Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1482/07 (Š. S.)

Odluka donesena 11. 11. 2009.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Otpremnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Krstan Simić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1482/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 11. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 11. novembra 2009. godine, u predmetu broj AP-1482/07, rješavajući apelaciju Ševala Suljkića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ševala Suljkića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-07-

000 196 od 17. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-06-000 067 od 6. decembra 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Ševal Suljkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Bistarca, Općina Lukavac, podnio je 24. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000 196 od 17. aprila 2007. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-06-000 067 od 6. decembra 2006. godine.

2. Apelant je podnio tužbu protiv tužene Željeznice Bosne i Hercegovine, Područje Tuzla ( u daljnjem tekstu: tužena) 16. januara 2006. godine radi isplate otpremnine. U tužbi i tokom postupka je naveo da je bio u radnom odnosu kod tužene sve do 1995. godine, kad mu je prestao radni odnos. Uslove za starosnu penziju ostvario je 2005. godine, a penzionisan je 9. marta 2005. godine. Naveo je da mu pripada pravo na otpremninu kao svakom radniku, pa se sudu obraća pošto tužena, kojoj se obraćao i prije suda, nije htjela isplatiti otpremninu koja mu pripada. Apelant je smatrao da mu pripada to pravo, kao i svim zaposlenicima, neovisno od toga što nije bio u radnom odnosu u vrijeme penzionisanja, jer je bio dugogodišnji radnik tužene, a nakon prestanka radnog odnosa nije zasnivao radni odnos kod drugog poslodavca.

3. Presudom Općinskog suda broj 032-0-P-06-000 067 od 6. decembra 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužena isplati, na ime otpremnine zbog odlaska u penziju, iznos od 2.900,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe, pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka. Uporište za odbijajuću odluku prvostepeni sud je našao u odredbama radno pravnog zakonodavstva. Naime, shodno odredbi člana 100. Zakona o radu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH», br.43/99, 32/00 i 29/03), zaposlenik koji je sa poslodavcem zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme ima pravo na otpremninu, pod određenim uvjetima, u iznosu koji se određuje u zavisnosti od dužine prethodnog neprekidnog trajanja radnog odnosa sa tim poslodavcem. Otpremnina iz stava 1. ovog člana utvrđuje se kolektivnim ugovorom i pravilnikom o radu, s tim da se ne može utvrditi u iznosu manjem od jedne trećine prosječne mjesečne plaće isplaćene zaposleniku u posljednja tri mjeseca prije prestanka ugovora o radu, za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca. Izuzetno, umjesto otpremnine iz stava 2. ovog člana, poslodavac i zaposlenik mogu se dogovoriti i o drugom vidu naknade. Način, uvjeti i rokovi isplate otpremnine iz st. 2. i 3. ovog člana, utvrđuju se pismenim ugovorom između zaposlenika i poslodavca.

4. Međutim, nakon provedenog postupka sud je utvrdio da apelant, u momentu ostvarivanja prava na penziju 9. marta 2005. godine, nije bio zaposlenik tužene, niti je sa tuženom imao zaključen ugovor o radu. Ta okolnost među strankama nije ni bila sporna, jer je radni odnos kod tužene apelantu prestao još 1995. godine, a od prestanka radnog odnosa apelant i tužena više nisu bili ni u kakvom međusobnom materijalno - pravnom odnosu. Sud je naveo da tužena, ni nakon što je apelant ostvario pravo na penziju, nije u obavezi apelantu isplatiti otpremninu po tom osnovu, jer on nije bio uposlen kod tužene u momentu ostvarivanja prava na penziju. Stoga je sud zaključio da je osnovan prigovor o nedostatka pasivne legitimacije tužene iz razloga što apelant nije bio u radnom odnosu kod tužene u momentu sticanja uvjeta za starosnu penziju, iz kojeg odnosa bi proisteklo pravo na otpremninu.

5. Protiv navedene prvostepene presude apelant je izjavio žalbu, pa je Kantonalni sud donio Presudu broj 003-0-Gž-07-000 196 od 17. aprila 2007. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Uzimajući u obzir činjenice koje su utvrđene u prvostepenom postupku, Kantonalni sud je zaključio da apelantu ne pripada pravo na otpremninu u smislu člana 21. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine(«Sluzbene novine FBiH», broj: 19/00), budući da nije otišao u penziju iz radnog odnosa. Naime, da bi uposlenik imao pravo na otpremninu prilikom odlaska u penziju neophodno je da u momentu sticanja uslova za penziju bude u radnom odnosu, što kod apelanta nije slučaj, jer mu je radni odnos kod tužene prestao još 1995. godine, a pravo na starosnu penziju je ostvario tek 2005. godine. Prihvatajući obrazloženje iz prvostepene presude, Kantonalni sud je zaključio da se razlozi iz te presude zasnivaju na članu 100. Zakona o radu FBiH koji je važio kako u vrijeme penzionisanja apelanta, tako i u vrijeme podnošenja predmetne tužbe.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povređeno prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je iznio u cjelosti hronološki tok postupka pred Općinskim i Kantonalnim sudom. On navodi da kod sticanja starosne penzije tako i kod isplate otpremnine, nije bio uslov da u penziju odlazi iz radnog odnosa, pošto je otpremnina pravo koje se stiče odlaskom u penziju, a rezultat je njegovog minulog rada. Apelant smatra da je iz navedenih razloga povrijeđeno njegovo ustavno pravo na imovinu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

„Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;“

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na imovinu, zato što mu je u sudskom postupku koji je vodio protiv tužene osporeno pravo na otpremninu. Ustavni sud zapaža da apelant svoje navode o kršenju prava na imovinu temelji na navodima da je imao pravo na otpremninu, bez obzira što je pravo na starosnu penziju ostvario 2005. godine. Apelant je smatrao da kod sticanja starosne penzije, kao i kod isplate otpremnine, nije bio uslov da u penziju odlazi iz radnog odnosa, pošto je, kako je naveo, otpremnina pravo koje se stiče kao rezultat njegovog minulog rada.

9. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenjljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). S druge strane, nada da imovina za koju apelant predpostavlja da mu pripada samom činjenicom da je podnio tužbu radi ralizacije otpremnine ne može se smatrati «imovinom» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni uslovno potraživanje s kojim apelant nije uspio zato što nije ispunio traženi uslov.

10. U konkretnom slučaju, apelant je podnio zathjev za isplatu otpremnine što znači da se zahtjev ne tiče «postojeće imovine» apelanta, niti se on u postupku pojavljuje kao vlasnik, odnosno posjednik te imovine, već samo kao podnosilac zahtjeva. S druge strane, u vezi s pitanjem da li je apelant mogao imati bar «legitimno očekivanje» da bi njegov zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle da je «ostvariv», Ustavni sud zapaža da je apelant podnio zahtjev znajući da u momentu ostvarivanja prava na penziju 9. marta 2005. godine, nije bio zaposlenik tužene, niti je sa tuženom imao zaključen ugovor o radu. Radni odnos kod tužene apelantu je prestao još 1995. godine, a od prestanka radnog odnosa apelant i tužena više nisu bili ni u kakvom međusobnom materijalno - pravnom odnosu. Naime, apelant nije u vrijeme penzionisanja bio u radnom odnosu kod tužene a traži otpremninu koju po zakonu može dobiti samo onaj ko se penzioniše iz radnog odnosa. Stoga je sud zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene iz razloga što apelant nije bio u radnom odnosu kod tužene u momentu sticanja uvjeta za starosnu penziju, iz kojeg odnosa bi proisteklo pravo na otpremninu.

11. Dalje, apelant je u vrijeme podnošenja zahtjeva znao za ove činjenice pa je ipak pokrenuo parnični postupak nadajući da će uspjeti sa zahtjevom za isplatu otpremnine. Međutim, Ustavni sud smatra da se ovakvo uvjerenje apelanta da će uspjeti sa takvim zahtjevom, uprkos tome što nije više bio u radnom odnosu kod tuženog, ne predstavlja «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade u očekivanu isplatu i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi ili na određenom pravnom aktu. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nije dokazao da ima «ostvarivo potraživanje» koje bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op. cit, odluka Gratzinger, stav 74), zbog čega apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović