su sudovi pogrešno i usko tumačili odredbu članka 2. i članka 11. Zakona o smabenim odnosima, budući da iz odredbe članka 2. Zakona o stambenim odnosima, jasno proizilazi da građanin koji useli u društveni stan na temelju akta koji predstavlja punovažni osnov za useljenje jeste nositelj stanarskog prava. Stim u svezi apelantica ističe da je imala rješenje koje predstavlja punovažan akt. Nadalje, apelantica ističe da Vrhovni sud nije obrazložio primjenu materijalnog prava, čime da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje i pravo na djelotvorni pravni lijek. Obrazlažući povredu prava na dom, apelantica navodi Odluku Ustavnog suda broj: 663/04, čije obrazloženje predviđa da se domom može smatrati i stan u koji se uselila neka osoba na temelju rješenja o dodjeli stana, čak i kada nije zaključila ugovor o korištenju stana. Nadalje apelantica ističe da nije prihvatljiv stav Vrhovnog suda koji je njene navode o grubom kršenju Ustavom zagarantiranih prava, ocijenio neutemeljenim, budući da svoja prava nije ostvarila u postupku povrata imovine prema Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, zato što je ona pokrenula postupak za povrat stana koji nije okončan.

7. U odgovoru na apelaciju, tužena je istakla da je apelacija neutemeljena, da je sporni stan imao karakter samačkog smještaja sve do 27. svibnja 1998. godine, da se nije smatrao stanom u smislu odredbe članka 4. Zakona o stambenim odnosima, da je tužena na temelju odredaba Pravilnika o stambenim odnosima regulirala da djelatnici smješteni u objekte za smještaj samaca nemaju svojstvo nositelja stanarskog prava, te da je na temelju odredbe članka 65. navedenog Pravilnika regulirala da će djelatniku prestati pravo korištenja samačkog smještaja sa prestankom radnog odnosa.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» Pravo na pravično suđenje

10. Ustavni sud, konstatira da se navodi apelantice o povredi prava na pravično suđenje odnose na pogrešno odnosno usko tumačenje odredaba Zakona o stambenim odnosima, na temelju kojih je zaključeno da apelantica nema pravo na stjecanje stanarskog prava, budući da nije zaključila ugovor o korištenju stana. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud nalazi da su obrazloženja redovitih sudova jasna i nedvosmislena u smislu da kada je apelantica na temelju rješenja tužene stanovala u spornom stanu kao privremeni korisnik, kada je taj stan imao karakter samačkog smještaja, kada je apelantica tijekom 1992. godine napustila sporni stan, te kada nije zaključila ugovor o korištenju spornog stana, da apelantica nema pravo na stjecanje stanarskog prava, sukladno odredbi članka 11. Zakona o stambenim odnosima, koja predviđa da se stjecanje stanarskog prava stječe zakonitim useljenjem u stan, pri čemu je zakonito ono useljenje koje je izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana. S tim u svezi Ustavni sud nije našao elemente proizvoljnosti u postupanju redovitih sudova. Imajući u vidu navedeno, te stavove navedene u prethodnoj točki, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redoviti sudovi primijenili materijalno pravo i utvrdili činjenično stanje i stoga, u svezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

Pravo na poštivanje doma

12. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na poštivanje doma u smislu članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. U svezi sa ovim navodom, Ustavni sud mora prvo utvrditi da li se sporni stan može smatrati apelantičinim «domom» u okviru značenja članka 8. Europske konvencije i, ako je to slučaj, da li poduzete mjere predstavljaju «miješanje» u njeno pravo na poštivanje doma, te da li je to miješanje bilo opravdano (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49).

13. U svezi sa navodima apelantice, Ustavni sud je usvojio stav da se „domom“ u smislu članka 8. Europske konvencije može smatrati i stan u koji se uselila neka osoba na temelju rješenja o dodjeli stana, čak i ukoliko nije zaključila ugovor o korištenju stana (vidi, mutatis mutandis, Odluku Ustavnog suda broj U 102/03 od 14. oktobra 2004. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/04).

14. Sukladno navedenom stavu, a budući da je postupku pred redovitim sudovima utvrđeno da se apelantica na temelju rješenja tužene uselila u sporni stan 13. srpnja 1980 godine, odnosno da ga je kontinuirano koristila do 1992. godine, kada ga je prestala koristiti budući je zbog ratnih okolnosti napustila Zenicu, Ustavni sud zaključuje da se sporni stan može smatrati apelantičinim domom. Nadalje, Ustavni sud mora ispitati da li osporene odluke redovnih sudova predstavljaju «miješanje» u apelantičino pravo na poštivanje «dom», te ako jeste da li je bilo zakonito. Imajući u vidu prethodne zaključke u svezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantičino pravo na poštivanje njenog doma bilo u skladu sa zakonom. Nadalje, Ustavni sud smatra da je postojao legitiman cilj za miješanje koji se ogleda u zaštiti prava drugih, u konkretnom slučaju tužene, koja je vlasnik spornog stana, te s tim u svezi i zaštite njenih prava koja prizilaze iz prava vlasništva. Ustavni sud, također, smatra da je uspostavljena proporcionalnost između apelantičinog prava na poštivanje doma i legitimnog cilja koji je u konkretnom slučaju prevladao. Vezano za navode apelantice u pogledu Odluke Ustavnog suda broj broj: 663/04, od 13. listopada 2005. godine, Ustavni sud napominje da svoje odluke donosi na temelju činjenica u odnosu na navode apelanata u svakom pojedinačnom slučaju. S obzirom na sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra, da apelantica nema „opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

15. Apelantica se, također, žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na činjenici da su suodovi pogrešno i usko tumačili odredbe Zakona o stambenim odnosima. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka

1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na djelotvorni pravni lijek

16. U svezi sa navodima apelantice o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelantica imala na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristila. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama kojima bi ona bila zadovoljna, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja iz članka 13. Europske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek, očito (prima facie) neutemeljni.

17. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2476/07 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio