Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-408/09 (M. V.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-408/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 408/09, rješavajući apelaciju Milutina Vukojevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milutina Vukojevića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda Mostar, broj 07 0 U 002123 08 U od 5. januara 2009. godine, rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona, broj UP-II-09-03-25-139/03 od 28. augusta 2008. godine i zaključka Odjela za društvene djelatnosti Grada Mostara, broj Up-I-

06/3-25-4731/08 od 22. aprila 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Milutin Vukojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, koga zastupa Maja Škoro, advokatica iz Mostara, podnio je 10. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 07 0 U 002123 08 U od 5. januara 2009. godine, rješenja Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo), broj UP-II-09-03-25-139/03 od 28. augusta 2008. godine i zaključka Odjela za društvene djelatnosti Grada Mostara (u daljnjem tekstu: Odjel), broj Up-I-06/3-25-4731/08 od 22. aprila 2008. godine.

2. Zaključkom Odjela, broj Up-I-06/3-25-4731/08 od 22. aprila 2008. godine, odbačen je kao neblagovremen zahtjev apelanta za vraćanje stana u posjed u Mostaru, ulica Franjevačka 58.

3. Rješenjem Ministarstva, broj UP-II-09-03-25-139/03 od 28. augusta 2008. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta izjavljena protiv zaključka Odjela. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant podnio zahtjev za povrat predmetnog stana po proteku zakonom propisanog prekluzivnog roka. Dalje se navodi, da je neosnovan žalbeni navod apelanta da je 26. februara 1996. godine u zahtjevu za povrat stana koji je podnio Komisiji za stanove Evropske zajednice pogrešno naveo adresu stana. Naime, prvostepeni organ je iz uvjerenja Arhiva BiH, broj 017-49-8-985/07 od 19. septembra 2007. godine, utvrdio da je apelant 26. februara 1996. godine podnio zahtjev zaveden pod brojem V-96-7187 za povrat stana Komisiji za stanove Evropske zajednice, te da je navedenim zahtjevom tražio povrat stana u naselju Bijeli Brijeg II, broj zgrade 3. stan broj 4, a ne predmetnog stana.

4. Presudom Kantonalnog suda, broj 07 0 U 002123 08 U od 5. januara 2009. godine, odbijena je tužba apelanta izjavljena protiv rješenja Ministarstva. U obrazloženju presude je navedeno da odredbama člana 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ( "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 37/01 ,56/01 ,15/02 i 29/03 ), propisano je da se zahtjev za vraćanje stana u posjed mora podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu tog Zakona, tj. do 4. jula 1999.godine. Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18.b istog Zakona, kao i članova 83.a stav 4. Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima ( "Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", broj 19/98) je 4. oktobar 1999. godine. Kako je nesporno da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 16. aprila 2008. godine i da ranije nije podnio zahtjev u tom smislu, prvostepeni i drugostepeni organ su pravilno zaključili da je isti neblagovremen.

5. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

8. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 i 56/01) propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 16. aprila 2008. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Propust apelanta da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-408/09 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio