Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-976/07 (S. I., A. I. i N. I.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-976/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 976/07, rješavajući apelaciju Sadije Ibrahimović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadije Ibrahimović, Adnana Ibrahimovića i Nermina Ibrahimovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj GŽ-1768/04 od 7. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-314/02 od 5. maja 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sadija Ibrahimović, Adnan Ibrahimović i Nermin Ibrahimović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Hakija Kurtović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 30. marta 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj GŽ-1768/04 od 7. decembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-314/02 od 5. maja 2004. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-314/02 od 5. maja 2004. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj GŽ-1768/04 od 7. decembra 2006. godine, utvrđeno je da je Selver Ibrahimović (u daljnjem tekstu: tužitelj) vlasnik dijela stambene zgrade koja se nalazi u Hrasnici u ulici Braće Tokovića broj 4 (ranije: Stari drum broj 8) izgrađene na k.č. broj: 1438/4 upisane u zemljišno knjižni izvadak broj 1909 K.O. Hrasnica i to prvog sprata i potkrovlja sa dijelom 1/1, kao i nosilac prava korištenja zajedničkih dijelova zgrade i zemljišta na kojem je zgrada izgrađena, što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se tužitelj uknjiži kao vlasnik na opisanim nekrentinama. Također je odlučeno da će ovu presudu izvršiti nadležni sud upisom prava vlasništva na navedenim nekreninama, te su apelanti obavezani da tužitelju naknade troškove postupka. Istom presudom nije dozvoljeno raspravljanje po protivtužbenom zahtjevu apelanata.

3. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizlazi da je taj sud na osnovu provedenih dokaza (saslušanja svjedoka, tužitelja i apelanata u svojstvu parničnih stranaka, te uvidom u materijalne dokaze u spisu), utvrdio da među strankama nije sporno da je tužitelj od 1982. godine u mirnom posjedu i korištenju prvog sprata i potkrovlja sagrađenog na porodičnoj stambenoj kući koja se nalazi u Hrasnici, te da tužitelj još uvijek koristi taj dio nekretnine. Također kao nesporno utvrđena je i činjenica da sprat koji koristi tužitelj nije legalizovan, dok su podrum i prizemlje stambene porodične zgrade upisani u zk. Ul. Br. 1909 k.o. Hrasnica na k. č. 1438, a da su kao suvlasnici upisani tužitelj, Bahra Ibrahimović (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Salem Ibrahimović prednik apelanata sa dijelom od po 1/3. Nadalje, Općinski sud je naveo da je među strankama sporno da li je tužitelj isključivo svojim sredstvima izgradio novi dio objekta tj. prvi sprat i potkrovlje, te da li je po tom osnovu stekao isključivo pravo vlasništva na istom. S tim u vezi, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je tužitelj, nakon što je dobio saglasnost svoga oca Sulejmana Ibrahimovića, isključivo svojim sredstvima sagradio na postojećem stambenom objektu prvi sprat i potkrovlje kuće sa posebnim ulazom u kojem sa porodicom živi od 1982. godine do danas. Također, utvrđeno je da je tužitelj novčana sredstva za izgradnju prvog sprata i potkrovlja obezbjedio putem namjenskih kredita, te da je kredite koje je podizao u Ljubljanskoj banci iskljčivo koristio za rekonstrukciju i izgradnju porodičnostambene zgrade i da se navedena sredstva nisu mogla koristiti u druge svrhe. Također, kredit je dobila i tužiteljeva supruga Nevzeta Ibrahimović, koji je bio namjenski za stanbenu izgradnju i to porodične kuće u ul. Stari drum br. 8 Hrasnica. Također, sud je utvrdio da je tužitelj znatna novčana stedstva obezbjedio i njegovim angažmanom kao fudbaler u FK „Čelik“, a što su potvrdili saslušani svjedoci i prvotužena. Navedenu činjenicu je potvrdila i apelantica Sadija Ibrahimović koja je saslušana u svojstvu parnične stranke, kao i da je tužitelj znatan dio tih sredstava iskoristio za izgradnju novog dijela porodično stambene kuće.

4. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da je tužitelj isključivo svojim novčanim sredstvima izgradio prvi sprat i potkrovlje porodično stambene kuće sa posebnim ulazom koji koristi od 1982. godine, te da je na istim stekao isključivo pravo vlasništva. S obzirom na navedeno, sud je u smislu odredbe člana 25. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima odlučio kao u stavu I izreke presude. Konačno, sud nije dozvolio raspravljanje po protivtužbenom zahtjevu apelanata utvrđujući da je isti postavljen suprotno odredbama člana 74. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i to kako u odnosu na stranke u postupku, tako i u odnosu na predmet spora.

5. Kantonalni sud je, rješavajući o žalbi apelanata, zaključio da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka i pravilne ocjene izvedenih dokaza za svoju odluku dao jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama te da ih kao takve u cijelosti prihvata i taj sud. Stoga, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom odredbe člana 25. stav 1. Zakona o vlasničko - pravnim odnosima udovoljio tužbenom zahtjevu u cijelosti. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori koji se tiču protivtužbenog zahtjeva, te da je po mišljenju tog suda, prvostepeni sud pravilno ocjenio da je protivtužbeni zahtjev postavljen suprotno odredbi člana 74. stav 1. ZPP-a. Po ocjeni Kantonalnog suda, protivtužebeni zahtjev nema prejudicijalni karakter bez obzira što je postavljen prema ranije važećem ZPP-u, jer se o istom moglo odlučivati po odredbama sada važećeg ZPP-a, budući da prvostepeni postupak po tužbenom, a i po protivtužbenom zahtjevu nije bio okončan do donošenja novog ZPP-a.

6. Apelanti se žale da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u činjenici što sudovi nisu mogli utvrditi pravo vlasništva u korist tužitelja jer za to nije postojao pismeni ugovor, odnosno sporazum po kojem bi vlasnici kuće, tj, Sulejman Ibrahimović i njegova supruga odobrili svom sinu, tužitelju, izgradnju sprata i potkrovlja. Apelanti, također, navode da su svi članovi porodice Ibrahimović učestvovali u izgradnji spornog dijela porodično stambene kuće, te da je i Salem Ibrahimović također sin Sulejmana Ibrahimovića „podigao kredit i sva sredstva uložio u proširenje i nadziđivanje djela kuće“. Stoga, apelanti smatraju da su osporene presude utemeljene na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Također, apelanti smatraju da im je zbog proizvoljne primjene materijalnog prava osporenim odlukama nezakonito oduzeto pravo na imovinu, koje im kao nasljednicima pripada.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Ustavni sud posebno naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine).

10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku, polazeći od činjenice da sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, te primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123.i 126. ZPP-a, utvrdili da apelanti nisu dokazali da nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja. Ustavni sud zapaža da su sudovi iscrpno i detaljno analizirali sve prigovore apelanata, uključujući i sva pitanja koja su apelanti ponovo postavili u apelaciji, te da su u odnosu na te prigovore, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vlasničko - pravnim odnosima i ZPP-a, dali jasna i detaljna obrazloženja koja, po mišljenju Ustavnog suda, ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud također ukazuje da apelanti osim istovjetnih navoda koje su isticali tokom sudskog postupka, u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo. Stoga, imajući u vidu stav naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelanti također smatraju da im je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, opravdati navode o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-976/07 (S. I., A. I. i N. I.) | Sudska praksa | Aktio