Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1676/09 (D. J. i D. J.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1676/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1676/09, rješavajući apelaciju Dese Jakovljević i Drage Jakovljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dese Jakovljević i Drage Jakovljevića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-08-000001 od 9. aprila 2009. godine i presude Kantonalnog suda Novi Travnik, broj 006-0-Gž-06-000 255 od 12. septembra 2007. godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. Desa Jakovljević i Drago Jakovljević (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bugojna, koje zastupa Hidajet Supur, advokat iz Bugojna podnijeli su 28. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-08-000001 od 9. aprila 2009. godine i presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 006-0-Gž-06-000 255 od 12. septembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda Bugojno (u daljnjem tekstu Općinski sud) broj P-156/05 od 19. decembra 2005 godine, raskinut je kupoprodajni ugovor između apelanata i tuženog Š. A. (u daljnjem tekstu tuženi-protivtužitelj), ovjeren kod Suda u Bugojnu broj OV-1275/0I i obavezan je tuženi-protivtužitelj da apelantima naknadi štetu na ime izgubljene dobiti u iznosu od 9.200,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. decembra 2005. godine do isplate, te da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.350,00 KM. Stavom II odbijen je u cijelosti kao neosnovan protutužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 255 od 12. septembra 2007. godine, odbijena je kao neosnovana žalba tuženog-protivtužitelja protiv prvog stava presude Općinskog suda, broj P-

156/05 od 19. decembra 2005 godine i u tom djelu prvostepena presuda je potvrđena. Stavom II iste presude preinačena je prvostepena presuda u stavu II tako da su obavezni apelanti da tuženom-protivtužitelju vrate iznos od 25.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i to na iznos od 17.000,00 KM od 22. maja 2001. godine, a na iznos od 8.000,00 KM počev od 23. septembra 2001. godine do konačne isplate, a tuženik je obavezan da tužiteljima istovremeno preda u posjed nekretnine upisane u z.k.ul. br. 10066, odnosno p.l.br.549/03 sve k.o. Bugojno, a sve u roku od 30 dana.

4. Vrhovni sud rješavajući po reviziji, donio je rješenje broj 070-0-Rev-08-000001 od 9. aprila 2009. godine, kojim je odbacio reviziju apelanata. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da odredbom člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. Također se Vrhovni sud u obrazloženju pozvao na odredbe člana 316. stav 2. i 3. ZPP, prema kojima se za utvrđivanje prava na izjavljivanje revizije kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamate ugovorena kazna i ostala sporedna potraživanja ne uzimaju u obzir ukoliko ne prestavljaju glavni zahtjev i člana 247. stav 1 ZPP, pa je odlučeno kao u dispozitivu rješenja i revizija tužitelja odbačena kao nedozvoljena

5. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: «Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda glasi: «1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (4) protekao je rok za podnošenje apelacije;»

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelanti moraju da dođu do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelanti odlučuju o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelanti nisu ispoštovali formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Iz navoda apelacije i priloženih dokumenata proističe da su apelanti protiv presude Kantonalnog suda izjavili reviziju, ali je ona rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-0-000001 od 9. aprila 2009. godine, odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u predmetnom slučaju presuda Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-06-000 255 od 12. septembra 2007. godine.

9. S obzirom na to da je, zastupniku apelanata 20. septembra 2007. godine uručena presuda Kantonalnog suda, broj 006-0-Gž-06-000 255 od 12. septembra 2007. godine, a apelacija Ustavnom sudu podnesena 28. maja 2009. godine, proizilazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. U skladu sa navedenim Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka od 60 dana kada su apelanti primili osporenu presudu Kantonalnog suda.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant podnese apelaciju nakon proteka roka za podnošenje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1676/09 (D. J. i D. J.) | Sudska praksa | Aktio