Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-691/07 (Z. J.)
Odluka donesena 21. 11. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Krstan Simić, Tudor Pantiru, Constance Grewe
Citirani propisi
- Zakon o radu
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 149
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-691/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 11. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Constance Grewe i Seada Palavrić, sudije Tudor Pantiru, Mato Tadić, Krstan Simić i Mirsad Ćeman na sjednici 20. novembra 2009. odine, u predmetu broj AP 691/07, rješavajući apelaciju Zvonimira Janečeka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonimira Janečeka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-617/75 od 17. augusta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-2412/04 od 9. februara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu, broj PR: 1102/02 od 12. jula 2004. godine, u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.
e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonimira Janečeka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-617/75 od 17. augusta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu, broj Gž-2412/04 od 9. februara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu, broj PR: 1102/02 od 12. jula 2004. godine, u odnosu na Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Zvonimir Janeček (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 26. februara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj Rev-617/75 od 17. augusta 2006. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj Gž-2412/04 od 9. februara 2005. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj PR: 1102/02 od 12. jula 2004. godine. Apelant je u podnesku Ustavnom sudu od 28. aprila 2008. godine zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo vođenje postupka i izvršenja u predmetima I-720/05 i I-565/08 do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
2. Presudom Općinskog suda, broj Pr: 1102/02 od 17. jula 2004. godine, usvojen je dio tužbenog zahtjeva apelanta i poništena su rješenja tužene Federacije Bosne i Hercegovine-Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: tužena), broj 02-34-459/01 od 13. septembra 2001. godine, broj 02-34-459-2701 od 9. oktobra, broj 02-34-522/02 od 25. januara 2002. godine, broj 01-34-1049/02 od 18. februara 2002. godine i broj 02-34-459-1/01 od 17. septembra 2001. godine, i tužena je obavezana da apelantu uspostavi radnopravni status, počev od 17. januara 2002. godine i rasporedi ga na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, uz isplatu razlike plaće za period septembar 2001. godine do februara 2002. godine u iznosu od po 157 KM mjesečno, uz isplatu plaće za period od februara 2002. godine do juna 2004. godine u iznosu od 720,00 KM mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate počev od dana dospijeća pa do isplate, a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Preostali dio tužbenog zahtjeva je odbijen.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je prilikom donošenja odluke o poništenju rješenja o razrješenju sa radnog mjesta stručnog savjetnika i imenovanja na radno mjesto stručnog saradnika cijenio član 149. stav 12. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» broj 13/98, u daljnjem tekstu Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave), kojim je predviđeno da se službenik može po potrebi službe premjestiti sa jednog na drugo radno mjesto u federalnom organu uprave ili federalnoj ustanovi, ali samo u njegovom zanimanju, u istom službenom zvanju i u istom platnom razredu. Iz provedenih dokaza proizlazi da apelant nije premješten na radno mjesto u istom platnom razredu pa iz tih razloga su rješenja ništava. Takođe, Osnovni sud je ocijenio da je osnovan tužbeni zahtjev apelanta i u dijelu u kojem je tražio poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa, jer iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantu prestao radni odnos u vrijeme kada je bio na bolovanju, pa je samim tim rješenje suprotno Zakonu o radu («Službene novine FBiH br. 43/99, 32/00 i 29/03) i Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika oragana uprave iz razloga što apelantu nije mogao prestati radni odnos u vrijeme kada je bio na bolovanju. Općinski sud je utvrdio da apelantu pripada pravo na naknadu štete koju je trpio zbog donošenja nezakonitih rješenja, ali samo u vidu neisplaćene plaće koju je apelant trebao da prima. Apelantu, po mišljenju Općinskog suda, ne pripada pravo na isplatu neisplaćenog regresa, toplog obroka, troškova prevoza i zimnice jer su to prava koja se vežu uz rad radi poboljšanja uslova rada i ne pripadaju zaposlenicima koji ne provode na radu, pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan. Takođe, odbijen je apelantov zahtjev za na naknadu nematerijalne štete u iznosu od 100.000,00 KM zbog pretrpljenih bolova, kao ni pravo na objavljivanje presude, jer su donošenjem odluke kojom su poništena nezakonita rješenja sankcionisana nezakonita postupanja tužene, i to je satisfakcija apelantu.
4. Dopunskom presudom Općinskog suda, broj PR-1102/02 od 27. augusta 2004. godine, obavezana je tužena da apelantu na ime minulog rada isplati iznose pobliže označene u dispozitivu presude.
5. Rješavajući o žalbama apelanta i tužene protiv Presude, broj Pr: 1102/02 od 17. jula 2004. godine i Dopunske presude, broj PR-1102/02 od 27. augusta 2004. godine, Kantonalni sud je donio Presudu, broj Gž-2412/04 od 9. februara 2005. godine, kojom je žalbu tužene protiv dosuđujućeg dijela prvostepene presude (od 12. jula 2007. godine) odbio u cijelosti i prvostepenu presudu u tom dijelu potvrdio, dok je žalbu apelanta protiv odbijajućeg dijela djelimično uvažio, te presudu u tom dijelu preinačio tako što je apelantu dosudio na ime naknade za ishranu u toku rada i regresa za korištenje godišnjeg odmora iznose pobliže označene u dispozitivu presude, dok je u preostalom dijelu žalba apelanta odbijena i u tom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Žalba tužene u odnosu na Dopunsku presudu, broj Pr:1102/02 od 27. augusta 2004. godine, je djelimično usvojena i navedena presuda je preinačena u dijelu za kamate, tako da one teku od 29. juna 2004. godine do isplate.
6. Kantonalni sud je ocijenio da je odluka prvostepenog suda u dijelu kojim se poništavaju akti tužene pobliže opisani u izreci Presude, broj PR-1102/02 od 27. augusta 2004. godine, pravilna i na zakonu zasnovana, te je, imajući u vidu odredbe člana 96. Zakona o radu, pravilna i zakonita odluka suda i u dijelu u kom je tužena obavezana na isplatu plate apelantu. Kantonalni sud je djelimično preinačio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu i usvojio zahtjev apelanta za isplatu naknade za topli obrok i regres. Kantonalni sud je našao da je Općinski sud u ovom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, članom 96. stav 2. tačka 2. alineja 5. Zakona o radu je propisano da radniku za koga se utvrdi da mu je nezakonito prestao rad, a kakva je situacija u konkretnom slučaju, pripadaju i sve naknade utvrđene kolektivnim ugovorom i pravilnikom. Članom 29. Kolektivnog ugovora za radnike organa uprave i sudske vlasti je propisano da uposlenik ima pravo na topli obrok, regres i troškove prevoza. Zbog činjenica što mu je nezakonito prestao radni odnos, za apelanta je po ocjeni Kantonalnog suda, šteta nastala zbog neprimanja naknade za topli obrok i regres, jer je on sam morao da snosi troškove ishrane za jedan obrok u toku dana, a koji padaju na teret poslodavca, te troškove korištenja godišnjeg odmora, dok štetu zbog neprimanja naknade za prevoz nije ni pretrpio, jer nije dolazio na posao, pa te troškove nije ni imao. Nadalje i Kantonalni sud je smatrao da je zahtjev za isplatu naknade nematerijalne štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa neosnovan iz istih razloga koje je naveo prvostepeni sud.
7. Protiv Presude Kantonalnog suda, broj Gž-2412/04 od 9. februara 2005. godine, tužena je izjavila reviziju Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je donio Presudu, broj Rev-617/05 od 17. septembra 2006. godine, kojom je djelimično usvojena revizija tužene i pobijana drugostepena presuda je preinačena tako da je žalba apelanta protiv prvostepene presude odbijena i presuda je potvrđena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta za isplatu nakande za topli obrok i regres za godišnji odmor, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.
8. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su poništili kao nezakonito rješenje tužene o razrješenju apelanta dužnosti savjetnika ministra, rješenje o raspoređivanju apelanta na radno mjesto stručnog saradnika, te rješenje kojim je utvrđen prestanak radnog odnosa apelanta kod tužene i naložili tuženoj da rasporedi apelanta na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, dakle njemu odgovarajuće poslove, što je jedino i bilo moguće u situaciji kada nisu postojali uslovi da se apelant vrati na poslove na kojima je radio. Dalje je navedeno da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su obavezali tuženu da apelantu isplati naknadu plaće u visini koju bi apelant kao uposlenik ostvario da je radio, zajedno sa minulim radom, koji iznos među strankama i nije bio sporan. U navedenom dijelu pobijana presuda pravilno je zasnovana na odredbama zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave, te shodno odredbi člana 7. gore navedenog zakona, na odredbama Zakona o radu, na koje se pravilno pozvao drugostepeni sud u svojoj presudi. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo-član 96. stav 2. tačka 1. Zakona o radu, te član 29. navedenog kolektivnog ugovora kada je, preinačivši prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o pravu apelanta na naknadu za topli obrok i regres, zahtjevu apelanta u ovom dijelu udovoljio. Po mišljenju Vrhovnog suda u nakandu štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, koji je u ovom slučaju skrivila tužena donošenjem nezakonitog rješenja o prestanku rada pa je dužna štetu naknaditi, ne spada i naknada za topli obrok i regres za period u kojem apelant nije radio. Drugostepeni sud je odlučujući o ovom dijelu tužbenog zahtjeva zanemario činjenicu da tražena naknada ne predstavlja zaradu koja u ovom slučaju pripada apelantu po osnovu naknade štete (član 155. Zakona o obligacionom odnosima), već nakandu akcesorne prirode koja radniku pripada samo za vrijeme rada i isplaćuje se radi poboljšanja uslova rada. Stoga naknada za topli obrok i regres ne pripada apelantu koji nije radio u periodu za koji nakandu traži, čak i u uslovima kada nije radio zbog nezakonitog otkaza radnog odnosa od strane tužene.
9. Presuda Kantonalnog suda, broj Gž-2412/04 od 9. februara 2005. godine, je u cijelosti izvršena i tužena je isplatila apelantu sve dosuđene iznose. Nakon što je Vrhovni sud odlučio o reviziji tužene i donio Presudu Rev-617/05 od 17. septembra 2006. godine, kojom je djelimično usvojena revizija tužene i pobijana drugostepena presuda je preinačena tako da je žalba apelanta protiv prvostepene presude odbijena i prvostepene presuda je potvrđena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta za isplatu nakande za topli obrok i regres za godišnji odmor, tužena je podnijela prijedlog za protivizvršenje koji je Rješenjem Općinskog suda, broj I-1720/05 od 16. oktobra 2007. godine, odnosno Rješenjem, broj 065-0-I-08-001565 od 29. maja 2008. godine dozvoljeno. Protiv navedenih rješenja apelant je izjavio prigovor koji je odbijen kao neblagovremen. Apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je Rješenjem, broj 009-Gž-08-004649 od 25. marta 2009. godine, uvažio žalbu, prvostepeno Rješenje, broj 065-0-I-08-001565 od 29. maja 2008. godine, ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
10. Apelant je u apelaciji naveo povredu Preambule Ustava Bosne i Hercegovine, čl. I/2, II/1,2,3,4 i 6, povredu čl. 6, 10. stav 2., 14, 17 i 57. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i Protokola uz Evropsku konvenciju, a osobito Protokola broj 12. uz Evropsku konvenciju. Apelant naročito ističe da mu je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što su, po njegovom mišljenju, sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov tužbeni zahtjev radi naknade materijalne i nematerijalne štete, kao i naknade za topli obrok i regres. Također, navodi povrede prava zagarantovanih Međunarodnim paktom o građanskim i političkim pravima, Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima i Ustavom Fedracije Bosne i Hercegovine.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
12. „Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Dopustivost prima facie
13. Ustavni sud u prvom redu ističe da se u konkretnom slučaju radi o žalbi apelanta na navodne povrede prava na pravično suđenje koje su, prema tvrdnjama apelanta, učinjene u postupku odlučivanja o zahtjevu za poništenje rješenja o razrješenju apelanta dužnosti savjetnika ministra i njegovog rasporeda na drugo radno mjesto, kao i rješenja o prestanku radnog odnosa apelanta. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42. do 62), preispitao svoju raniju praksu, te zaključio da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije neophodno kumulativno ispunjenje dva uslova. «Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i zasnovano na objektivnim razlozima interesa države» te da «ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz garancija na osnovu člana 6.– onih koji se odnose na platu, nadoknadu drugih prava tog tipa – na osnovu posebne prirode odnosa između određenih državnih službenika i države. U stvari, postoji prezumcija da se član 6. primjenjuje.» (idem.). Ovakvu praksu je u cijelosti prihvatio i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2231/06 od 23. i 24. novembra 2007. godine, st. 10-13). U konkretnom slučaju, sudska zaštita je izričito predviđena članom 137. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave, što znači da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Iz navedenog, imajući u vidu navode iz apelacije, proizilazi da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje svodi na navodno pogrešnu primjenu materijalnog pravo od strane redovnih sudova. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da su sudovi detaljno i jasno obrazložili zašto je apelantov tužbeni zahtjev odbijen u dijelu koji se odnosi na isplatu nakande za topli obrok i regres, kao i naknade za nematerijalnu štetu. Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama ništa ne ukazuje na to da su redovni sudovi cijenili činjenice i dokaze na način koji bi ukazivao na povredu prava na pravično suđenje. Apelant je bio u mogućnosti u cijelosti iznijeti činjenice na kojim je zasnovao svoj tužbeni zahtjev a iz stanja spisa proizilazi da je sud izveo sve dokaze koje su predložile parnične stranke. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali jasne i precizne razloge svojih stavova te dali logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava, konkretno Zakona o radu, Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika oragana uprave i Zakona o obligacionim odnosima, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
17. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Apelant također, smatra da mu je osporenim odlukama, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obzirom da se, u suštini, navodi o kršenju prava na imovinu zasnivaju na navodima koji korespondiraju navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a što je Ustavni sud već apsolvirao u prethodnim tačkama u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvencije, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje, da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U odnosu na dio apelacije, koji se odnosi na povredu ostalih ustavnih prava i prava zagarantovanih Evropskom konvencijom, Ustavni sud primjećuje da se apelant paušalno pozvao na ta prava ničim obrazlažući povrede pa Ustavni sud neće posebno ući u ispitivanje tih navoda. B.Dopustivost ratione materiae
20. U pogledu žalbenih navoda apelanta da su pobijanim odlukama povrijeđena prava apelanta iz. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Ustavni sud ukazuje da se njegova apelaciona nadležnost odnosi na prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom koja se, prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S druge strane, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine, Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, između ostalog je naveden i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Međutim, Ustavni sud je već ranije ukazao da uživanje ovih prava nije garantovano samostalno, već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija» (vidi, npr., Ustavni sud, Odluke br. AP 415/08 od 14. oktobra 2008. godine, AP 2482/07 od 13. maja 2008. godine i U 110/03 od 21. jula 2004. godine objavljene na www.ustavnisud.ba). U svim ovim odlukama Ustavni sud je naveo «da je, u Aneksu I tačka 8. Ustava Bosne i Hercegovine-Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, između ostaloga, naveden i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1996). Međutim, Ustavni sud je već ranije ukazao da uživanje prava i sloboda predviđenih ovim članom nije garantovano samostalno, već samo u vezi sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine – «Nediskriminacija». S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se apelant poziva na povredu prava iz Međunarodnog pakta, bez pozivanja na diskriminaciju u vezi sa tim pravima, nedopuštena jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine».
Ovakvu praksu su imali i Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu, kao i Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, koji su, u skladu sa članom II(2)(b) ) Sporazuma o ljudskim pravima (u daljnjem tekstu: Sporazum) sadržanom u Aneksu 6 uz Opšti okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini imali nadležnost da razmatraju samo prava zaštićena međunarodnim sporazumima pobrojanim u Dodatku uz Sporazum samo u vezi sa navodnom ili očiglednom diskriminacijom (vidi Dom za ljudska prava, Šabić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, CH/02/9500, Odluka o prihvatljivosti od 5. septembra 2002, tačka 10; , Beganović protiv Federacije Bosne i Hercegovine, CH/99/1422, Odluka o prihvatljivosti od 11. januara 2000. godine, Alagić protiv Federacije Bosne i Hercegovine, CH/98/681, Odluka o prihvatljivosti od 15 oktobra 1998. godine, tačka 12.).U svim navedenim odlukama Dom je istakao. da «u skladu sa članom II(2)(b) Sporazuma, Komisija je nadležna samo da razmatra prava zaštićena Međunarodnim ugovorom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, u vezi sa navodnom ili očiglednom diskriminacijom».
21. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u dijelu u kojem se navodi povreda prava iz navedenog dodatnog sporazuma, bez pozivanja na diskriminaciju u vezi sa tim pravima nedopuštena, jer je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
22. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava iz Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ističe da pomenuta deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine i u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini, pa ova deklaracija nije pravno obavezujući ugovor, te nema ustavnopravni status u Bosni i Hercegovini (vidi, Ustavni sud, odluka broj U-17/00 od 4. maja 2001. godine, tačka 22, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 17/01). Budući da prava predviđena Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima nisu zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine, niti Evropskom konvencijom koja se prema članu II/2. Ustava Bosne i Hercegovine direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini, niti dodatnim sporazumima o ljudskim pravima iz Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
23. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović