Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-324/09 (S. S.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-324/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP 324/09, rješavajući apelaciju Slobodanke Stajić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodanke Stajić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-

0-Uvp-07-000-210 od 30. decembra 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj 011-0-U-06-000-322 od 25. septembra 2006. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci, broj U-51/03 od 22. maja 2003. godine, odluke Apelacionog Disciplinskog suda Advokatske komore Republike Srpske, broj DP-10/02 od 3. januara 2003. godine, i odluke Vijeća Disciplinskog suda Advokatske komore Republike Srpske, broj DP-10/02 od 23. novembra 2002. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodanka Stajić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, podnijela je 3. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Uvp-07-000-210 od 30. decembra 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-U-06-000-322 od 25. septembra 2006. godine, rješenja Okružnog suda, broj U-51/03 od 22. maja 2003. godine, odluke Apelacionog Disciplinskog suda Advokatske komore Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Apelacioni Disciplinski sud), broj DP-10/02 od 3. januara 2003. godine, i odluke Vijeća Disciplinskog suda Advokatske komore Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vijeće Disciplinskog suda), broj DP-10/02 od 23. novembra 2002. godine.

2. Odlukom Vijeća Disciplinskog suda, broj DP-10/02 od 23. novembra 2002. godine, koja je potvrđena odlukom Apelacionog Disciplinskog suda, broj DP-10/02 od 3. januara 2003. godine, apelantica kao advokat je okrivljena jer je zahtijevala naknadu od svojih klijenata suprotno odredbama o naknadama i naknadi troškova za rad advokata Advokatske komore Republike Srpske i suprotno odredbama člana 80. stav 1. tačka 4. Zakona o advokaturi Republike Srpske, čime je počinila težu povredu dužnosti i ugleda advokatske djelatnosti iz člana 9. stav II tačka 2. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti advokata, te joj je izrečena mjera prestanka prava na izvršavanje djelatnosti advokata u trajanju od 6. mjeseci.

3. Rješenjem Okružnog suda, broj U-51/03 od 22. maja 2003. godine, odbačena je kao nedozvoljena tužba apelantice kojom je pokrenula upravni spor radi poništenja pravomoćne odluke Vijeća Disciplinskog suda, broj DP-10/02 od 23. novembra 2002. godine, jer u konkretnom slučaju akt koji se tužbom osporava nije upravni akt, te je apelantičina tužba odbačena primjenom odredaba člana 29. stav 1. tačka 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS).

4. Rješavajući po zahtjevu apelantice za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda, broj U-

51/03 od 22. maja 2003. godine, Vrhovni sud donio je presudu, broj Uvl-30/03 od 29. marta 2006. godine, kojom je zahtjev apelantice uvažio, a osporeno rješenje ukinuo i vratio predmet Okružnom sudu na ponovno odlučivanje.

5. Okružni sud je, u ponovnom postupku, donio rješenje, broj 011-0-U-06-000-322 od 25. septembra 2006. godine, kojim je tužbu apelantice u upravnom sporu odbacio kao neblagovremenu, te odbio njen zahtjev za naknadu troškova postupka. Okružni sud je obrazložio da je, razmatrajući blagovremenost apelantičine tužbe, utvrdio da je apelantica osporeni akt primila 16. januara 2003. godine, a da je tužbu ovom sudu podnijela 19. marta 2003. godine, tj. nakon isteka zakonskog roka od 30 dana, a koji je propisan članom 17. stav 2. ZUS-a.

6. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Uvp-07-000-210 od 30. decembra 2008. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda, broj 011-0-U-06-000-322 od 25. septembra 2006. godine. Vrhovni sud je istakao da, prema stanju spisa i prema navodima apelantice u zahtjevu za vanredno preispitivanje, proizilazi da je apelantica osporeni akt primila 20. januara 2003. godine, a tužbu sudu je podnijela 7. marta 2003. godine, tj. po proteku tridesetodnevnog roka, jer je posljednji dan tog roka isticao 19. februara 2003. godine. Vrhovni sud je zaključio da kod takvog stanja stvari pobijanim rješenjem nije ostvaren razlog iz člana 35. stav 2. ZUS-a, te je predmetni zahtjev valjalo odbiti na osnovu člana 40. istog zakona.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

„1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;“

9. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odlukom, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

10. U konkretnom slučaju, apelantica osporava odluke nadležnih sudova kojima je u konačnici odbačena kao neblagovremena njena tužba podnesena u upravnom sporu radi poništenja pravomoćne odluke Vijeća Disciplinskog suda, broj DP-10/02 od 23. novembra 2002. godine.

11. Dakle, nadležni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti apelantičine tužbe, s obzirom da apelantica u zakonskom roku nije podnijela tužbu, shodno odredbama ZUS-a. Da bi se raspravljalo pitanje osnovanosti apelantičine tužbe, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantica je morala iscrpiti sve pravne lijekove. Prema tome, za meritorno razmatranje apelacije nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantica podnošenjem neblagovremene tužbe, nije efektivno iscrpila pravne lijekove, već je samo formalno podnijela tužbu, na temelju koje sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-324/09 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio