Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2812/07 (N. L.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Šta se ne smatra imovinom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Invalidnina
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2812/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj, AP-2812/07 rješavajući apelaciju Nenada Lopatića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Lopatića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj: 014-0-U-07-000 064 od 11. rujna 2007. godine, Rješenja Fonda za Penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenja za rješavanje o pravima iz PIO u II stupnju, Banjaluka, broj: 1083945789 od 2. travnja 2007. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Stručne službe Fonda – Filijala Istočno Sarajevo, broj: 1083945789 od 14. prosinca 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Nenad Lopatić (u daljnjem tekstu: apelant) sa Pala, kojeg zastupa Boško Čegar, odvjetnik sa Pala, podnio je 19. listopada 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj: 014-0-U-07-000 064 od 11. rujna 2007. godine, Rješenja Fonda za Penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Odjeljenja za rješavanje o pravima iz PIO u II stupnju, Banjaluka, (u daljnjem tekstu: Odjeljenje), broj: 1083945789 od 2. travnja 2007. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske, Stručne službe Fonda – Filijala Istočno Sarajevo, (u daljnjem tekstu: Stručna služba Fonda), broj: 1083945789 od 14. prosinca 2006. godine.
2. Rješenjem, broj: 1083945789 od 14. prosinca 2006. godine, Stručna služba Fonda odbila je apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu. U obrazloženju rješenja, Stručna služba Fonda je navela da je zatražila izjašnjenje organa vještačenja Fonda na podneseni zahtjev. Budući da je Nalazom, ocjenom i mišljenjem od 13. studenog 2006. godine utvrđeno da kod apelanta ispitivanje i liječenje nije završeno, Stručna služba Fonda je odbila apelantov zahtjev za invalidsku mirovinu jer nisu ispunjeni uvjeti iz odredaba čl. 131. - 134. Zakona o penzijsko invalidskom osiguranju («Službeni glasnik Republike Srpske», broj 106/05, u daljnjem tekstu: Zakon o PIO).
3. Apelant je na navedeno rješenje uložio žalbu, te zatražio ponovnu ocjenu radne sposobnosti. Rješenjem Odjeljanja broj:1083945789 od 2. travnja 2007. godine, apelantova žalba je odbijena. U obrazloženju rješenja, Odjeljenje je navelo da je ponovno izvršeno vještačenje zdravstvenog stanja apelanta, te da je Nalazom, ocjenom i mišljenjem za ocjenu radne sposobnosti u II stupnju od 2. travnja 2007. godine potvrđen prethodni nalaz, nakon čega da je zaključilo da ne postoji osnov za priznavanje prava na invalidsku mirovinu, jer ispitivanje i liječenje apelanta nije završeno.
4. Rješavajući po tužbi apelanta, Okružni sud donio je Presudu broj:014-0-U-07-000 064 od 11. rujna 2007. godine, kojom je tužbu odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da su na utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenjene odredbe čl. 131.-134. Zakona o PIO-u, odnosno da kako ispitivanje i liječenje nije završeno da apelant ne ispunjave uvjete za stjecanje prava na invalidsku mirovinu.
5. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da mu je ovakvim odlukama upravnih organa i Okružnog suda povrijeđeno pravo na imovinu, jer mu je ,navodno, uskraćeno pravo na invalidsku mirovinu, te da nema drugih prihoda, niti mogućnosti za zapošljavanje. Apelant navodi da Odjeljenje i Okružni sud nisu uzeli u obzir njegove nalaze koje je dostavio uz žalbu Odjeljenju, iz kojih proizilazi da on nije sposoban za rad.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva».
8. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu članka 1. Protkola broj 1 uz Europsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi Europski sud, Jantner protiv Slovačke, presuda od 4. marta 2003. godine, aplikacija broj 39050/97, stav 27). Ustavni sud također podsjeća da pravo na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju ne garantira pravo na stjecanje imovine (vidi, Evropski sud, Van der Mussele protiv Belgije, presuda od 23. novembra 1983. godine, serija A broj 70, stav 48), niti se može tumačiti kao ograničenje državi da zakonima uredi pitanje uvjeta pod kojima određene osobe mogu ostvarivati određena imovinska prava.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelant zbog zdravstvenog stanja pokrenuo postupak za ostvarenje prava na invalidsku mirovinu, što su i organi vještačenja potvrdili u nalazima, navodeći da kod apelanta liječenje nije završeno. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da su odredbama čl. 131. – 134. Zakona o PIO-u regulirani uvjeti pod kojima osiguranici mogu ostvariti pravo na invalidsku mirovinu. Dakle, apelant je imao «ostvariv» zahtjev prema Zakonu o PIO, ali je bilo potrebno da se u postupku izvrši ocjena radne sposobnosti, što predstavlja jedan od uvjeta za priznavanje prava na invalidsku mirovinu. Iz navedenog slijedi da pravo na invalidsku mirovinu nije postojeća imovina apelanta, već se apelant samo pojavljuje kao podnositelj zahtjeva u odnosu na tu imovinu (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69 i, mutatis mutandis, odluka Ustavnog suda broj AP-2349/06 od 27. februara 2008. godine). Stoga, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je apelant imao bar «legitimno očekivanje» da će njegov ostvariv zahtjev za stjecanje invalidske mirovine po Zakonu o PIO biti riješen u njegovu korist.
10. U svezi s tim, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja Stručne službe Fonda proizilazi da je ona provodeći postupak po zahtjevu, apelanta uputila na ocjenu radne sposobnosti, a budući da je nalazom vještačenja utvrđeno da kod apelanta ispitivanje i liječenje nije završeno, te da mu s tim u svezi nije ocijenjena radna sposobnost, to je zaključila da apelant ne ispunjava uvjete za invalidsku mirovinu u smislu čl. 131.-134. Zakona o PIO-u, a što je potvrđeno i u postupku po žalbi, te u upravnom sporu. Ovo dalje znači da apelant zbog toga nije mogao imati legitimno očekivanje da će ostvariti pravo na invalidsku mirovinu u skladu sa Zakonom o PIO-u.
11. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što u ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju, jer nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će ostvariti pravo na invalidsku mirovinu sukladno odredbama Zakona o PIO-u, zato što nije nije imao konačnu ocjenu radne sposobnosti, budući da liječenje nije završeno. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie)neutemeljeni S obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog članka.
12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović