Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-965/07 (F. B.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-965/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 965/07, rješavajući apelaciju Fadile Bijedić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fadile Bijedić, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž- 07-000 480 od 20. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici, broj P-1183/05 od 26. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno prima facie neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fadila Bijedić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Zenice, podnijela je 30. marta 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-07-000 480 od 20. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj P-1183/05 od 26. januara 2007. godine. Apelantica je 5. aprila 2007. godine dostavila dopunu apelacije.

2. Presudom, Općinskog suda broj P-1183/05 od 26. januara 2007. godine, razveden je brak između apelantice i Muhameda Bijedića (u daljnjem tekstu: tužitelj), te odlučeno o povjeravanju njihovog zajedničkog malodobnog djeteta i obavezi izdržavanja na način pobliže opisan u izreci presude. U obrazloženju presude sud je naveo da je doprinos za izdržavanje mldb. djeteta apelantice i tuženog utvrdio cijeneći okolnosti iz čl. 235. i 236. Porodičnog zakona Federacije BiH («Službene novine FBiH» br. 35/05 i 41/05 u daljnjem tekstu: Porodični zakon), kao i prosječne potrebe lica koja zahtijevaju izdržavanje s obzirom na troškove života, te obavezao tužitelja da za izdržavanje mldb. djeteta doprinosi mjesečno 250,00 KM. Sud je također naveo da je prilikom utvrđivanja visine sredstava doprinosa tužitelja za izdržavanje mldb. djeteta cijenio da se radi o djetetu uzrasta od sedam godina koje ide u školu i intenzivno raste, da je s toga neophodna stalna promjena odjeće, obuće i dr., te da su za školu potrebne knjige i druga pomagala, a sve u svrhu normalnog odrastanja. Sud je zaključio da će novčanim doprinosom tuženog kao oca djeteta i doprinosom majke, svakodnevnom brigom, ljubavlju i pažnjom, koja ima prednost nad novčanim primanjima, potrebe djeteta biti na najbolji način zadovoljene. Sud je također obrazložio da je doprinos za supružničko izdržavanje u mjesečnom iznosu od 200,00 KM odredio u trajanju od dvije godine, smatrajući da je to dovoljno vrijeme da se apelantica zaposli i da na taj način omogući sebi sredstva za život. Sud je istakao da nije mogao udovoljiti zahtjevu apelantice za odgodu ročišta radi pribavljanja podataka o prihodima firme tužitelja iz razloga što su prema odredbama čl. 272. i 273. Porodičnog zakona sporovi između roditelja i djece hitne prirode i radnje u tim postupcima se preduzimaju hitno. Sud je naveo da je cijeneći odredbe čl. 235. do 249. Porodičnog zakona kojim su utvrđena pravila o određivanju izdržavanja, kao i Saopštenje o prosječnim potrebama lica koje zahtijeva izdržavanje s obzirom na troškove života («Službene novine FBiH» broj 23/06) imao orijentir na osnovu kojeg će utvrditi ukupne potrebe izdržavanja mldb.osobe. Sud je također naveo da je cijeneći pravila i kriterije predviđene relevantnim propisima, odredio da tužitelj za mldb. dijete doprinosi izdržavanju 250,00 KM mjesečno.

3. Protiv navedene presude apelantica i tužitelj su izjavili žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 004-0-Gž-07-000 480 od 20. marta 2007.godine, žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice koje se odnose na uslove i okolnosti u kojima živi apelantica sa mldb. sinom, kao i činjenice koje se tiču interesa mldb. djeteta, te supružničkog izdržavanja. Sud je također naveo da su neosnovani navodi apelantice da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, taj sud smatra da nisu ispunjeni uslovi za izdržavanje bračnog druga iz člana 224. Porodičnog zakona, kako navodi apelantica. U vezi s tim sud je obrazložio da je uzimajući u obzir sve okolnosti predmetnog slučaja ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda kojim je obavezan tužitelj na supružničko izdržavanje u periodu od 12. januara 2007. godine do 12. januara 2009. godine. Sud je također obrazložio da je dosuđeni iznos doprinosa tužitelja za izdržavanje mldb. djeteta u visini od 250,00 KM mjesečno realan, s obzirom na uzrast djeteta i njegove potrebe kako za život tako i školovanje. Sud je također, ocijenio neosnovanim žalbene navode apelantice da je prvostepeni sud povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku kada nije udovoljio njenom zahtjevu za odlaganje ročišta zakazanog za 8. decembar 2006. godine. Sud je obrazložio da je imajući u vidu stanje spisa, kao i činjenicu da je tužba podnesena 18. oktobra 2005. godine, da je postupak hitne prirode, te da odredbe člana 273. Porodičnog zakona izričito naređuju sudu da sve radnje u postupcima preduzima hitno, i da se ročište za glavnu raspravu mora održati u roku od 15. dana od dana prijema tužbe, zaključio da prvostepeni sud nije pogriješio kada je odbio prijedlog apelantice za odlaganje ročišta. Sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio sve izvedene dokaze, te da nije počinio ni povrede postupka na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti.

4. Iako apelantica nije eksplicitno navela koja prava su joj povrijeđena osporenim odlukama, iz navoda apelacije proizilazi da se apelantica žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), koje se ogleda u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i povredi odredbi parničnog postupka. Apelantica u apelaciji ponavlja žalbene navode koje je isticala tokom postupka okončanog osporenim presudama, i navodi da su sudovi u predmetnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje, jer su visinu doprinosa za izdržavanje mldb. djeteta utvrdili na osnovu podataka iz Agencije za prihode za tužitelja, iz kojih proizilazi da je tužitelj na pozitivnoj nuli, te da taj dokazni materijal sadrži samo odbitke a ne i dobitke. Također, navodi da je sud povrijedio odredbe parničnog postupka budući da nije udovoljio zahtjevu apelantice za odgodu ročišta na neodređeno vrijeme, dok ne dobije podatke o prihodima firme i finansijski izvještaj za tužitelja.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. U suštini, apelantica ističe da su u ovom postupku povrijeđena njena ustavna prava zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, i povrede odredbi parničnog postupka. Međutim, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

8. U vezi sa apelanticinim navodima da su osporene odluke zasnovane na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Općinski sud sve prezentirane činjenice uzeli u obzir, pa su zaključili da je dosuđeni iznos doprinosa tužitelja za izdržavanje mldb. djeteta u visini od 250,00 KM mjesečno je realan, s obzirom na uzrast djeteta, njegove potrebe kako za život tako i školovanje. Također, su zaključili da taj iznos neće biti dovoljan za podmirenje svih potreba mldb. djeteta, te da će i majka morati novčano doprinositi pored njene brige za zaštitu, vaspitanje odgoj i školovanje mldb. djeteta.

9. Ustavni sud iz osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne može utvrditi da je ovakav zaključak Kantonalnog i Općinskog suda proizvoljan ili da o takvom zaključku nisu data odgovarajuća obrazloženja. Također, Ustavni sud smatra da su Kantonalni i Općinski sud uzeli u obzir relevantne odredbe Porodičnog zakona, i Saopštenja o prosječnim potrebama lica koja zahtijevaju izdržavanje s obzirom na troškove života, o čemu su dali detaljne razloge. Također, osporenim odlukama je na dvije instance obrazloženo da je visinu doprinosa za izdržavanje mldb. djeteta sud utvrdio prema odredbama čl. 235. i 236. Porodičnog zakona, kojima su eksplicitno propisana Pravila o određivanju i visini izdržavanja. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelantica iste navode isticala i u žalbi protiv prvostepene presude, te da je Kantonalni sud ove apelanticine navode detaljno ispitao i da je za svoju odluku dao obrazloženje koje ispunjava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

10. Apelantica smatra, da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka jer nije udovoljio njenom prijedlogu za odgodu ročišta na neodređeno vrijeme dok ne dobije podatke o prihodima firme, i finansijski izvještaj za tužitelja. U vezi sa ovim navodima apelantice Ustavni sud zapaža, da je prvostepeni sud u svojoj odluci na jasan i nedvosmislen način pozivajući se na relevantne odredbe čl. 272. i 273. Porodičnog zakona obrazložio zašto u konkretnom slučaju na zahtjev apelantice nije odgodio ročište na neodređeno vrijeme, navodeći da su sporovi između roditelja i djece hitne prirode, te da se i radnje u postupcima preduzimaju hitno. Kantonalni sud je potvrdio stav prvostepenog suda, te zaključio da prvostepeni sud nije pogriješio kada je odbio prijedlog apelantice za odlaganje ročišta na neodređeno vrijeme. Kantonalni sud je istakao da bi postupanje prvostepenog suda na suprotan način, tj. udovoljenju molbi apelantice, prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 273. Porodičnog zakona.

11. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koje bi trebalo meritorno ispitati

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović