Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2647/07 (E. B.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2647/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2647/07, rješavajući apelaciju Ervina Barišića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ervina Barišića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj: 004-0-U-

06-000 375 od 21. kolovoza 2007. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata, broj: UP-

II-03/1-41-771/06 od 7. lipnja 2006. godine i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu, Općine Zenica, broj:08-41-6619/04-A od 23. veljače 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ervin Barišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Sean Spahić, odvjetnik iz Zenice, podnio je 27. rujna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj: 004-0-U-06-000 375 od 21. kolovoza 2007. godine, Rješenja Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj: UP-II-03/1-41-771/06 od 7. lipnja 2006. godine i Rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu, Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Služba), broj:08-41-6619/04-A od 23. veljače 2006. godine.

2. Apelantu je Rješenjem Službe, broj: 08-41-6619/04 od 28. prosinca 2004. godine priznato svojstvo ratnog vojnog invalida (u daljnjem tekstu: RVI) VIII grupe sa 40% invaliditeta, trajno, i pravo na osobnu invalidninu VIII grupe. Sukladno članku 41. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 33/04, u daljnjem tekstu: Zakon o pravima branitelja), rješenje je dostavljeno nadležnom kantonalnom organu na reviziju, koji je poništio navedeno rješenje i predmet vratio Službi iz razloga što apelant nije posjedovao izvornu medicinsku dokumentaciju iz perioda ranjavanja.

3. Rješenjem Službe, broj:08-41-6619/04-A od 23. veljače 2006. godine, apelantu je prestalo svojstvo RVI, zaključno sa 31. siječnja 2006. godine. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je apelant 5. veljače 2006. godine dao izjavu u kojoj je naveo da ne raspolaže izvornom medicinskom dokumentacijom iz perioda ranjavanja. S tim u svezi, Služba je zaključila da apelantu prestaje svojstvo RVI.

4. Rješavajući žalbu apelanta Ministarstvo je donijelo Rješenje, broj: UP-II-03/1-41-

771/06 od 7. lipnja 2006. godine, kojim je žalbu odbilo kao neutemeljenu. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je apelant ranjen 30. lipnja 1993. godine, ali da nema izvornu medicinsku dokumentaciju. Odgovarajući na žalbene navode apelanta da medicinska dokumentacije nije jedini dokaz za priznavanja svojstva RVI, Ministarstvo je navelo da se svojstvo RVI stječe nakon što se nadležna liječnička komisija izjasni o procentu invaliditeta, a da bez izvorne medicinske dokumentacije sačinjene neposredno nakon ranjavanja, procenat invaliditeta se ne može utvrditi.

5. Rješavajući po tužbi apelanta, Kantonalni sud donio je Presudu, broj: 004-0-U-06-000 375 od 21. kolovoza 2007. godine, kojom je tužbu odbio kao neutemeljenu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je nakon izvršenog uvida u spis konstatirao da se rješenje Ministarstva temelji na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju u postupku koji je vodila Služba, na koje činjenično stanje je pravilno primjenjen Zakon o pravima branitelja. Po mišljenju Kantonalnog suda pravilno je zaključeno da apelantu prestaje svojstvo RVI, budući je utvrđeno da nije posjedovao medicinsku dokumentaciju o ranjavanju, odnosno da nije ispunio uvjet propisan u članku 45. Zakona o pravima branitelja. Kantonalni sud je naveo da sukladno članku 43. stavak 1. 3. i 4. Zakona o pravima branitelja, utvrđivanje da je rana ili povreda zadobijena, moguće je vršiti samo pisanim dokaznim sredstvima, da sukladno odredbi članka 44. istog Zakona, Federalno ministarsvo obrane za vojne osobe koje su zadobile ranu ili povredu na temelju vojne dokumentacije izdaje uvjerenje o svojstvu odnosno pripadnosti i okolnostima pod kojim je ta osoba ranjenja, ali da je sukladno članku

45. Zakona o pravima branitelja za utvrđivanje da je nastupila bolest potrebna izvorna medicinska dokumentacija. Odgovarajući na navode navode apelanta da je kantonalni organ u postupku revizije donio rješenje nakon tri mjeseca od propisanog roka, te da je rješenje Službe nerazumljivo, Kantonalni sud je naveo da rješenje kantonalnog organa nije predmet ovog upravnog spora, te da je nakon uvida u rješenje Službe utvrdio da se radi samo o tiskarskoj pogrešci.

6. Apelant navodi da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola uz Europsku konveciju. Apelant ističe da je Kantonalni sud pogrešno ocijenio da se dokazivanje da je apelant zadobio ranu odnosno povredu vrši samo na temelju medicinske dokumentacije, kada je odredbom članka 44. Zakona o pravima branitelja predviđeno da Ministarstvo obrane na temelju pisane vojne dokumentacije izdaje uvjerenje o svojstvu i okolnostima pod kojim je ta osoba ranjenja, odnosno povrijeđena, te da Kantonalni sud zanemaruje da se apelant pozvao u svojoj izjavi na uvjerenje od 19. kolovoza 2003. godine, kao pisanom vojnom dokumentacijom. Nadalje, apelant navodi da je kantonalni organ propustio rok od tri mjeseca u kojem roku je trebao izvršiti reviziju, te da je nejasna uputa Kantonalnog suda da je apelant propustio rok za pokretanje upravnog spora, kada je odredbom članka 51. stavak 2. Zakona o pravima branitelja, predviđeno da se na rješenje po reviziji, kojim je prvostupanjsko rješenje poništeno ili ukinuto i vraćeno na ponovni postupak ne može pokrenuti upravni spor.Apelant ističe da u postupku nije poštovana ravnopravnost strana.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni usvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva»

9. Ustavni sud, konstatira da se navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno da su Služba, Ministarstvo i Kantonalni sud pogrešno primjenjujući Zakon o pravima branitelja i pogrešno utvrdivši činjenično stanje donijeli odluke na temelju kojih je apelantu prestao status RVI. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud smatra da osporene odluke ne sadrže elemente proizvoljnosti, nego upravo suprotno da obrazloženja osporenih odluka, prvenstveno obrazloženja Ministarstva i Kantonalnog suda sadrže jasne i argumentirane razloge za takve odluke. Naime, da u situaciji kada apelant nije posjedovao medicinsku dokumentaciju na temelju koje bi se mogao utvrditi procenat invaliditeta, zaključeno je da mu prestaje status RVI. Vezano za navode apelanta da u postupku nije poštovana ravnopravnost strana u postupku Ustavni sud nalazi da ove navode apelant nije obrazložio, odnosno da su ovi apelantovi navodi paušalni, ničim dokazani i neutemeljeni. Ustavni sud uočava da su Ministarstvo i Kantonalni sud ispitivali ostale apelantove navode i da su dali jasne razloge zašto su ih ocijenili neutemeljenim, a koje navode apelant iznosi i u apelaciji. Sukladno naprijed navedenom, a imajući u vidu stav naveden u prethodnoj točki, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su organi uprave i sud primijenili materijalno pravo i utvrdili činjenično stanje i stoga, u svezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

11. Apelant se, također, žale da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant posebno ne obrazlaže kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na pogrešnoj primjeni Zakona o pravima branitelja, te s tim u svezi pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju.

12. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa člankom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2647/07 (E. B.) | Sudska praksa | Aktio