Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1315/09 (M. J., M. B., L. V., B. V.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1315/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1315/09, rješavajući apelaciju Milene Jović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milene Jović, Milene Blagojević, Ljeposave Varivode, Bose Vasiljević, Gordane Vasić, Ružice Vasić, Smilje Vukeljić, Biljane Gligorić, Milene Gavrić-

Damjanović, Ljiljane Jakić, Sanje Kaiš, Nevenke Kovačević, Gospe Lukić, Milorada Markovića, Dragane Nedić-Blagojević, Vladimira Nikolića, Dušanke Radojčić, Save Ramovića, Aldijane Jerinić-

Savić, Mire Stanišev, Nebojše Stolice, Ružice Suvajac, Anite Todić, Nevenke Tripić, Samojka Cvijanovića, Jelene Cocić, Zorana Ćurguza i Marije Kresojević, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-09-000 076 od 26. februara 2009. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju, broj 013-0-Gž-07-000 586 od 24. septembra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju, broj 085-0-P-06-000-030 od 6. marta 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih po zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Milena Jović, Milena Blagojević, Ljeposava Varivoda, Bosa Vasiljević, Gordana Vasić, Ružica Vasić, Smilja Vukeljić, Biljana Gligorić, Milena Gavrić-Damjanović, Ljiljana Jakić, Sanja Kaiš, Nevenka Kovačević, Gospa Lukić, Milorad Marković, Dragana Nedić-Blagojević, Vladimir Nikolić, Dušanka Radojčić, Savo Ramović, Aldijana Jerinić-Savić, Mira Stanišev, Nebojša Stolica, Ružica Suvajac, Anita Todić, Nevenka Tripić, Samojko Cvijanović, Jelena Cocić, Zoran Ćurguz i Marija Kresojević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Doboja, koje zastupa Željka Milanović, advokatica iz Doboja, podnijeli su 29. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-09-000 076 od 26. februara 2009. godine, rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 013-0-Gž-07-000 586 od 24. septembra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 085-0-P-06-000-030 od 6. marta 2007. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda, broj 085-0-P-06-000-030 od 6. marta 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 013-0-Gž-07-000 586 od 24. septembra 2008. godine, odbačena je kao neblagovremena tužba apelanata od 16. januara 2006. godine, podnesena protiv Medicinske škole Doboj i Opštine Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) kojom su tražili od suda da obaveže tužene da im isplate pojedinačne iznose precizirane u tužbenom zahtjevu na ime neisplaćenog toplog obroka, regresa za korištenje godišnjeg odmora i sredstava za obezbjeđenje zimnice i ogrjeva za 2003. i 2004. godinu.

3. U obrazloženju prvostepenog i drugostepenog rješenja je navedeno da je mjerodavno pravo za razrješenje predmetnog spora Zakon o radu («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) i da prema članu 105. navedenog zakona radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava i to u roku od jedne godine od saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri godine od dana učinjene povrede. Shodno tome, kako je nadalje navedeno u rješenjima, radnik može ostvariti sudsku zaštitu kada je za to ispunjena procesna pretpostavka koja se tiče blagovremenosti tužbe. S obzirom da apelanti potražuju neisplaćene naknade za 2003. i 2004. godinu, a kako se tražene naknade isplaćuju za svaku godinu, po mišljenju prvostepenog i drugostepenog suda, apelanti su bili dužni tužbu za zaštitu svojih prava podnijeti sudu u subjektivnom roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava na isplatu ovih potraživanja.

4. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-09-000 076 od 26. februara 2009. godine, odbačena je kao nedozvoljena revizija apelanata izjavljena protiv drugostepenog rješenja Okružnog suda od 24. septembra 2008. godine. U obrazloženju je navedeno da odredbom člana 237. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07; u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Imajući u vidu da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude za svakog od apelanata ne prelazi propisani iznos, te kako odlučivanje o reviziji apelanata nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu odredbi člana 237. stava 3. navedenog zakona, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja primjenom odredbi člana 247. istog zakona.

5. Apelanti smatraju da je osporenim rješenjima povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. U konkretnom slučaju apelanti su podnijeli tužbu Osnovnom sudu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je rješenjem, broj 085-0-P-06-000-030 od 6. marta 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda, broj 013-0-Gž-07-000 586 od 24. septembra 2008. godine, odbacio tužbu kao neblagovremenu. Vrhovni sud je rješenjem, broj 118-0-Rev-09-000 076 od 26. februara 2009. godine, reviziju apelanata izjavljenu protiv drugostepenog rješenja od 24. septembra 2008. godine, odbacio kao nedozvoljenu.

9. Dakle, redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelanti su morali blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanti, neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu, nisu efektivno iscrpili pravne lijekove, već su samo formalno van roka podnijeli tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1315/09 (M. J., M. B., L. V., B. V.) | Sudska praksa | Aktio