Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1153/07 (P. Z.)

Odluka donesena 02. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kleveta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1153/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1153/07, rješavajući apelaciju Phillipa Zeptera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Phillipa Zeptera podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj Rev-973/05 od 7. novembra 2006. godine i presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj GŽ-28/05 od 12. maja 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Phillip Zepter (u daljnjem tekstu: apelant) iz Monaka, kojeg zastupa Senka Nožica, advokatica iz Sarajeva, podnio je 10. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-973/05 od 7. novembra 2006. godine i presude Vrhovnog suda broj GŽ-28/05 od 12. maja 2005. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj P-

190/03 od 22. decembra 2004. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obavezani Senad Avdić i «Pres-sing» d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu solidarno na ime naknade nematerijalne štete pričinjene klevetom plate iznos od 8.000 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe 17. decembra 2003. godine pa do isplate, dok je ostali dio tužbenog zahtjeva apelanta odbijen. Osim toga, navedenom tužbom je apelant obavezan da trećetuženom Asimu Metiljeviću naknadi troškove postupka u iznosu od 3.726,73 KM, odnosno da apelant i tuženi sami snose troškove postupka. U postupku pred Kantonalnim sudom je utvrđeno da je u reviji «Slobodna Bosna» i to broju 357 od 18. septembra 2003. godine objavljen članak pod naslovom «Posuđe je «Zepteru» paravan za prodaju oružja, organizovani kriminal i pomaganje Miloševićevog režima» u kome je, između ostalog, navedeno da je apelant poznati kriminalac umiješan u pranje novca i šverc oružja, da je odgovoran za politička ubistva na teritorji Savezne Republike Jugoslavije (ubistvo ministra odbrane SRJ Pavla Bulatovića, te da je umješan u ubistvo premijera SRJ Zorana Đinđića), te da je novac za otvaranje firme Zepter International obezbjeđen iz sredstava koja je donirao režim Slobodana Miloševića, pa da su sredstva firme korištena za finansiranje ratnih akcija tog režima. Osim toga, u tekstu je navedeno da je i Minhensko državno tužilaštvo (POG) započelo istragu u vezi sumnjivih finansijskih transakcija Zepterove firme u Minhenu, te da se za Zepterove poslove interesirao i Haški tribunal. Osim toga, u presudi je navedeno da su tuženi u toku postupka isticali da su svi navodi iz spornog teksta već bili objavljeni u listovima «Balkan» i «Dan» iz Beograda.

3. Nadalje, u presudi je navedeno da je uz sporni tekst objavljena i prva stranica izvještaja Odjeljenja protiv prevara OHR-a (AFD), koji je prema navodima tuženih dobijen u banjalučkom odjeljenju AFD-a i koji je prethodno bio objavljen u listu «Balkan», a u kojem je analizirano poslovanja apelanta i Zepter Group, te da je taj izvještaj samo interpretiran u spornom tekstu. U vezi s tim Kantonalni sud je naveo da je u postupku pred tim sudom utvrđeno da predmetni izvještaj nije potpisan, nema pečata i da je na izvještaju navedeno da nije za upotrebu na sudu, pa da iz tog razloga ne može biti smatran kao vjerodostojan. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da ovakav stav tog suda potvrđuje i činjenica da je apelantov advokatski tim od OHR-a tražio objašnjenje da li je OHR učestvovao u izradi izvještaja i da je dobio odgovor da OHR ni na koji način nije učestvovao u pripremi ili publikaciji novinskih izvještaja. Nadalje, Kantonalni sud je naveo i da je u postupku utvrđeno i da je od Njemačke ambasade dobijen odgovor da tvrdnje tuženih iz spornog teksta da POG vodi istragu protiv apelanta, u ambasadi nije uopće poznata niti da znaju ko je predstavnika Svjetske banke izvjestio o navedenim tvrdnjama. Nadalje, u postupku je, na osnovu obavještenja iz sudova iz Beograda, utvrđeno da se protiv apelanta pred tim sudovima ne vodi nikakav postupak u pogledu umješanosti u politička ubistva. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da «nije od uticaja činjenica da li su tuženi iznosili ili samo prenosili sporna izražavanja, obzirom da je odredba člana 4. tačka d. Zakona o zaštiti od klevete («Službene novine F BIH» br. 59/02, 13/03 i 19/03-u daljnjem tekstu: Zakon) precizna i klevetu određuje kao radnju nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu. To što su i drugi mediji objavili navedena izražavanja također nije od uticaja, obzirom da je utvrđeno da su ista neistinita, a tuženi u spornom tekstu nigdje nisu ni naveli da se radi o prenosu pisanja iz drugih medija, nego navodi istraživački tim SB». Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud utvrdio da su tuženi odgovorni za klevetu.

4. Protiv navedene presude i apelant i tuženi su izjavili žalbe Vrhovnom sudu koji je presudom broj GŽ-28/05 od 12. maja 2005. godine žalbu tuženih uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanta u cjelosti odbio i obavezao apelanta da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 15.364,80 KM. Istovremeno, navedenom presudom Vrhovni sud je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu u kome je bio odbijen apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je prvostpeni sud sve činjenice za donošenje valjane odluke pravilno i potpuno utvrdio. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je članom 6. stav 1. Zakona propisano da je odgovorna za klevetu iznesenu u sredstvima javnog saopćavanja svaka osoba koja prouzrokuje štetu ugledu pravne ili fizičke osobe iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinite činjenice, idetificirajući tu pravnu ili fizičku osobu trećoj osobi, ali da i uslučaju kada su iznesene neistinite činjenice sud može osloboditi od odgovornosti odgovorna lica ako su ispunjeni uvjeti iz člana 7. Zakona. «U tom smislu osnovani su žalbeni prigovori prvo i drugotuženih koji se odnose na ocjenu dokaza uvidom u podnesak-izvještaj OHR, Odjel za borbu protiv prevara (AFD), da ovaj dokaz ne može imati pravnu snagu budući da nije izdat u propisanom obliku od strane OHR-a i sadrži napomenu da nije za upotrebu na sudu(...) Stoga izvještaj OHR-a koji je bio osnova za prenošenje spornih informacija ne može biti zanemaren kao dokaz samo zbog činjenice da isti nije potpisan ili da ne sadrži pečat, budući da je općepoznata praksa ove institucije da svoje dokumente ne pečatira a veoma često ni ne potpisuje. Osim toga, činjenica da sporni dokument ima naznaku da «nije za upotrebu na sudu», imala bi značaja samo u slučaju da je taj dokumet podnesen kao dokaz odgovornosti lica navedenih u takvom dokumentu. U konkretnom slučaju se ne utvrđuje odgovornost tužitelja za radnje iz dokumenta već se utvrđuje tačnost prenesene informacije iz dokumeta, što po mišljenju ovog suda isključuje odgovornost tuženih za eventualnu neistinitost navoda iz dokumenta. U tom smislu budući da se sadržina spornog teksta u cjelosti poziva na navode iz dokumenta OHR-a čiju autentičnosti nije osporio ni OHR, iznošenja navoda je razumno u smislu čl.7. st.2. alineja 6. što oslobađa tužene od svake odgovornosti i za eventualnu klevetu u pogledu sadržine informacije koju je izrazio OHR kao druga osoba. Ovakav stav potvrđuje i činjenica da se u spornom članku autor poziva na izvještaj OHR-a, koji zaista postoji i u postupku je priložen kao dokaz.»

5. Protiv navedene presude apelant je istovremeno podnio apelaciju Ustavnom sudu i izjavio reviziju Vrhovnom sudu. Ustavni sud je odlukom broj AP 1883/05 od 20. oktobra 2006. godine apelaciju odbacio kao preuranjenu budući da postupak po reviziji u to vrijeme nije bio okončan.

6. Odlučujući o apelantovoj reviziji Vrhovni sud je presudom broj Rev-973/05 od 7. novembra 2006. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da u potpunosti prihvata sve razloge date u obrazloženju drugostepene presude, te da smatra da je revizija apelanta neosnovana.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu:Evropska konvencija), te da je prekršeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 2. Evropske konvencije budući da je ovim članovima organičena sloboda izražavanja kojim se vrijeđa ugled drugih osoba, a što štiti i Zakon. Apelant smatra da je do povrede navedenih prava došlo zbog nedovoljno brižljive ocjene dokaza od strane sudova. Apelant smatra da se drugostepeni sud uopće nije bavio pitanjem utvrđivanja da li je tuženi novinar prilikom prenošenja određenog izražavanja djelovao na način na koji bi jedan «razuman novinar» djelovao jer u konkretnom slučaju novinar nije provjeravao činjenice koje je prenio. Osim toga apelant smatra da su se sudovi samo bavili pitanjem navodnog izvještaja OHR-a za koji apelant smatra da je u potpunosti nepostojeći jer je OHR demantirao njegovo učešće u pravljenju istog, te da je u postupku pred prvostepnim sudom nesporno utvrđeno da su svi navodi iz izvještaja neistiniti. Nadalje, apelant smatra da su tuženi u spornom tekstu dodavali rečenice koje nisu dio navodnog izvještaja OHR-a i na taj način mijenjali njegov kontekst. Osim toga apelant smatra da je dokaz da se radi o kleveti i činjenica da od njemačke ambasade, Haškog tribunala i sudova u Srbiji nije dobija potvrda o postojanju saznanja da se protiv apelatna vodi bilo kakva istraga. S tim u vezi apelant smatra da je i Vrhovni sud donoseći osporene presude nanio štetu njegovom ugledu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

I. Pravo na pravično suđenje

12. Apelant smatra da Vrhovni sud nije pravilno i detaljno cijenio dokaze u postupku što je rezultiralo pogrešnom primjenom materijalnog prava čime mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud primjećuje da je predmet konkretnog spora bilo pitanje naknade štete zbog iznošenja navodno klevetničkih tvrdnji protiv apelanta, te da je Vrhovni sud utvrdio da se u konkretnomslučaju ne radi o kleveti već o razumnom prenošenju informacija. U vezi sa navodima apelanta Ustavni sud podsjeća na član 7. stav 1. tačka c. Zakona kojim je propisano «da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanje odnosno prenošenje bilo razumno». Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u svojim odlukama detaljno i nedvosmisleno obrazložio zašto se prenošenje konkretnih informacija ne smatra klevetom imajući pri tome u vidu da su tuženi u svojoj reviji samo prenijeli već postojeći i već ranije objavljeni izvještaj OHR-a. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u drugostepenoj presudi naveo da apelantovo pozivanje na obavještenja Njemačke ambasade, sudova u Beogradu i Haškog tribunala da se protiv apelanta ne vodi nikakva istraga za djela navedena u spornom tekstu ne može predstavljati dokaz u konkretnom sporu budući da se u tom sporu nije radilo o utvrđivanju odgovornosti apelanta za navedena djela već o saopćavanju sadržine dokumenta javnosti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazalo da su materijalno-pravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti da je postupak vođen na štetu apelanta. Osim toga Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji iznosi tvrdnje koje je već prezentirao u drugostepenom postupku i izjavljenoj revziji i koje je Vrhovni sud uzeo u obzir i razmotrio prilikom donošenja osporenih odluka. Pri tom je, prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud detaljno i nedvosmisleno obrazložio zašto smatra da sadržaj spornog akta ne predstavlja klevetu u smislu člana 4. tačka d. Zakona, odnosno zbog čega se na konkretan slučaj treba primijeniti član 7. stav 1. tačka c. Zakona i zbog čega apelantu ne pripada naknade štete u smislu ovog zakona . S tim u vezi Ustavni sud smatra da je ovakvo obrazloženje zadovoljavajuće u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

II. Pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije

15. Apelant također tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 2. Evropske konvencije.

16. Član II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana što uključuje:

h) slobodu izražavanja.

17. Član 10. Evropske konvencije glasi: (1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija. (2) Ostvarivanje ovih sloboda budući da uključuje obaveze i odgovornosti može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje su neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, sprečavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprečavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristranosti sudstva.

18. Budući da iz apelacije i osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari bio u ulozi tužitelja, te da je tražio zaštitu od navodne klevete, slijedi da predmetni tužbeni zahtjev nije bio upravljen protiv apelanta radi nekog njegovog izražavanja. Stoga Ustavni sud smatra da apelant nije bio «žrtva» kršenja člana 10. Evropske konvencije, zbog čega je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović