Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1564/09 (M. N.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1564/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1564/09, rješavajući apelaciju Milke Ninković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milke Ninković podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj: 09 0 U 000629 06 U od 24. aprila 2009. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova broj: 27/02-23-5979/06 od 17. jula 2006. godine i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo, broj: 23-04/I-

23-3/06 od 27. aprila 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Milka Ninković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Amir Šapčanin, advokat iz Sarajeva, podnijela je 20. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj: 09 0 U 000629 06 U od 24. aprila 2009. godine, rješenja Ministarstva stambenih poslova, broj: 27/02-23-5979/06 od 17. jula 2006. godine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i zaključka Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava), broj: 23-04/I-23-3/06 od 27. aprila 2006. godine.

2. Uprava je 27. aprila 2006. godine donijela zaključak broj: 23-04/I-23-3/06 kojim je odbačen kao neblagovremen apelanticin zahtjev za vraćanje u posjed stana u ulici Danijela Ozme broj 1A/5.

3. Ministarstvo je 17. jula 2006. godine donijelo rješenje broj: 27/02-23-5979/06 kojim je odbijena žalba apelantica izjavljena protiv zaključka Uprave broj: 23-04/I-23-3/06 od 27. aprila 2006. godine.

4. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ pravilno i zakonito odlučio obzirom da je apelantica zahtjev za povrat stana podnijela 28. marta 2006. godine, odnosno nakon zakonskog roka za podnošenje zahtjeva određenog članom 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenim stanovima («Službeni list FBiH», broj: 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 31/01; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku), a prošao je i rok za podnošenje zahtjeva za povrat uništenih i oštećenih stanova. Obzirom na navedeno Ministarstvo je zaključilo da je apelantici prestalo stanasrko pravo, te je radi toga prvostepeni organ umjesto zaključka o odbacivanju zahtjeva trebao donijeti rješenje u smislu člana 200. stav 1. Zakona o upravnom postupku («Službene novine FBiH», broj 2/98 i 48/99) i odbiti zahtjev kao neosnovan. Nadalje, Ministarstvo je naglasilo da navedena povreda ne predstavlja bitnu povredu postupka, jer u suštini pravilno donesena negativna odluka, pa time nisu povrijeđena prava apelantice, niti je to uticalo na zakonitost pobijane odluke.

5. Kantonalni sud je 24. aprila 2009. godine donio presudu broj: 09 0 U 000629 06 U kojom je odbijena tužba apelantice podnesena radi poništenja rješenja, broj: 27/02-23-5979/06 od 17. jula 2006. godine.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je apelantica podnijela zahtjev za vraćanje stana u posjed nadležnom prvostepenom organu 28. marta 2006. godine. Nadalje, da je prema odredbi člana 5. u vezi sa članom 19. Zakona o prestanku zahtjev za vraćanje u posjed stana koji je proglašen napuštenim morao se nadležnom organu podnijeti do 4. jula 1999. godine, a za stan koji nije proglašen napuštenim najkasnije do 4. oktobra 1999. godine. Odredbom člana 18e. Istog zakona utvrđen je rok za podnošenje zahtjeva za povrat uništenih ili oštećenih stanova koji je istekao 5. novembra 2002. godine. Nadalje, da je prema odredbi člana 5. stav 3. navedenog zakona, predviđeno da ukoliko nosilac stanarskog prava propusti da u predviđenim rokovima podnese zahtjev za povrat nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Komisiji za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica-prestaje mu stanarsko pravo. Kako je apelantica zahtjev za vraćanje u posjed stana podnijela tek po proteku zakonom predviđenih rokova, tj. 28. marta 2006. godine, to joj je prestalo stanarsko pravo. Takođe, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni organ trebao donijeti rješenje kojim se zahtjev apelantice odbija, međutim, donošenjem zaključka o odbacivanju zahtjeva nije povrijeđen zakon na štetu apelantice, jer je njen zahtjev negativno riješen pravilnom primjenom materijalnog prava.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na fer suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, apelantica nije blagovremeno podnijela zahtjev za povrat u posjed stana shodno odredbi člana 5. stav 3. Zakona o prestanku. Dakle, nadležni upravni organi i Kantonalni sud nisu raspravljali o osnovanosti apelanticinog zahtjeva za povrat spornog stana u posjed, već je zahtjev odbačen iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesen u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelant je morao blagovremeno podnijeti zahtjev za povrat stana u posjed ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja zahtjeva, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica neblagovremenim podnošenjem zahtjeva nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno van roka podnijela zahtjev, na temelju kojeg organi uprave, te Kantonalni sud sud nisu mogli meritorno odlučivati, jer isti nije ispunjavao formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine).

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović