Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1584/09 (N. K.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1584/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1584/09, rješavajući apelaciju Nade Kapor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Kapor podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj 014-0-Gž-08-
000 158 od 27. marta 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Vlasenici, broj 092-0-I-07-000 065 od 17. marta 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Kapor (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Milića, podnijela je 18. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 014-0-Gž-08-000 158 od 27. marta 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 092-0-I-07-000 065 od 17. marta 2008. godine.
2. Osnovni sud je presudom, broj Rs-24/05 od 15. jula 2005. godine, poništio kao nezakonita rješenja AD «Boksit» Milići (u daljnjem tekstu: tuženi), broj 1-A-01-2/02 od 18. novembra 2002. godine i broj 1-A-1-3892/02 od 13. decembra 2002. godine, obavezao tuženog da apelanticu vrati na posao, te da joj nadoknadi sve naknade prema osnovu plata i drugih primanja sa zakonskom kamatom. Stavom 2. izreke presude odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev da joj se naknadi nematerijalna šteta i da se tuženi kazni shodno članu 150. Zakona o radu. Stavom 3. izreke presude odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. Postupajući shodno apelantičinim žalbama i žalbama tuženog protiv presude Osnovnog suda, Okružni sud je presudom, broj Gž-533/05 od 16. maja 2006. godine, odbio žalbu apelantice kao neosnovanu i potvrdio presudu Osnovnog suda, broj Rs-24/05 od 15. jula 2005. godine, u dijelu odluke kojom je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev (zahtjev da se naknadi nematerijalna šteta i kazni tuženi shodno članu 150. Zakona o radu) i dijelu odluke o troškovima spora (stav 2 i 3 izreke), a žalbu tuženog je djelimično uvažio i ukinuo u stavu 1 presude koja je osporena u dijelu odluke kojom se tuženi obavezuje da apelantici nadoknadi sve naknade prema osnovu plata i drugih primanja sa zakonskom kamatom i predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Žalba tuženog u preostalom dijelu je odbijena kao neosnovana, te je prvostepena presuda potvrđena u dijelu u kom su poništena kao nezakonita rješenja tuženog i tuženi je obavezan da apelanticu vrati na posao.
4. Apelantica je zatim 13. februara 2007. godine podnijela prijedlog za izvršenje presude Osnovnog suda, Rs-24/05 od 15. jula 2005. godine, a radi vraćanja na rad, na radno mjesto koje je obavljala prije donošenja rješenje o otkazu ugovora o radu, koji prijedlog je uredila podneskom od 6. marta 2007. godine.
5. Prijedlog apelantice za izvršenje je odbačen kao neuredan rješenjem Osnovnog suda, broj 092-
0-I-07-000-065 od 27. marta 2007. godine, jer apelantica nije postupila shodno nalogu Osnovnog suda da dostavi ispravan i razumljiv predlog za izvršenje, međutim, u žalbenom postupku, rješenjem Okružnog suda, broj 014-0-Gž-07-000 214 od 26. juna 2007. godine, ukinuto je navedeno rješenje Osnovnog suda i predmet vraćen na ponovni postupak.
6. Rješenjem Osnovnog suda, broj 092-0-I-07-000 065 od 6. septembra 2007. godine, je odbačen predmetni prijedlog apelantice za izvršenje kao neblagovremen, međutim, u žalbenom postupku, rješenjem Okružnog suda, broj 014-0-Gž-07-000 515 od 30. januara 2008. godine, ukinuto je prethodno navedeno rješenje Osnovnog suda i spis vraćen na ponovni postupak.
7. Rješenjem Osnovnog suda, broj 092-0-I-07-000 065 od 17. marta 2008. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Okružnog suda, broj 014-0-Gž-08-000 158 od 27. marta 2009. godine, odbačen je predmetni prijedlog apelantice za izvršenje kao neblagovremen. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je presuda Okružnog suda, broj Gž-533/05 od 16. maja 2006. godine, dostavljena tuženom 31. maja 2006. godine, i po potvrđenom dijelu presude Osnovnog suda, broj Rs-24/05 od 15. jula 2005. godine, radi vraćanja na rad, kao poslodavac je imao rok za dobrovoljno izvršenje do 16. juna 2006. godine, kada je apelantica stekla pravo da podnese prijedlog za izvršenje sudu, shodno članu 215. stav 1. Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07), u roku od 30 dana, računajući od dana kada je stekla to pravo, i to do 18. jula 2006. godine. Osnovni sud je dalje naveo da nakon što je apelantica stekla pravo da podnese prijedlog za izvršenje, a radi vraćanja na posao, prvi put je isti podnijela ovom sudu 28. jula 2006. godine, i isti je pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda, broj 092-0-I-06-000168 od 5. septembra 2006. godine, odbačen kao neuredan, a nakon toga ponovo podnijela prijedlog 13. februara 2007. godine u ovom predmetu, a oba po proteku propisanog roka od 30 dana, računajući od dana kada je stekla pravo da podnese prijedlog.
8. Apelantica je navela da je izjavila reviziju protiv rješenja Okružnog suda.
9. Apelantica se žali da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na rad i druga prava iz radnog odnosa, iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, te član II/2, 3, 4. i 6. Ustava Bosne i Hercegovine, Aneks I, paragrafi 7, 8. i 9. Odjeljak o ljudskim pravima i slobodama stav 2. tačka e), Aneks VI član 1. tač. 5. i 14. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelantica traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 500.000,00 KM.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. Apelantica je tužbom pokrenula parnični postupak radi zaštite prava iz radnog odnosa u kojem je djelomično uspjela. Apleantica je zatim podnijela prijedlog za izvršenje presude Osnovnog suda u dijelu kojim je udovoljeno njenom tužbenom zahtjevu i tuženi obavezan da apelanticu vrati na radno mjeto. Međutim, Osnovni sud je rješenjem, broj 092-0-I-07-000 065 od 17. marta 2008. godine, koje je potvrđeno u žalbenom postupku rješenjem Okružnog suda, broj 014-0-Gž-08-000 158 od 27. marta 2009. godine, odbacio predmetni prijedlog apelantice za izvršenje kao neblagovremen. Apelantica navodi da je protiv navedenih rješenja izjavila reviziju, međutim, revizija kao vanredni pravni lijek nije dozvoljena Zakonom o izvršnom postupku (vidi član 14. navedenog Zakona).
13. Ustavni sud zapaža da Osnovni i Okružni sud nisu raspravljali o osnovanosti prijedloga za izvršenje apelantice, već je prijedlog odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti prijedloga za izvršenje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala blagovremeno podnijeti prijedlog za izvršenje ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja prijedloga za izvršenje, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem prijedloga za izvršenje Osnovnom sudu nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela prijedlog za izvršenje, na temelju kojeg redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U odnosu na zahtjev apelantice za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova, to apelantici ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
16. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović