Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-703/07 (F. D.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Protek roka
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-703/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 703/07, rješavajući apelaciju Fikreta Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br.60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Delića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-07-
000 001 od 26. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 042-0-K-06-000 119 od 13. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Delića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-06-000 184 od 15. septembra 2006. godine i rješenja Općinskog suda u Zavidovićima br. 042-0-Kv-06-000 064 od 4. septembra 2006. godine i 042-0-Kv-06-000 060 od 17. avgusta 2006. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
1. Fikret Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupaju Ragib Hadžić i Almin Dautbegović, advokati iz Zenice, podnio je 26. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-07-000 001 od 26. januara 2007. godine i presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 042-0-K-06-000 119 od 13. oktobra 2006. godine, te rješenja Kantonalnog suda broj 004-0-Kž-06-000 184 od 15. septembra 2006. godine i rješenja Općinskog suda br. 042-0-Kv-06-000 064 od 4. septembra 2006. godine i 042-0-Kv-06-000 060 od 17. avgusta 2006. godine. Apelant je 27. februara 2008. godine dopunio apelaciju.
2. Kantonalno tužilaštvo Zenica (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) je nakon potvrđivanja optužnice, shodno odedbi člana 151. ZKP FBiH podnijelo Općinskom sudu kao delegiranom mjesno i stvarno nadležnom sudu prijedlog za produženje pritvora prema apelantu iz pritvorskih razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka b. i c. ZKP-a. Općinski sud je rješenjem broj 042-0-Kv-06-000 060 od 17. avgusta 2006. godine apelantu produžio pritvor, određujući da isti može trajati najduže godinu dana. Međutim, Kantonalni sud je uvažio apelantovu žalbu izjavljenu protiv navedenog rješenja i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Općinski sud je, odlučujući u ponovnom postupku, rješenjem broj 042-0-Kv-06-000 064 od 4. septembra 2006. godine, prema apelantu produžio pritvor za dva mjeseca, tako da je određeno da će isti trajati do 17. oktobra 2006. godine kada će biti nova kontrola opravdanosti pritvora.
4. Kantonalni sud je, rješenjem broj 004-0-Kž-06-000 184 od 15. septembra 2006. godine, odbio apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja o produžanju mjere pritvora.
5. Presudom Općinskog suda broj 042-0-K-06-000 119 od 13. oktobra 2006. godine apelant je oglašen krivim za produženo krivično djelo spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 1. KZ FBiH u vezi sa članom 55. KZ FBiH i za krivično djelo bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 5 godina u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 20. maja 2006. godine pa nadalje. Na osnovu člana 212. stav 3. ZKP FBiH, oštećene su sa imovinskopravnim zahtjevom upućene na parnicu.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza, kako subjektivne tako i objektivne prirode, utvrdio da je apelant u vremenskom periodu od septembra 2005. godine do maja 2006. godine u Tešnju preduzimao spolne radnje nad mldb. B.J., N.B. i E.S. u više navrata, tako što je iste dovodio u podrumske prostorije zgrade „Simetrala 4“ ulaz 1, gdje je slamao njihov otpor prijetnjama da će prenositi neistine o njihovom ponašanju, vladanju i spolnom životu, pa potom preduzimao radnje izvršenja na način kako je pobliže navedeno i izreci presude, te da je u momentu dok je preduzimao navedene radnje u odnosu na mldb. E.S. otkriven od strane pripadnika PU Tešanj kada je i lišen slobode. S tim u vezi, Općinski sud je utvrdio da se u tim apelantovim radnjama stiču sva bitna obilježja bića krivičnih djela u sticaju koja su apelantu stavljena na teret. Nadalje, Općinski sud je obrazložio da su apelantove tvrdnje da nije preduzimao navedene krivično-pravne radnje, u cjelosti obesnažene iskazima oštećenih koje su saslušane u svojstvu svjedoka. Naime, Općinski sud je poklonio vjeru iskazima oštećenih, jer je utvrdio da su isti saglasni, te dati na uvjerljiv i objektivan način. Naime, Općinski sud je naveo da su oštećene svojim iskazima predočile bitne i odlučne činjenice pri opisivanju događaja koji se u odnosu na svaku od njih dešavao pri susretu sa apelantom. Nadalje, Općinski sud je obrazložio da su iskazi oštećenih potvrđeni nalazom i mišljenjem vještaka Mirhe Pojskić specijaliste traumatske psihologije, koja je, između ostalog, u nalazu konstatovala, a u toku postupka svojim iskazom obrazložila da kod oštećenih J.B. i N.B. postoje simptomi odnosno hronična forma „PTST“, a kod oštećene E.S. akutni stresni poremećaj. Općinski sud je također naveo da je vještak Mirha Pojskić dala svoje stručno mišljnje da su oštećene sposobne za svjedočenje ali bez prisustva apelanta, zbog straha prema njemu koji bi na iste djelovao psihološki i destabilizirajuće. Nadalje, da je apelant preduzimao krivičnopravne radnje koje su mu u konkretnom slučaju stavljene na teret, Općinski sud je utvrdio, između ostalog, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine prof.dr Zdenka Cirhlaža, kojem je poklonio punu vjeru utvrđujući da je isti podudaran u cijelosti sa iskazima oštećenih. Također, Općinski sud je cijenio nalaz i mišljenje o biološkom vještačenju koji su dali i šire obrazložili na glavnom pretresu vještaci Maja Martinović i Elmira Karahasanović, a koji je nalaz prihvatio kao objektivan i stručan, jer je isti utemeljen na objektivnim dokazima koji su izuzeti iz podrumske prostorije. Također, cijeneći i iskaze saslušanih svjedoka O. M. i N. M., Općinski sud je utvrdio da su isti u potpunosti saglasni između sebe, kao i sa dokazima materijalne prirode koji se nalaze u spisu (zapisnik o uviđaju, fotodokumentacija lica mjesta). Općinski sud je zaključio da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnih djela u sticaju bio uračunljiv tj. da je mogao svatiti značaj svog djela i upravljati svojim postupcima, što je po mišljenju suda, nesporno dokazano od strane sudskog vještaka neuropsihijatra dr Šefika Hedžića, koji je svoj nalaz i mišljenje detaljno i jasno obrazložio na glavnom pretresu.
7. Također, Općinski sud je detaljno obrazložio da nije prihvatio tvrdnje apelantovih branioca da apelant zbog zdravstvenih problema nije sposoban da prati suđenje, jer su po mišljenju suda, iste neuvjerljive i ničim dokazane i usmjerene na odugovlačenje postupka. Nadalje, prijedlog apelantove odbrane da se kao svjedok sasluša B.B., majka oštećene J.B., Općinski sud je odbio, jer je oštećena J.B., izjavila da nije sposobna svjedočiti u prisustvu roditelja, a pored toga sud je ocjenio da saslušanje te svjedokinje ne bi bitno pridonijelo utvrđivanju činjeničnog stanja. Također, Općinski sud je odbio i prijedlog apelantove odbrane da se ponovo saslušaju u svojstvu svjedoka oštećena J.B. i N.B., navodeći da su branitelji apelanta imali mogućnost da ih saslušaju i unakrsno ispitaju, a što oni nisu učinili. Pored toga, sud nije prihvatio tvrdnju apelantovog branioca da psiholog Mirha Pojskić nije sudski vještak i da se njen nalaz na sudu ne može koristiti, jer je pozivajući se na odredbu člana 109. ZKP-a, zaključio da nije nužno da to uvijek mora biti sudski vještak, a pogotovo kada takve struke na listi sudskih vještaka nema. Svoju odluku da ne dozvoli saslušanje oštećenih u prisustvu apelanta, sud je obrazložio činjenicom da su mldb. oštećene bile kategorične u svojim tvrdnjama da ne mogu dati iskaz u prisustvu optuženog jer ga se boje. S tim u vezi, sud je naveo da je cijenio nalaz i mišljenje vještaka Mirhe Pojskić u kojem je jasno navedeno da bi ispitivanje oštećenih u prisustvu apelanta iste psihički destabiliziralo. Stoga, sud se pozvao na odredbu člana 100. stav 4. ZKP-a kojom je propisano da se „prilikom saslušanja maloljetnog lica, naročito ako je oštećeno krivičnim djelom, treba postupiti obazrivo da saslušanje ne bi štetno uticalo na psihičko zdravlje maloljetnika, a ako je to potrebno saslušanje će se izvršiti uz pomoć psihologa“ što je u konkretnom slučaju i učinjeno. Također, sud je naveo da je članom 11. stav 1. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti svjedoka) propisano da „kada postoji opravdana bojazan da će prisustvo optuženog uticati na sposobnost svjedoka da svjedoči potpuno i tačno, sud može po službenoj dužnosti ili po prijedlogu stranaka ili branioca, a nakon saslušanja protivne strane i branioca, narediti da optuženi bude udaljen iz sudnice“. Pored toga, sud je odbio i prijedlog odbrane apelanta da se provede dokaz vještačenja po vještaku sudske kriminalistike Aliji Ramljaku, jer je zaključio da bi navedeno vještačenje samo odugovlačilo krivični postupak, budući da odbrana nije navela koje je činjenice potrebno utvditi.
8. Dakle, cijeneći sve provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te dovodeći iste u vezu sa apelantovom odbranom, Općinski sud je zaključio da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja produženog krivičnog djela spolni odnošaj sa djetetom iz člana 207. stav 1. KZ FBiH u vezi sa članom 55. KZ FBiH i krivičnog djela bludne radnje iz člana 208. stav 2. u vezi stava 1. KZ FBiH. Odlučujući o vrsti i visini kazne sud je utvrdio kao olakšavajuće okolnosti da apelant nije ranije osuđivan i da je porodičan čovjek. Kao otežavajuće okolnosti sud je uzeo u obzir da je apelant nad djevojčicama - djecom pokazao upornost u vršenju krivičnih djela, da se radi o osobi koja je u poznim godinama i koja je bila svjesna svojih postupaka, te da ni u jednom momentu nije iskazao kajanje. S obzirom na navedeno, te cijeneći način i posljedicu izvršenog djela, Općinski sud je izrekao apelantu kaznu zatvora u trajanju od pet godina, smatrajući da će se tom kaznom postići kako individualna tako i opšta svrha kažnjavanja.
9. Kantonalni sud je presudom broj 004-0-Kž-07-000 001 od 26. januara 2007. godine odbio žalbe apelanta i Kantonalnog tužilaštva i potvrdilo prvostepenu presudu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je, između ostalog zaključio da je prvostepena presuda jasna, razumljiva i neprotivrječna, kako u pogledu izreke, tako i u odnosu na obrazloženje. Pored toga, Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni prigovori da je u prvostepenom postupku povrijeđeno njegovo pravo na odbranu. S tim u vezi Kantonalni sud je naveo da je uvidom u zapisnik o glavnom pretresu Općinskog suda od 19. septembra 2006. godine, utvrdio da je apelant uredno i na zakonit način poučen o svojim pravima u toku glavnog pretresa, nalazeći da je isto jasno konstatovano na trećoj stranici navedenog zapisnika. Također, Kantonalni sud je utvrdio da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da apelantova odbrana nije u prvostepenom postupku ponudila dokaz da apelant zbog svog zdravstvenog stanja nije sposoban pratiti suđenje, utvrđujući da takav dokaz nije ponuđen ni u prilogu žalbe. U odnosu na žalbene navode da su oštećene saslušane bez apelantovog prisustva, Kantonalni sud je zaključio da je takva mogućnost propisana članom 11. Zakona o zaštiti svjedoka. Naime, Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud proveo postupak u skladu sa navedenim članom nakon što je prethodno utvrdio da u konkretnom slučaju postoje uslovi za vođenje postupka po citiranoj zakonskoj odredbi. Pored toga, Kantonalni sud je utvrdio da su saslušanju oštećenih prisustvovali apelantovi branioci, te da je na kraju zapisnika o glavnom pretresu izričito navedeno da su oni odustali od unakrsnog ispitivanja oštećenih kao svjedoka. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da okolnost da se psiholog Mirha Pojskić ne nalazi na listi sudskih vještaka, ne predstavlja sama po sebi zakonsku smetnju da je sud odredi za vještaka, budući da je ista magistar specijalista traumatske psihologije. Naime, po mišljenju tog suda ista je kvalifikovana da da svoj nalaz i mišljenje o postojanju traume kod određenog lica i za utvrđivanje svojstva da li je neko lice ugroženi svjedok u smislu člana 3. Zakona o zaštiti svjedoka. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da je prisustvo Mirhe Pojskić pri saslušanju oštećenih u svojstvu svjedoka bilo u skladu sa zakonom. S tim u vezi Kantonalni sud je ukazao da je članom 7. Zakona o zaštiti svjedoka, propisana mogućnost da saslušanju ugroženih svjedoka, kao psihološka potpora, učestvuju i odgovarajuća stručna lica što je po mišljenju Kantonalnog suda, u konkretnom slučaju bila vještak Mirha Pojskić. Također, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio prijedlog odbrane da se sasluša Alija Ramljak, vještak sudske kriminalistike, jer bi i po mišljenju tog suda saslušanje navedenog svjedoka bilo nepotrebno i necjelishodno. U odnosu na apelantove žalbene prigovore koji su se odnosili na određivanje i trajanje pritvora, Kantonalni sud je zaključio da se o tim prigovorima odlučivalo u postupcima koji su se odnosili na određivanje i produženje pritvora, zbog čega iste nije ni razmatrao. Na kraju Kantonalni sud je zaključio da su i nalazi i mišljenja vještaka Maje Martinović i Elmire Karahasanović, te vještaka Šefika Hedžića i dr Zdenka Cihlarža dati na jasan i neprotivrječan način, te da je prvostepeni sud iste pravilno cijenio u sklopu sa ostalim dokazima. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da je Općinski sud u obrazloženju pobijane presude potpuno iznio sve činjenice koje je utvrdio i jasno naveo razloge zbog kojih je uzeo da su dokazane, kao i razloge zbog kojih nije prihvatio navode odbrane. Na kraju Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te oglasio apelanta krivim za krivična djela u sticaju koja su mu stavljena na teret. U pogledu odluke o kazni, Kantonalni sud je zaključio da je izrečena kazna zatvora u trajanju od pet godina adekvatna stepenu društvene opasnosti počinjenog djela i stepenu društvene opasnosti samog apelanta i da će se istom ostvariti svrha kažnjavanja iz člana 42. KZ FBiH.
10. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da je „za cijelo vrijemne trajanja postupka od potvrđivanja optužnice, do izricanja prvostepene presude bio u nezakonitom pritvoru“, budući da po njegovom mišljenju „nisu postojali razlozi zbog kojih mu je određen pritvor“.
11. Vezano za navodnu povredu prava na pravično suđenje, apelant je u suštini ponavio navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koji se tiču navodne povrede njegovog prava na odbranu. Naime, u obrazloženju ovih tvrdnji, apelant je između ostalog naveo da Općinski sud nije „s jednakom pažnjom ispitao i utvrdio činjenice koje ga terete i koje mu idu u korist“. To je, prema njegovom mišljenju, dovelo do pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Dalje se žali da Općinski sud nije uvažio njegove prigovore da zdravstveno nije bio sposoban da prati suđenje, te da u konkretnom slučaju nije mogla učestvovati kao vještak psiholog Mirha Pojskić budući da ista nije na listi sudskih vještaka. Pored toga apelant se žali da nije udovoljeno njegovom zahtjevu za izvođenje dokaza, saslušanjem vještaka A. R. profesora medicinske kriminalistike, te ponovno saslušanje svjedoka R. B., majke oštećene J.B.. S tim u vezi smatra, da je odbijanje provođenja navedenih dokaza onemogućeno mu da dokazuje činjenice i okolnosti koje bi mu išle u prilog. Također, smatra da mu je sudio „neobjektivan i pristrasan sud“ jer je „za vrijeme cijelog trajanja postupka putem medija bio sigmatiziran i unaprijed osuđen kao pedofil“. Nadalje, apelant je ukazao da je povrijeđeno njegovo pravo na pravičano suđenje iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije jer mu Općinski sud nije dozvolio da prisustvuje saslušanju oštećenih, te da mu je na taj način onemogućeno da oštećene unakrsno ispituje ili da na drugi način ospori valjanost njihovih iskaza. S tim u vezi, apelant je naveo da mu je također bilo onemogućeno da neposredno i unakrsno ispita vještaka optužbe, jer je Općinski sud u toku postupka pročitao nalaz o psihološkom vještačenju apelanta od 8. juna 2006. godine, na kojem je između ostalog prvostepena presuda utemeljena. Apelant se također žali da mu je povrijeđeno i pravo na djelotovoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, jer je Kantonalni sud odlučujući o njegovoj žalbi protiv prvostepene presude „na ukazane povrede dao pravnu valjanost“.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio 2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije; Dopustivost prima facie
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, po njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje, nepravilno primijenili materijalno pravo i pogrešno ocijenili izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, uvidom u obrazloženje osporenih presuda, Ustavni sud zapaža da u tim odlukama nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Također, Ustavni sud zapaža i da je Općinski sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu u smislu odredbe člana 296. stav 2 ZKP-a, te izvođenje zaključka da je apelant počinio krivična djela u sticaju koja su mu stavljena na teret i da je krivično odgovoran za izvršenje istih. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud proveo veoma opsežan dokazni postupak i da je na osnovu tako provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je apelant u kritičnom vremenskom periodu preduzimao krivično pravne radnje pobliže opisane u izreci presude, te da se u tim radnjama stiču sva bitna obilježja bića krivičnog djela u sticaju koja su apelantu stavljena na teret. Za naprijed navedeno utvrđenje Općinski sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenim krivičnim djelima u stcaju koja su apelantu stavljena na teret. Također, sud je sasvim jasno obrazložio da nije prihvatio navode odbrane, jer su isti u cijelosti obesnaženi kako subjektivnim tako i objektivnim dokazima. Ovakve zaključke Općinskog suda u cijelosti je potvrdio i Kantonalni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje u odnosu na sve apelantove žalbene navode. Osim toga, navodi u apelaciji su suštinski isti kao oni koje je apelant isticao u postupku pred redovnim sudovima, a o tim navodima su se, kako je navedeno, izjasnili redovni sudovi dajući odgovarajuća obrazoženja na način koji Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
16. Nadalje, apelant kršenje prava na pravično suđenje vidi i u tome što Općinski sud nije prihvatio prigovor njegove odbrane da apelant iz zdrastvenih razloga nije sposoban da prati suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi obrazložili da apelantovi branitelji nisu uvjerili sud u navedenu tvrdnju jer istu nisu ničim dokazali. Također, Ustavni sud zapaža da apelant i u apelacionim navodima iznosi paušalnu tvrdnju o svojoj zdrastvenoj nesposobnosti da prisustvuje suđenju, jer nije dao bilo kakvo obrazloženje tih navoda, niti je dostavio bilo kakav dokaz kojim bi zaista ukazao da je njegova tvrdnja tačna.
17. Nadalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog činjenice da je suđenju prisustvovala kao vještak psiholog Mirha Pojskić koja nije na listi sudskih vještaka. Međutim,
Ustavni sud zapaža, da su se redovni sudovi u odnosu na navedeni apelantov prigovor pozvali na odredbu člana 109. ZKP FBiH, dajući pri tome jasno i razumno obrazloženje u kojem Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost.
18. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravičano suđenje jer Općinski sud nije prihvatio njegov prijedlog da izvede dokaz saslušanjem vještaka A.R. profesora medicinske kriminalistike, te svjedoka R.B. majke oštećene J.B. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da član 6. Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke i izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene da li je potrebno saslušati određene svjedoke i izvesti određene dokaze, te da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bile relevantne za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, Djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-628/04 od 12. aprila 2005. godine).
19. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant nije u konkretnom slučaju dostavio bilo kakav dokaz kojim bi dokazao da je prvostepeni sud proizvoljno odbio njegov prijedlog za izvođenje navedenih dokaza, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na takvu proizvoljnost ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Naprotiv, kako je već rečeno, iz prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud obrazložio zbog čega nije izveo ove dokaze, te da je Kantonalni sud to pitanje detaljno i pažljivo razmotrio u žalbenom postupku. Ustavni sud smatra da su obrazloženja sudova u vezi s tim detaljna i jasna i ne ostavljaju bilo kakav utisak proizvoljnosti.
20. U odnosu na navode apelanta o nepristrasnosti suda, Ustavni sud ukazuje da ukoliko apelant tvrdi da je sud bio pristrasan mora konkretno navesti u čemu se sastoji ta pristrasnost, te u tom pravcu priložiti valjane dokaze (vidi Ustavni sud, odluka broj U-45/01 od 25. februara 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant ne nude nikakve konkretne dokaze u tom pravcu, već ovaj svoj prigovor temelji na paušalnoj tvrdnji da je sud bio pristrasan zbog navodnog publiciteta koji je ovaj krivični postupak imao.
21. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u vezi sa svim navodima apelanta koji se tiču navodne povrede prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Nadalje, apelant se žali i na kršenje prava iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Apelant je naveo da je ispitivanje oštećenih na glavnom pretresu bilo nezakonito, jer je njega sud udaljio iz sudnice u toku glavnog pretresa dok je saslušavao oštećene u svojstvu svjedoka, te mu je stoga bila uskraćena mogućnost da unakrsno ispita oštećene. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u obrazloženju presude jasno naveo da su oštećene izjavile da ne mogu davati iskaze u apelantovom prisustvu i u prisustvu svojih roditelja. Stoga, budući da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda, pozivajući se na relevantne odredbe ZKP FBiH i Zakona o zaštiti svjedoka dali jasno i precizno obrazloženje zašto sud nije dozvolio prisustvo apelanta za vrijeme saslušanja oštećenih, Ustavni sud u takvom postupanju redovnih sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. S obzirom na navedeno, a budući da iz obrazloženja osprenih presuda proizlazi da su saslušanju oštećenih prisustvovali apelantovi branioci koji su imali mogućnost unakrsnog ispitivanja oštećenih, što oni nisu učinili, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije.
23. Nadalje, apelant je naveo da je prvostepena presuda zasnovana na nalazu o psihološkom vještačenju apelanta od 8. juna 2006. godine, te da mu je na taj način onemogućio da unakrsno ispita vještaka optužbe, a samim tim i povrijeđeno pravo iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da je nesporno da je u toku postupka provedeno psihološko vještačenje apelanta, po stalnom sudskom vještaku neuropsihijatru dr. Hedžić Šefiku koji je svoj nalaz i mišljenje uradio 14. juna 2006. godine, te isti šire obrazložio na glavnom pretresu. Također, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka provedeno i psihološko testiranje apelanta, te da je na glavnom pretresu pročitan nalaz o rezultatima psihološkog testiranja apelanta od 8. juna 2006. godine. Stim u vezi, Ustavni sud također, zapaža da je navedeni nalaz pročitan na osnovu saglasnosti tužitelja, apelanta, te apelantove odbrane. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi vezani za povredu člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije neosnovani, budući da su upravo apelant i njegova odbrana pristali da se navedeni nalaz od 8. juna 2006. godine pročita. S druge strane, Ustavni sud zapaža da apelant nije tražio da se sasluša u svojstvu svjedoka stručno lice koje je uradilo navedeni nalaz, te se stoga ne može pozivati na povredu prava iz člana iz člana 6. stav 3. tačka d. Evropske konvencije, budući da takav zahtjev i nije postavio pred sud.
24. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
25. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao na raspolaganju pravne lijekove za zaštitu prava koje je i koristio. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama sa kojima je apelant zadovoljan, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.
Protek roka za podnošenje apelacije
26. Apelant se također žali da mu je osporenim rješenjima o produženju pritvora povrijeđeno njegovo pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
27. Ustavni sud je utvrdio da je apelantu rješenje Kantonalnog suda broj 004-0-Kž-06-000 184 od 15. septembra 2006. godine kojim je odbijena njegova žalba protiv rješenja Općinskog suda broj 042-
0-Kv-06-000 064 od 4. septembra 2006. godine, uručeno 19. septembra 2006. godine. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 26. februara 2007. godine, proizlazi da je apelacija u ovom dijelu podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija u odnosu na navedena rješenja podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporena rješenja.
28. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
29. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović