Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1750/07 (NIGD «Dnevne nezavisne novine» Banja Luka)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Građanski postupak
- Kleveta
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1750/07
Apelacija
Odluka o meritumu
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1750/07, rješavajući apelaciju NIGD «Dnevne nezavisne novine» Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija NIGD «Dnevne nezavisne novine» Banja Luka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1492/04 od 16. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-123/02 od 18. juna 2004. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. NIGD «Dnevne nezavisne novine» Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. juna 2007. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1492/04 od 16. marta 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-123/02 od 18. juna 2004. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Dragutina Ilića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kao učesnika u postupku, zatraženo je 7. augusta 2007. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 27. augusta 2007. godine, Osnovni sud 20. augusta 2007. godine, a tužitelj 23. augusta 2007. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 13. novembra 2009. godine. .
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Osnovni sud je Presudom broj P-123/02 od 18. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-1492/04 od 16. marta 2007. godine, utvrdio da je tuženi apelant u istoimenom listu od 25. oktobra 2001. godine, na naslovnoj strani i na strani 7, u članku pod nazivom «Velike malverzacije Malog Napoleona», svjesno iznoseći neistinu, između ostalog da je tužitelj počinio zloupotrebu položaja i ovlaštenja s ciljem da stekne materijalnu dobit, nanio klevetu tužitelju i time zloupotrijebio pravo na slobodno izražavanje predviđeno članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U st. II i III navedene presude apelant je obavezan da tužitelju zbog objavljivanja klevete naknadi štetu u iznosu od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 18. juna 2004. godine do isplate, te da mu na ime troškova postupka isplati iznos od 159,00 KM. U stavu IV presude odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa, troškova postupka preko dosuđenog iznosa i zahtjev za objavljivanje presude u apelantovom dnevnom listu.
7. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je tokom postupka proveo dokaze čitanjem članka objavljenog 25. oktobra 2001. godine u apelantovom dnevnom listu i utvrdio da je na naslovnoj strani i na strani broj 7 objavljen članak u vezi sa tužiteljem, pod nazivom «Velike malverzacije Malog Napoleona», sa podnaslovom «Kako je direktor Fonda zdravstva RS u svojstvu direktora Agencije «BIMOD» iz Beča tražio prolaz farmaceutskim proizvodima iz Italije na tržište RS i BiH; gdje je utrošeno 14 miliona maraka koje je Ilić zatekao na računu prilikom dolaska na funkciju; stan kupljen od zdravstvenih para Ilić zaboravio da vrati, kako je to svojevremeno obećavao; luksuzni stan i za spoljnjeg saradnika Dragana Mikerevića, visokog funkcionera PDP». Osnovni sud je dalje utvrdio da je u sadržaju članka, između ostalog, navedeno: «Ilić je po receptu zloupotrebe položaja i ovlaštenja postao specijalista za punjenje vlastitog džepa ... Kada je sa Ivanićevom vladom drugi put došao na čelo te ustanove [Fond zdravstva RS], Ilić je na računu zatekao 14 miliona maraka. Za nekoliko mjeseci kasa Fonda je ispražnjena, a zdravstvo potpuno devastirano ... Da bi se približio aktuelnom premijeru Mladenu Ivaniću, Ilić je kao spoljnjem saradniku Fonda, iz gotovo prazne kase zdravstva kupio luksuzni stan Draganu Mikereviću, visokom funkcioneru PDP ...»
8. Ocjenjujući sadržaj navedenog članka, Osnovni sud je utvrdio da je njegovim objavljivanjem tužitelju nanesena šteta. Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 5. Zakona o zaštiti od klevete propisano da je svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica iznošenjem nečeg neistinitog, odgovorno za klevetu. Citirana zakonska odredba preuzela je, kako je dalje navedeno, «princip pretpostavljene krivice» koji je usvojen u Zakonu o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prema tom principu, sud koji odlučuje o postavljenom tužbenom zahtjevu mora utvrditi, kako je dalje obrazloženo, da postoji povreda zakonom zaštićenog ličnog dobra i da postoji šteta. Tužena strana u postupku se može osloboditi odgovornosti samo u slučaju ako dokaže da nema njene krivice, odnosno da se radi o istinitoj informaciji. Osnovni sud je ocijenio da, saglasno navedenom, apelant u predmetnom postupku niti je dokazao da nema njegove krivice, niti da se radi o tačnoj informaciji. Osnovni sud je utvrdio da je apelant u svoju odbranu naveo da je njegov novinar u osnovi samo prenosio tuđe mišljenje, odnosno mišljenje Milenka Granulića, predsjednika Granskog sindikata zdravstva RS-a, da se, u principu, ne bi moglo reći da su iznesene posebne činjenice, te da je apelantov novinar u naslovu spornog članka metaforično iznio vrijednosni sud o tužitelju.
9. Osnovni sud je dalje obrazložio da je, na osnovu dokaza koje je ponudio tužitelj, utvrdio da informacije iz članka nisu istinite pa, imajući u vidu da se apelantov časopis izdaje u velikom tiražu i prodaje po cijeloj Bosni i Hercegovini, utvrdio da su te neistine dovele do povrede prava ličnosti tužitelja i povrede njegovog ugleda. U vrijeme objavljivanja članka tužitelj je bio osnivač i prvi predsjednik Socijalističke partije RS-a, ljekar primarius, direktor Fonda zdravstva RS-a i poslanik u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, pa je zbog svoje funkcije bio izložen sudu javnosti. Prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je imao u vidu odredbe iz čl. 155. i
200. ZOO-a, te odredbu iz člana 11. Zakona o zaštiti od klevete, kojima je propisano da povreda prava ličnosti mora prouzrokovati i posljedice u vidu duševnih patnji. Osnovni sud je cijenio iskaz tužitelja i činjenicu da je do povrede došlo preko sredstava informisanja, te da učinjena povreda prava ličnosti prouzrokovala duševne patnje tužitelja, pri tome imajući u vidu da se ovakva vrsta povrede može manifestovati u vidu postojanja ljutnje i drugih stresnih osjećanja, što je po mišljenju Osnovnog suda kod tužitelja prisutno. Cijeneći dalje i stav sudske prakse, Osnovni sud je tužitelju dosudio iznos na ime nematerijalne štete, ocijenivši da je proporcionalan nanesenoj šteti, budući da je tužitelj javna i politička ličnost. Osnovni sud je također obrazložio da je vodio računa o ponašanju tužitelja i tuženog i mjerama preduzetim s ciljem da se ublaži prouzrokovana šteta, posebno činjenicu da u konkretnom slučaju ni tužitelj nije tražio ispravku informacije, niti je apelant pokazao volju da opozove svoju informaciju.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je, ispitujući prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, ocijenio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Razlog tome je što je tužbeni zahtjev tužitelja usmjeren na naknadu štete zbog povrede ugleda iz osnova klevete i o njemu se sudi u svjetlu odredaba Zakona o zaštiti od klevete, kao lex specialis u odnosu na ostale zakone. Osnov odgovornosti za naknadu štete, kako je dalje navedeno, sadržan je u odredbi člana 5. navedenog Zakona, kojom je propisano da je svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Pravni osnov je također, kako je navedeno, propisan i odredbom člana 154. ZOO-a.
11. Okružni sud se dalje pozvao na član 6. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete kojim je određeno da se za klevetu neće odgovarati ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito. Po ocjeni Okružnog suda, u smislu navedene odredbe, apelant u prvostepenom postupku nije dokazao da je kroz sporni novinski tekst prenosio nečije mišljenje, odnosno da tekst predstavlja izražavanje koje je u suštini istinito, a u konkretnom slučaju se ne bi moglo prihvatiti stanovište žalbe da se radilo o iznošenju vrijednosnih sudova. Okružni sud je istakao da je u spornom novinskom tekstu objavljeno da je tužitelj kao «direktor Fonda zdravstva RS u svojstvu direktora Agencije «BIMOD» iz Beča tražio prolaz farmaceutskim proizvodima iz Italije na tržište RS i BiH», a kao prilog ovome objavljena je ponuda za saradnju Agencije «BIMOD» koju je tužitelj u svojstvu direktora učinio 2. februara 2001. godine. Tokom prvostepenog postupka dokazano je da je navedena agencija sa sjedištem u Banjoj Luci, a ne u Beču, kako je objavljeno u novinskom članku, da je tužitelj obavljao dužnost direktora ove agencije do 28. marta 2001. godine kada je ova agencija brisana iz registra kod Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti Grada Banja Luka. Dalje je tužitelj rješenjem Vlade RS od 14. maja 2001. godine imenovan za direktora Fonda zdravstva RS. Dakle, na osnovu navedenog, po mišljenju Okružnog suda, tužitelj je dokazao da su informacije objavljene u spornom članku neistinite. Navođenje takvih informacija se ne može smatrati iznošenjem vrijednosnog stava, već iznošenje činjenica koje nisu potkrijepljene konkretnim dokazima. Objavljivanje ostalog dijela spornog teksta, po mišljenju Okružnog suda, predstavlja također iznošenje činjeničnih tvrdnji, a tužena tokom postupka nije pružila relevantne dokaze u pogledu njihove istinitosti. Pored toga objavljeni tekst nema uporište ni u izjavi predsjednika Granskog sindikata zdravstva RS-a, Milenka Granulića, citiranoj u navedenom članku. Naime, tokom prvostepenog postupka Milenko Granulić je, saslušan u svojstvu svjedoka, potvrdio da su u navedenom članku citirane njegove izjave, ali da u svojim izjavama nikog pojedinačno nije imenovao već da je govorio o kašnjenju plaća i štrajku zdravstvenih radnika.
12. Okružni sud je dalje obrazložio da je apelant, kao autor članka, prije objavljivanja imao obavezu da provjeri istinitost informacije, što nije učinio. Budući da tužitelj ima pravo na zaštitu svog ugleda i budući da je tada bio politički angažovana javna ličnost, objava neistinite informacije je kod javnog mnijenja mogla izazvati osudu, usljed čega je povrijeđen tužiteljev ugled. S obzirom da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 6. Zakona o zaštiti od klevete koji isključuju odgovornost za klevetu, apelant je prema članu 5. istog Zakona odgovoran za štetu. Okružni sud je naveo da je postojanje duševne boli uvjet za dosuđenje novčane naknade, te da taj pojam treba shvatiti kao manifestaciju određenih emocija. Pravična naknada, kao oblik otklanjanja posljedica ovog vida štete, sastoji se u isplati novčanih sredstava, kao satisfakciji za pretrpljenu nematerijalnu štetu, da bi se uspostavila psihička ravnoteža u pogledu povrede prava ličnosti. Okružni sud je, potvrđujući pravilnost prvostepene presude u pogledu visine štete, istakao da su pravilno primijenjene odredbe člana 11. Zakona o zaštiti od klevete i člana 200. stav 1. ZOO-a, s obzirom da je sud dužan voditi računa da dosuđena naknada odgovara duševnom značaju povrijeđenog dobra i specifičnostima konkretnog slučaja - načinu na koji je povreda učinjena, okolnosti da je tužitelj u periodu objavljivanja bio politička i javna ličnost, strukturi ličnosti sa aspekta subjektivnog doživljaja. Također, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno ocijenio i okolnost da tužitelj nije preduzeo niti jednu radnju kojom bi umanjio prouzrokovanu štetu, posebno uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da je osporenim presudama došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
14. Obrazlažući kršenje prava na pravično suđenje, apelant je naveo da je tužitelj pismenim podneskom od 27. augusta 2003. godine subjektivno preinačio tužbu, jer je umjesto ranije tuženih "Nezavisnih novina", kao štampanog medija koji nema svojstvo pravnog lica (član 291. ZPP), tužio apelanta. Apelant ističe da su sudovi preinačenu tužbu trebali odbaciti kao neblagovremenu, jer je tužitelj propustio prekluzivni rok iz člana 12. Zakona o zaštiti od klevete. Apelant, osim toga, navodi da se punomoćnik prvobitno tuženih "Nezavisnih novina" protivio navedenom preinačenju tužbe, u smislu člana 57. stav 2. ZPP-a, kao i da se novooznačeni tuženi, apelant, protivio subjektivnom preinačenju, također u smislu člana 57. stav 2. ZPP-a. Apelant smatra da ukupan dojam koji ostavlja predmetni postupak prema njemu (identifikacija apelanta i neblagovremenost tužbe u vezi s tim, odbijanje prihvatanja dokaza koje je ponudio apelant, nerazlikovanje činjenica od vrijednosnih sudova i dr.), ukazuje da postupanje sudova nije bilo pravedno, čime je prekršen član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
15. U pogledu kršenja prava na slobodu izražavanja, apelant je istakao da je u spornom članku upitno da li je riječ o širenju (saopćavanju) informacija o tužitelju ili je riječ o slobodi mišljenja i pravu prenošenja ideja. Apelant ističe da je u spornom tekstu apelantov novinar prenosio tuđe mišljenje, izbjegavajući da iznese svoje vlastite stavove i komentare u vezi sa tim prenesenim mišljenjima drugih lica. Apelant smatra da pobijane presude redovnih sudova uopće ne prave razliku između vrijednosnih sudova i iznošenja činjenica o tužitelju. Stoga smatra da nije prekoračio granice postavljene standardom «zaštite ugleda drugih» jer su granice prihvatljive kritike mnogo šire u odnosu na javne ličnosti (političare) kao što je tužitelj, zbog čega je mnogo više, a ne manje, kako se presudama obrazlaže, izložen javnosti. Prekršene su kako odredbe Zakona o zaštiti od klevete tako i odredbe ZOO-a, jer u konkretnom slučaju ne može biti apelantove pretpostavljene krivice, a time niti uvjeta za odgovornost za naknadu štete. Za razliku od običnih građana ("nepolitičara"), političari ili druge javne ličnosti, kao što je tužitelj, se neizbježno i svjesno izlažu pomnom ispitivanju svake svoje riječi i djela, kako od novinara, tako i najšire javnosti, te stoga moraju da pokažu i veći stepen tolerancije.
b) Odgovor na apelaciju
16. Okružni sud je u svom odgovoru istakao da su navodi apelacije neosnovani s obzirom da je u toku postupka sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, iz čega je proizašao zaključak da objavljeni članak sadrži neistinitu informaciju kojom je tužitelju prouzrokovana šteta. Naveo je da u svemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju presude.
17. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da presudom koja je predmet apelacije nije povrijeđen član 10. Evropske konvencije. U obrazloženju presude data je analiza i ocjena dokaza koji su izvedeni pred prvostepenim sudom, a što je potvrdio i drugostepeni sud svojom presudom.
18. Tužitelj je u odgovoru predložio da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. Istakao je da je tužitelj u spornom članku prozvan da je zloupotrijebio službeni položaj i ovlaštenja, što predstavlja krivično djelo. Sud je jedini nadležan da utvrdi da li je neko učinio krivično djelo ili ne, ali moć štampe koju ona ima na javno mnijenje je velika, i šteta koju je članak učinio je ogromna. Ovakav apelantov stav pokazuje upravo kakva je bila njegova namjera, odnosno namjera nije služila javnom interesu, već se radilo o namjeri kojoj je cilj bolja prodaja novina i nanošenje klevete neistinitim navodima.
V. Relevantni propisi
19. U Zakonu o zaštiti od klevete («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 37/01) relevantne odredbe glase:
«Opći dio Član 1.
Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
[...].
Odgovornost za klevetu Član 5.
Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog lica ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontroliralo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usljed nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje.
Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. [...].
Izuzeci od odgovornosti Član 6.
(1) U sljedećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a) ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b) kada je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
c) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja [...].
Obaveza ublažavanja Član 8.
Tužitelj u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mjere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtjev za ispravku koju upućuje tuženom.
Rokovi zastarjelosti Član 12.
Rok za podnošenje tužbe u smislu zakona je tri mjeseca od dana kada je tužitelj saznao ili mogao saznati za izražavanje i identitet osobe koja je prouzrokovala štetu i ni u kom slučaju se ne može produžiti nakon jedne godine, od dana kada je izražavanje izneseno trećem licu.[...] Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.»
20. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: «Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
[...].
Član 200.
Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.
Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.»
21. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 58/03) relevantne odredbe glase:
«Prethodno ispitivanje tužbe i dostavljanje tužbe Član 66.
Kad utvrdi da je tužba nerazumljiva ili da ne sadrži elemente propisane odredbom člana 53. ovog zakona (nepotpuna tužba), ili da postoje nedostaci koji se tiču sposobnosti tužitelja ili tuženog da budu stranke u parnici, ili nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostaci koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno, sud će radi otklanjanja ovih nedostataka preduzeti potrebne radnje predviđene odredbama čl. 295. i 336. ovog zakona.»
VI. Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj Gž- 1492/04 od 16. marta 2007. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu odluku apelant je primio 16. aprila 2007. godine, a apelacija je podnesena 11. juna 2007. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
26. Apelant osporava navedene presude, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, te člana 10. stav 1. Evropske konvencije.
Sloboda izražavanja
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
h) Slobodu izražavanja.“
Član 10. Evropske konvencije glasi:
„1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje (su) neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti suda.“
a) Opći principi
28. Prema dobro utvrđenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, sloboda izražavanja je suštinski osnov demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak, kao i za napredak svakog pojedinca. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na «informacije» ili «ideje» koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, što su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumlja, bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak neovisnog sudstva u svakom pojedinačnom slučaju da jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
29. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da test «neophodnosti u demokratskom društvu» zahtijeva da se kod odlučivanja je li došlo do kršenja odluči korespondira li «miješanje» domaćih vlasti u ovu slobodu «hitnoj društvenoj potrebi», je li proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i jesu li razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem je potrebno utvrditi jesu li domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s principima utjelovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i jesu li domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi je li postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, prava lica koje je tekstom napadnuto da zaštiti svoju reputaciju i koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije u okviru prava na privatni život (vidi Evropski sud za ljudska prava, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).
30. Kako su i Evropski sud za ljudska prava, a i Ustavni sud u svojim ranijim odlukama u vezi s istim pitanjem već ukazali, postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene), jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud za ljudska prava, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 45/06). S druge strane, štampa igra veoma važnu ulogu u demokratskom društvu. Iako ne smije prekoračiti određene granice, naročito imajući u vidu zaštitu reputacije i prava drugih i potrebu da se spriječi objavljivanje povjerljivih informacija, dužnost štampe je, na način koji je u skladu s njezinim dužnostima i odgovornostima, da pruži i saopći informacije i ideje o svim pitanjima od javnog interesa, uključujući i informacije koje se tiču ponašanja zvaničnika vlasti. Ne samo da je dužnost štampe da prenosi takve informacije i ideje, već je i pravo javnosti da dobije takve informacije. Član 10. Evropske konvencije štiti ne samo suštinu iznesenih ideja i informacija, već i formu u kojoj su one prenesene, a novinarska sloboda uključuje i određeni stepen pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hrico protiv Slovačke, presuda od 20. jula 2004. godine, aplikacija broj 49418/99, stav 40 (e)).
31. Ipak, član 10. Evropske konvencije ne garantira neograničenu slobodu izražavanja, čak ni kad se radi o izvještavanju štampe o ozbiljnim pitanjima od javnog interesa. Prema članu 10. stav 2. Evropske konvencije, uživanje u slobodi izražavanja uključuje i «dužnosti i obaveze» koje se primjenjuju i na štampu, a koje naročito postaju značajne kad se napada reputacija privatnih lica i kad se umanjuju «prava drugih». Zbog toga se u pogledu činjenica novinarima uzima u obzir odbrana da su postupali bona fide u nastojanju da pruže javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom (vidi već citiranu presudu Selistö, stav 54). U principu, odbrana na osnovu iskrene namjere je jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kad novinar ima opravdan cilj, kad je u pitanju nešto značajno za javnost i kad su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak ni u slučaju da se ispostavi da su činjenice bile neistinite.
32. Na kraju, malo je prostora unutar člana 10. stav 2. Evropske konvencije za ograničavanje političkog govora ili debate o pitanjima od javnog interesa. Štaviše, granice prihvatljivog kriticizma šire su kad su u pitanju javne ličnosti kao što su političari, nego kad su u pitanju privatna lica. Za razliku od privatnih lica, javne ličnosti se neizbježno i svjesno stavljaju pred ocjenu javnosti, a njihove riječi i djela su izloženi pažljivijem ispitivanju javnosti, pa stoga moraju pokazati i veći stepen tolerancije (vidi već citiranu presudu Hrico, stav 40 (g)).
b) Primjena navedenih principa u konkretnom slučaju
33. U konkretnom slučaju osporene presude su donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o obligacionim odnosima, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv i, kako je već rečeno, Zakon o zaštiti od klevete pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom.
34. Osporene presude su donesene u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužitelj protiv apelanta zbog nanošenja štete njegovom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita «ugleda ili prava drugih», odnosno ugleda tužitelja, što je, svakako, legitiman cilj.
35. Ustavni sud mora utvrditi da li je miješanje bilo «neophodno u demokratskom društvu». Da bi se dokazalo da je miješanje bilo «neophodno u demokratskom društvu», potrebno je dokazati da postoji «hitna društvena potreba» koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Također, da bi se utvrdilo da je miješanje bilo «neophodno u demokratskom društvu», potrebno je odgovoriti na pitanje da li je miješanje bilo proporcionalno legitimnom cilju i da li su razlozi koje su dali sudovi u osporenim odlukama kao opravdanje za miješanje relevantni i dovoljni u smislu ranije navedenih principa iz člana 10. Evropske konvencije. Kako je već rečeno, «cilj» na koji se osporene presude pozivaju je zaštita «ugleda ili prava drugih», a «sredstvo» je nalog suda apelantu da plati odštetu nanesenu tužiteljevom ugledu.
36. U vezi sa pitanjem postojanja «hitne društvene potrebe», Ustavni sud zapaža da se osporene odluke tiču članka objavljenog u dnevnom listu «Dnevne nezavisne novine» od 25. oktobra 2001. godine, pod naslovom «Velike malverzacije Malog Napoleona», u kojem je između ostalog navedeno: «Ilić je po receptu zloupotrebe položaja i ovlaštenja postao specijalista za punjenje vlastitog džepa ... Kada je sa Ivanićevom vladom drugi put došao na čelo te ustanove, Ilić je na računu zatekao 14 miliona maraka. Za nekoliko mjeseci kasa Fonda je ispražnjena, a zdravstvo potpuno devastirano ... Da bi se približio aktuelnom premijeru Mladenu Ivaniću, Ilić je kao spoljnjem saradniku Fonda, iz gotovo prazne kase zdravstva kupio luksuzni stan Draganu Mikereviću, visokom funkcioneru PDP ...». Navedenim izražavanjem apelant je tužitelja identifikovao javnosti u negativnom kontekstu, optužujući ga pri tome, bez valjanih dokaza, da je počinio teško krivično djelo zloupotrebe položaja i ovlaštenja radi sticanja materijalne dobiti. Ustavni sud dalje zapaža da su, ocjenjujući sporno izražavanje, prvostepeni i drugostepeni sud zaključili da se radi o kleveti, jer je riječ o tvrdnjama čija se istinitost, odnosno neistinitost može utvrđivati i zbog čega postoji osnov za tužiteljevo obeštećenje. Ustavni sud ističe da je navode iz apelantovog spornog članka prvostepeni sud, a što je dalje potvrdio i drugostepeni sud, okvalifikovao kao činjenične navode, a ne kao vrijednosne sudove. Redovni sudovi su također utvrdili da apelantova tvrdnja da objavljivanje spornog novinskog članka predstavlja prenošenje tuđeg mišljenja, nema uporišta u izjavi predsjednika Granskog sindikata zdravstva RS-a. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o činjeničnim navodima koje je bilo neophodno dokazivati, što apelant nije učinio, pa nije čak ni osporio navode tužitelja da se radi o neistinama, niti se branio «iskrenom namjerom», kao vrstom zamjene za dokazivanje istinitosti, niti je pokazao da je uložio razumne napore radi provjere iznesenih činjenica.
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih službenika jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, u konkretnom slučaju, ipak, nije postojala iskrena namjera apelanta i nisu uloženi razumni napori ni u potvrđivanje činjenica koje su iznijeli, niti u naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a naročito ako se ima u vidu apelantov propust da prethodno provjeri s tužiteljem podatke koje je namjeravao objaviti u spornom izražavanju. Naime, u konkretnom slučaju, opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može se braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na funkciju koju vrše. Ustavni sud smatra da sporna izražavanja ne sadrže isključivo vrijednosne sudove o tužiteljevom političkom i javnom djelovanju, već sadrže činjenične navode za koje apelant nije prethodno učinio razumne napore da ih provjeri i za koje u postupku pred sudom nije mogao pružiti dokaze. S obzirom na sve okolnosti slučaja, Ustavni sud smatra da su sudovi donošenjem osporenih presuda pravilno ocijenili da postoji «hitna društvena potreba» da se uspostavi ravnoteža između apelantove slobode izražavanja, odnosno slobode medija i zaštite tužiteljevog ugleda, kao javne ličnosti.
38. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda koji predstavljaju vrijednosti čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Ustavni sud je u svojoj jurisprudenciji istakao da se svaka ljudska individua odlikuje kategorijama časti i ugleda, koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. «Čast» se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o «ugledu» se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. «spoljašnjoj časti» koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na ovaj način određene, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i sa aspekta njihove građansko-pravne zaštite (vidi Ustavni sud, Oduka broj AP 1288/06 od 18. oktobra 2007. godine).
39. Kako je već rečeno, sudovi su utvrdili da je apelant oklevetao tužitelja čime je, svakako, povrijedio njegova nematerijalna dobra - čast i ugled, zbog čega je za njega nastala šteta. Predmet ovako nastale štete su nematerijalna dobra vezana za moralno-psihičku stranu ličnosti oštećenog, zbog čega novčana naknada nematerijalne štete i ne predstavlja naknadu u pravom smislu te riječi, jer se njome ne postiže uspostavljanje onakvog stanja kakvo je postojalo prije njezinog nastanka, dakle nema reparacioni karakter. Naprotiv, novčana naknada nematerijalne štete je jedan od vidova satisfakcije koja se oštećenom daje za povredu njegovih nematerijalnih dobara. Odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete je vrlo delikatan i složen postupak, jer nema nekog općeg mjerila, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Stoga se ne može očekivati da se egzaktnim načinom i metodama utvrdi intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete da bi se na osnovu toga odredila visina nastale štete.
40. Međutim, iako prilikom odmjeravanja visine novčane naknade nematerijalne štete sud ima pravo na slobodnu procjenu, ta slobodna procjena nije apsolutna, što je izraženo i u članu 200. stav
2. ZOO-a, prema kojem «sud cijeni značaj povrijeđenog dobra i cilj naknade» uzimajući u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Posmatrano sa aspekta člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se odlukom suda o visini naknade nematerijalne štete može prekršiti princip proporcionalnosti između težine miješanja sudova u slobodu izražavanja i važnosti interesa koji se ograničavanjem te slobode žele postići. U tom smislu je i Evropski sud za ljudska prava zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana 10. Evropske konvencije, jer «ne znači da je porota imala pravo dodijeliti štetu potpuno prema svom nahođenju, jer prema Konvenciji dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda iz 1995. godine). Osim toga, Ustavni sud je u svojoj praksi zaključio da je neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojanja pravnog osnova i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja čime će se izbjeći arbitrarnost u postupanju (op. cit. AP 1203/05, stav 36).
41. Dakle, diskreciono pravo suda u vezi s visinom naknade nematerijalne štete zbog klevete ograničeno je upravo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije, odnosno zahtjevom da razlozi i opravdanja koje su dali sudovi za miješanje u pravo na slobodu izražavanja budu relevantni i dovoljni, tj. da su sudovi svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica.
42. Apelant je, kako je već rečeno, objavio neistine o tužitelju, a da prethodno nije ni pokušao da provjeri sporne informacije, što je bila njegova obaveza. Sudovi su jasno ocijenili da je sadržaj iznesenih informacija bio takav da je predstavljao napad na tužitelja kao javnu ličnost, a naročito na njegov ugled, što je uticalo na povjerenje javnosti u njega. U tom pravcu Osnovni sud je proveo dokaze saslušanjem tužitelja kao oštećenog i utvrdio da su kod tužitelja prisutne duševne patnje, pri tome imajući u vidu da se ove duševne povrede manifestuju i kao ljutnja i druga stresna osjećanja. Također, Osnovni sud je, obrazlažući zbog čega ne može da udovolji tužbenom zahtjevu u cijelosti, naveo da «prioritet pri naknadi nastale štete treba imati objavljivanje ispravke, demanta ili presude donesene zbog klevete, a ne dosuđivanje većih novčanih iznosa na ime naknade». Dalje je naveo da i samo donošenje presude kojom je utvrđeno da je tužena odgovorna zbog objavljivanja neistinite informacije predstavlja svojevrsnu satisfakciju za tužitelja, čak i u odsustvu novčanog iznosa naknade, što u konkretnom slučaju nije, jer je dosuđena pravična novčana satisfakcija za ovaj vid štete. Okružni sud je obrazložio da ovako dosuđen iznos predstavlja pravičnu satisfakcija za pretrpljenu štetu, te da je u srazmjeri sa nanesenom štetom.
43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite tužiteljevog ugleda, odnosno dosuđivanje naknade štete u navedenom iznosu, proporcionalna težini povrede njegovog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno ovom mjerom. Također, Ustavni sud smatra da sudovi u osporenim odlukama nisu prekoračili granice svojih diskrecionih ovlaštenja kod određivanja visine nematerijalne štete zbog počinjene klevete zato što su svoje odluke zasnovali na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica i svih okolnosti koje su od važnosti u konkretnom slučaju u vezi s povredom ugleda tužitelja, o čemu su dali obrazloženja i razloge koje Ustavni sud ocjenjuje kao relevantne i dovoljne u smislu člana 10. Evropske konvencije.
44. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo «neophodno u demokratskom društvu», te da stoga osporenim presudama nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
45. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.“
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
„1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]“
46. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
47. Suština apelantovih navoda u pogledu prava na pravično suđenje odnosi se na apelantove tvrdnje da je osporenim presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te pogrešno i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da je tako povrijeđen član 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
48. U konkretnom slučaju Osnovni sud je Presudom broj P-123/02 od 18. juna 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj GŽ-1492/04 od 16. marta 2007. godine, jasno obrazložio razloge zbog kojih je odbio kao neosnovan apelantov prigovor koji se odnosi na subjektivno preinačenje tužbe. Naime, prvostepeni sud je u konkretnom slučaju, u smislu odredbe člana 56. stav 2. ZPP-a, preduzeo potrebne radnje radi otklanjanja nedostataka tužbe, koji se tiču stranačke sposobnosti. S tim u vezi prvostepeni sud je zaključio, što je potvrdio i drugostepeni sud, da se u konkretnom slučaju nije radilo o subjektivnom preinačenju tužbe, kako to navodi apelant, već o pravilnom označavanju stranke kao pravnog lica.
49. Ustavni sud dalje zapaža da je apelant, nezadovoljan odlukama redovnih sudova, u suštini, ponovio navode koje je isticao u toku redovnog postupka, a na koje su u tom postupku dati jasni i razložni odgovori zasnovani na relevantnim procesnim odredbama. Ustavni sud smatra da procesno-pravni propisi nisu proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, a njegovo nezadovoljstvo osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, apelant ne navodi nikakve proceduralne greške, niti su takve greške očigledne (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02). Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica ili kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporene odluke sadrže obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je sudskom presudom u građanskoj parnici apelant obavezan da plati odštetu nanesenu tužiteljevom ugledu iznošenjem i pronošenjem neistinitih činjenica, jer je «miješanje» bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj da «zaštiti prava drugih» i bilo «neophodna mjera u demokratskom društvu». Također, nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer redovni sud nije očigledno proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo.
51. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović