Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2782/07 (H. B.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nenadležnost za odlučivanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ratna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2782/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2782/07, rješavajući apelaciju Hakije Babačića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2 i stavak 4. točka 1. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hakije Babačića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: Rev 119/05 od 24. travnja 2007. godine, Presude Okružnog suda u Doboju, broj: Gž.501/03 od 17. kolovoza 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči, broj: P- 170/2002-Š od 31. ožujka 2003. godine u odnosu napravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovinei članka 1. Protokola uz Europsku konveciju za zaštitu ljudskih prava itemeljnih sloboda i pravo iz članka II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hakije Babačića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj: Rev 119/05 od 24. travnja 2007. godine, Presude Okružnog suda u Doboju, broj: Gž.501/03 od 17. kolovoza 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči, broj: P- 170/2002-Š od 31. ožujka 2003. godine u odnosu na pravo iz članka 1. točka 11. Aneksa VI Općeg okvirnog Sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, te pravo iz članka 1. točka 1. Aneksa VII Općeg okvirnog Sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, zbog nenadležnosti Ustavnog suda za odlučivanje .
OBRAZLOŽENJE
1. Hakija Babačić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanskog Petrovca, podnio je 20. listopada 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj: Rev 119/05 od 24. travnja 2007. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (Okružni sud), broj: Gž.501/03 od 17. kolovoza 2004. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj: P- 170/2002-Š od 31. ožujka 2003. godine.
2. Presudom, Osnovnog suda, broj P-170/2002-Š od 31. ožujka 2003. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda, broj: Gž.501/03 od 17. kolovoza 2004. godine, odbijen je u cjelosti apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da mu tužena Općina Bosanski Šamac (u daljnjem tekstu: tužena) naknadi materijalnu štetu u iznosu od 105.908,00 KM, koja mu je nastala zbog nepoduzimanja mjera zaštite da se spriječi otuđenje njegovih pokretnih stvari iz stana kojeg je morao napustiti zbog ratnih sukoba, u travnju 1992. godine, zakonske zatezne kamate i troškove postupka.
3. O obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u: rješenje o uvođenju apelanta u posjed stana i zapisnik o primopredaji stana, Ministarstva za izbjeglice i raseljene osobe, Odsjeka Šamac, spisak apelantovih pokretnih stvari, te da je saslušao svjedoke i apelanta u svojstvu parnične stranke. Nakon provedenih dokaza, Osnovni sud je naveo da je utvrdio da apelant nije dokazao da su pokretne stvari u posjedu tužene, odnosno da je tužena sa njima raspolagala. S tim u svezi, a sukladno odredbi članka 37. Zakona o osnovnim vlasničko pravnim odnosima («Službeni list SFRJ broj 6/80, odnosno «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 21/92), kojom je propisano da vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povrat individualno određene stvari, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev neutemeljen. Nadalje, da kako je apelant postavio tužbeni zahtjev, tvrdeći da mu tužena treba naknaditi štetu iz razloga što je aktualna vlast bila ista, odnosno da se nije mijenjala od kada je on napustio stan pa sve do vraćanja stana , Osnovni sud je naveo da sukladno članku 172. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 17/93, 3/96 i 39/03, u daljem tekstu: ZOO), pravna osoba odgovara za štetu koju njezin organ uzrokuje trećoj osobi u obavljanju ili u svezi sa obavljanjem svojih funkcija. Osnovni sud je naveo da apelant, također, nije dokazao da je tužena, odnosno njen organ na bilo koji način uzrokovao štetu apelantu, niti da je apelant uopće predlagao dokaze radi utvrđivanja tih činjenica, te da nije provodio dalje dokaze, u smislu utvrđivanja da li je apelant posjedovao te pokretne stvari, odnosno njihovu vrijednost.
4. Odlučujući o reviziji apelanta, Vrhovni sud donio je Presudu, broj: Rev 119/05 od 24. travnja 2007. godine, kojom je reviziju odbio. Odgovarajući na revizione prigovore da je tužena bila dužna čuvati pokretnu imovinu za vrijeme rata do njegovog povratka, Vrhovni sud je naveo da tužena na to nije bila obvezna na temelju Uredbe o davanju na privremeno korištenje objekata stambenog, poslovnog i drugog prostora («Službeni glasnik Srpskog naroda u Bosni i Hercegovini», broj 12/92), a ni u smislu odredaba Uredbe o smještaju izbjeglica i drugih osoba na teritoriji Republike Srpske («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 27/93). Naime, da je odredbom članka 7. stavak 5. i odredbom članka 22. Uredbe o smještaju izbjeglica i drugih osoba na teritoriji Republike Srpske propisano da osoba koja se useli u stan bez rješenja nadležnog općinskog organa, snosi svaku štetu i troškove prouzrokovane takvim useljenjem, kao i da će snositi štetu osoba kojoj je stan dodijeljen na korištenje, a koja ga napusti bez da je obavijestila nadležni organ. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao da je tužena njegove pokretne stvari stavila pod svoju upravu, odnosno zaštitu, niti da ju je dala privremenim korisnicima. Nadalje, po mišljenju Vrhovnog suda, ne postoji odgovornost tužene niti u smislu odredbe članka 180. ZOO kojom je propisano da društvenopolitička zajednica odgovara za štetu koja nastana usljed akata nasilja ili terora, ukoliko su njeni organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. U konkretnom, organi tužene nisu bili u stanju da spriječe rat. Sukladno navedenom, Vrhovni sud je zaključio da su odluke prvostupanjskog, odnosno drugostupanjskog suda zakonite.
5. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola uz Europsku konveciju, pravo iz članka II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, pravo iz članka 1. točka 11. Aneksa VI Općeg okvirnog Sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, te pravo iz članka 1. točka 1. Aneksa VII Općeg okvirnog Sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Povredu navedenih prava apelant nalazi u pogrešnom zaključku sudova da tužena nije raspolagala njegovim pokretnim stvarima, kada postoji Zapisnik tužene u kojem je navedeno da je stan apelanta potpuno oštećen, da je tužena dala na korištenje stan trećoj osobi, da mu je na taj način pričinila štetu, te da je činjenica da stan i pokretne stvari nisu osigurale iste osobe koje su bile na vlasti i tada i koje su sada na vlasti. Apelant, dalje, ističe da nije točno da je prvostupanjski sud proveo sve dokaze koje je predlagao apelant, odnosno da je u presudi navedeno «Sud nije provodio ostale dokaze jer jer bi bili bez utjecaja na donošenje drugačije odluke». Apelant smatra da je ovakvim postupanjem povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, te s tim u svezi i pravo na imovinu i pravo da mu se vrati imovina koje je bio lišen za vrijeme rata, odnosno da dobije kompenzaciju za uništenu imovinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2.i stavak 4. točka 1. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2.i stavak 4. točka 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. «4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje;»
a) Dopustivost prima facie
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva».
Pravo na pravično suđenje
8. Ustavni sud, konstatira da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje odnose na pogrešno utvrđenje od strane sudova da apelant nije dokazao da je tužena odgovorna za štetu koja je nastala otuđenjem pokretnih stvari iz njegovog stana za vrijeme rata. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud uočava da su sudovi u tri instance ispitivali prigovore apelanta, koje apelant iznosi i u apelaciji, na koje prigovore su dali odgovore uz precizna i jasna obrazloženja, a koja Ustavni sud niti u jednom segmentu ne smatra proizvoljnim. Naime, sudovi su odbili tužbeni zahtjev kada apelant nije dokazao odgovornost tužene za štetu, odnosno kada nije dokazao da su pokretne stvari u posjedu tužene i da je tužena sa njima raspolagala, kada nije dokazao da je tužena njegove pokretne stvari stavila pod svoju upravu, odnosno zaštitu, niti da ih je dala privremenim korisnicima, kada nije dokazao da je tužena niti bilo koji njen organ pričinio štetu apelantu, te kada nema odgovornosti za štetu tužene niti u smislu članka 180. ZOO, budući da njeni organi nisu bili u stanju da spriječe rat. Nadalje, a u svezi sa apelantovim navodima, logično je obrazloženje Osnovnog suda da kada nije utvrdio odgovornost tužene za štetu, izvođenje dokaza radi utvrđivanja da li je apelant posjedovao te pokretne stvari, odnosno koja je njihova vrijednost, ne bi utjecalo na ishod odluke. Imajući u vidu navedeno, te stavove navedene u prethodnoj točki, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redoviti utvrdili činjenično stanje i kako su procijenili činjenice i dokaze, i stoga u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie)neutemeljeni.
Pravo na imovinu
10. Apelant se, također, žale da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnom utvrđenju da on nije dokazao da je tužena odgovorna za štetu koja je nastala otuđenjem pokretnih stvari iz njegovog stana za vrijeme rata. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.
Ostali navodi
11. Nadalje, u svezi apelantovih navoda da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz članka II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud naglašava da je navedenim članom propisano posebno pravo izbjeglica i raseljenih osoba na vraćanje imovine koje su lišeni za vrijeme rata. Neosnovano je apelantovo pozivanje na ovo pravo u kontekstu predmetnog sudskog postupka budući da u postupku nije dokazana odgovornost organa vlasti za konkretne radnje otuđenja apelantove imovine. Ustavni sud ukazuje da je evidentno da u Bosni i Hercegovini još uvijek nisu uspostavljeni mehanizmi za ostvarenje prava iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, i da kada budu uspostavljeni apelant svoja prava može ostvarivati u postupku i pred organima koji budu riješavali ova pitanja. Osporenim sudskim odlukama apelant lišen mogućnosti da u budućnosti eventualno ostvari prava iz članka II/5 Ustava Bosne i Hercegovine. Sukladno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni
b) Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje
12. Vezano za apelantove navode u svezi povrede prava iz članka 1. točka 11. Aneksa VI Općeg okvirnog Sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, te pravo iz članka 1. točka 1. Aneksa VII Općeg okvirnog Sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud podsjeća na svoju nadležnost iz članka VI.3 (b) Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojoj «Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.», te s tim u svezi zaključuje da nije u njegovoj nadležnosti ispitivanje povreda prava koja su propisana ostalim aneksima Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, a samim tim niti povreda prava koje apelant navodi.
13. Imajući u vidu odredbe članka 16. stavak 2.i stavak 4. točka 1, Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, odnosno ukoliko utvrdi da nije nadležan za odlučivanje , Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović