Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1530/09 (Ž. J.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1530/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1530/09, rješavajući apelaciju Željka Jevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Jevića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Rev-07-
000 042 od 4. februara 2009. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-0-Ž-06-000 318 od 16. maja 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Jević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, podnio je 14. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Rev-07-000 042 od 4. februara 2009. godine i rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-Ž-06-000 318 od 16. maja 2006. godine. Apelant je 20. augusta 2009. godine, na traženje Ustavnog suda, dostavio dopunjenu apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj RS-459/03 od 13. februara 2006. godine, usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i poništena, kao nezakonita, rješenja tužene Kaznenog zavoda Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) broj 07-240/4236 od 14. septembra 2000.godine i 07-240-4592 od 18. oktobra 2000.godine, tužena obavezana vratiti apelanta na rad i rasporediti na poslove koje je obavljao prije nezakonitog prestanka radnog odnosa, ili na druge poslove koji odgovaraju stručnim i radnim sposobnostima apelanta, isplatiti mu na ime izgubljene plate i drugih primanja iz radnog odnosa iznose precizirane u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.
3. Rješenjem Okružnog suda, 011-0-Ž-06-000 318 od 16. maja 2006. godine, ukinuta je presuda Osnovnog suda i apelantova tužba odbačena kao neblagovremena.
4. U rješenju Okružnog suda je navedeno da je prvostepeni sud sporni pravni odnos raspravljao primjenjujući kao mjerodavno pravo Zakona o radu, iako je trebalo primjeniti Zakon o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik RS» broj 11/94), jer prema odredbi člana 1. navedenog zakona, tim zakonom uređuju se prava, obaveze i odgovornosti iz radnih odnosa lica zaposlenih u ministarstvima, posebnim organizacijama, sudovima, javnim tužilaštvima, javnom pravobranilaštvu, organima za prekršaje i drugim državnim organima, a prema stavu 2. navedenog člana odredbe ovog zakona primjenjuju se na sve zaposlene u državnim organima i izabrana, odnosno postavljena lica, osim onih čija su prava obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa uređena posebnim propisima. Kantonalni sud je naveo da iz stanja prvostepenog spisa proizilazi da je tužena najprije donijela rješenje kojim je nakon provedenog disciplinskog postupka apelantu prestao radni odnos sa danom 14. septembar 2000. godine. Naime, Kantonalni sud je istaknuo da nije sporno da je funkcioner donio prvostepeno rješenje, koje je predmet pobijanja u ovom postupku i na koje je apelant funkcioneru uložio prigovor, te da je funkcioner donio rješenje po prigovoru, koje je također predmet pobijanja u prvostepenom postupku. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelant podnio tužbu 7. februara 2001. godine nadležnom sudu, odnosno, ova tužba je proslijeđena od strane tužene, jer je apelant 4. decembra 2000. godine tužbu neposredno predao tuženoj. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je tužba predana u roku, jer je predana drugom organu, a ne nadležnom sudu, jer je članom 113. Zakona o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 27/90, 35/91, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 14/94 i 32/94), a u vezi sa odredbom člana 456 stav 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05), koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe sudu, propisano da je podnesak, koji je vezan za rok dat u roku ako je, prije nego je rok istekao, predat nadležnom sudu. Kantonalni sud je dalje naveo da je bez značaja činjenica da je tužbu apelant podnio drugom organu, jer ovaj značaj ima karakter opravdanog razloga samo ako je tužba blagovremeno bila upućena nenadležnom sudu. Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 37. Zakona o radnim odnosima u državnim organima, koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelantovo pravo povrijeđeno, propisan način postupka i uslovi zaštite njegovih prava, pa kako je apelant propustio da tužbu podnese nadležnom sudu u roku od 15 dana, nakon što je primio drugostepenu odluku, izgubio je pravo da traži zaštitu svojih prava.
5. Rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-07-000 042 od 4. februara 2009. godine, odbijena je apelantova revizija izjaveljena protiv rješenja Okružnog suda.
6. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
9. Apelant je podnio tužbu radi zaštite prava iz radnog odnosa. Osnovni sud je presudom RS-
459/03 od 13. februara 2006. godine, usvojio tužbeni zahtjev apelanta, međutim, u žalbenom postupku, Okružni sud je rješenjem, broj 011-0-Ž-06-000 318 od 16. maja 2006. godine, ukinuo presudu Osnovnog suda i odbacio apelantovu tužbu kao neblagovremenu. Apelant je zatim izjavio reviziju, međutim, ona je odbijena rješenjem Vrhovnog suda, broj 118-0-Rev-07-000 042 od 4. februara 2009. godine.
10. Ustavni sud zapaža da Okružni i Vrhovni sud nisu raspravljali o osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanta, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti ovog dijela tužbenog zahtjeva, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti tužbu ili opravdati nemogućnost blagovremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis odluku Ustavnog suda, broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant neblagovremenim podnošenjem tužbe Osnovnom sudu nije efektivno iscrpio pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnio tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović