Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-399/07 (V. D.)
Odluka donesena 11. 11. 2009.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-399/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 399/07, rješavajući apelaciju Vahida Dervišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vahida Dervišića podnesena zbog neizvršenja odluke Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, CH/01/8304 od 13. septembra 2006. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Vahid Dervišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 22. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja odluke Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Komisija), CH/01/8304 od 13. septembra 2006. godine. Apelant je 21. februara 2007. godine dopunio apelaciju.
2. Apelant je 19. oktobra 2001. godine podnio prijavu Domu za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) protiv presude Vojno-disciplinskog suda zajedničke komande Vojske Federacije u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Vojno-disciplinski sud), kojom je oglašen krivim za počinjeni disciplinski prestup davanja lažne izjave o stečenoj stručnoj spremi na Vojno tehničkoj akademiji KOV u Zagrebu, s namjerom unapređenja u neposredno viši čin, te mu je izrečena disciplinska kazna gubitak službe aktivnog vojnog lica. Također, apelant se žalio na rješenje Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO), kojim mu je prestala profesionalna vojna služba dana 2. jula 2001. godine, u koju je stupio po ugovoru, broj 07-45/P-370-65/97-142 od 8. oktobra 1997. godine, kao i na zahtjev koji je FMO podnio Općini Bihać, da se apelant deložira kao bespravni korisnik iz stana u Bihaću, u ulici ZAVNOBIH-a/Harmani H-16-3/9, koji mu je Vojno stambena komisija dodijelila na svojoj redovnoj 11. sjednici održanoj 29. septembra 2000. godine. Nakon 31. decembra 2003. godine Dom je prestao postojati, a mandat za odlučivanje o predmetima podnesenim Domu dobila je Komisija koja je 13. septembra 2006. godine, postupajući po prijavi apelanta, donijela Odluku o prihvatljivosti i meritumu broj CH/01/8304 kojom je ukinula presudu Vojno-disciplinskog suda pri 5. korpusu Vojske Federacije, broj 30-27/34.3/3-675/01 od 18. maja 2001. godine, presudu Višeg vojno-disciplinskog suda, broj 30-8/34-3/5-457/01 od 18. juna 2001. godine i rješenje Federalnog ministarstva odbrane, broj 04-34-45097/01 od 25. septembra 2001. godine i naredila Federaciji Bosne i Hercegovine da u skladu s procesom reforme odbrane predmet proslijedi Ministarstvu odbrane Bosne i Hercegovine da hitno preduzme sve neophodne korake da osigura da trenutno naldežni sudovi donesu konačnu i obavezujuću odluku o osnovanosti vojno disiciplinskog optužnog prijedloga, odnosno "krivične optužbe" protiv podnosica prijave u skladu s garancijama iz člana 6. Evropske konvencije, a najkasnije u roku od 6 mjeseci od dana prijema ove Odluke», dok je dio prijave koji se odnosio na deložaciju apelanta iz stana u Bihaću proglašen neprihvatljivim jer je preuranjen.
3. Postupajući po navedenoj odluci Komisije, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je donijelo rješenje, broj 10-34-3-142/07 od 8. januara 2007. godine, kojim je apelantu uspostavljen radno pravni status u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine sa danom 15. januarom 2007. godine. Stavom dva rješenja je navedeno da se apelantu uspostavlja radno pravni status u činu i položaju koji je imao do izricanja disciplinske kazne od strane Višeg vojno-disciplinskog suda, dok je stavom tri rješenja navedeno da će Zajednički stožer Oružanih snaga Bosne i Hercegovine provesti aktivnosti u smislu donošenja konačne odluke o osnovanosti vojno disciplinskog optužnog prijedloga protiv apelanta.
4. Rješavajući po žalbi apelanta podnesenoj protiv rješenja od 8. januara 2007. godine, Ministarstvo je donijelo rješenje, broj 10-34-3-142-1/07 od 29. januara 2007. godine, kojim je odbijena kao neosnovana žalba apelanta. U rješenju je u pouci o pravnom lijeku navedeno da je predmetno rješenje konačno i protiv istog nije dopuštena žalba, ali da se može pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda u roku od 30 dana od dana prijema istog. Prema stanju spisa, apelant nije pokrenuo upravni spor pred nadležnim sudom već se direktno obratio Ustavnom sudu žaleći se na neizvršenje predmetne odluke Komisije.
5. Apelant nije naveo koja su mu prava povrijeđena zbog neizvršenja odluke Komisije, međutim iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju te pravo na život i pravo na rad. Apelant je tražio i da Ustavni sud donese meritornu odluku kojom bi «naložio Ministarstvu da riješi njegov radno pravni status za period od 2. jula 2001. godine do 15. januara 2007. godine i po tom osnovu izvrši obračun i isplatu plaća, primanja po osnovu toplog obroka i regresa za navedeni period. Također, apelant je tražio da se naloži Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da mu isplati obeštećenje zbog vođenja nezakonitog vojno sudskog postupka i posljedica koje su proistekle iz istog zbog kršenja prava na rad, na profesiju, na pravičan sudski postupak, na život (zdravstvenu zaštitu), na dom, te na ime materijalne i nematerijalne štete».
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, nakon što je rješenjem Ministarstva, broj 10-34-3-142-1/07 od 29. januara 2007. godine, odbijena kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Ministarstva od 8. januara 2007. godine kojim mu je uspostavljen radno pravni status, apelant je propustio da tužbom pokrene upravni spor kod nadležnog suda te samim tim nije došao do konačne odluke koja bi mogla biti predmet ispitivanja pred Ustavnim sudom. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović