Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2463/07 (S. F.)

Odluka donesena 02. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2463/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednici Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 2. prosinca 2009. godine, u predmetu broj AP- 2463/07, rješavajući apelaciju Slobodanke Franjković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodanke Franjković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj: 070-0-Rev-06-000482 od 15. svibnja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli, broj: Gž.150/04 od 28. prosinca 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli, broj 2491/01 od 26. kolovoza 2003. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodanka Franjković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Drago Reljić, odvjetnik iz Tuzle, podnijela je 31. kolovoza 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljenjem tekstu: Vrhovni sud), broj: 070-0-Rev-06-000482 od 15. svibnja 2007. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljenjem tekstu: Kantonalni sud), broj: Gž.150/04 od 28. prosinca 2005. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljenjem tekstu: Općinski sud), broj 2491/01 od 26. kolovoza 2003. godine

2. Apelantica je kao prodavatelj sa Hasanom Bahićem kao kupcem, zaključila kupoprodajni ugovor 16. travnja 1994. godine, ov. broj 2036/94 (u daljenjem tekstu: kupoprodajni ugovor) garaže u Slatini, Općina Tuzla, garažni boks broj 25 površine 16,75 m2 (u daljenjem tekstu: sporna nekretnina) po kupoprodajnoj cijeni u iznosu od 3.600, KM. Tužitelj je tijekom 1996. godine dokupio još 4 m2. i izvršio promjenu namjene sporne nekretnine, odnosno pretvorio spornu nekretninu sa dokupljenim dijelom u poslovni prostor. Na temelju Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih osoba i izbjeglica (u daljenjem tekstu: Odluka CRPC) od 24. srpnja 2001. apelantica je pokrenula postupak radi povrata sporne nekretnine.

3. Hasan Bahić kao tužitelj (u daljenjem tekstu: tužitelj) podnio je tužbu 18. prosinca 2001. godine protiv apelantice, radi utvrđivanja prava vlasništva na spornoj nekretnini. Tijekom postupka tužitelj je postavio alternativne tužbene zahtjeve i to da mu apelantica isplati novčana sredstva na ime: povrata kupoprodajne cijene i poreza na promet, ulaganja u poslovni prostor, te dokupljenog poslovnog prostora.

4. Tijekom postupka apelantica je protužbenim zahtjevom tražila da se utvrdi da je kupoprodajni ugovor ništav, te da joj tužitelj isplati sredstva na ime neosnovanog bogaćenja za vrijeme korištenja sporne nekretnine.

5. U pogledu tužbenog zahtjava tužitelja, te njegovih alternativno postavljenih tužbenih zahtjeva, Općinski sud je Presudom, broj 2491/01 od 26. kolovoza 2003. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanta, a usvojio alternativno postavljene tužbene zahtjeve, odnosno obvezao apelanticu da tužitelju isplati: iznos od 4.018,00 KM (kupoprodajna cijena 3.600,00 KM + porez na promet 418,00 KM) sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 17. ožujka 1994. godine, iznos od 35.983,20 KM na ime ulaganja u spornu nekretninu sa zakonskim zateznim kamatama počev od 24. veljače 2003. godine, te iznos od 620,00 KM na ime troškova postupka. Općinski sud je odbio, također alternativno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja da mu apelantica isplati iznos od 1.839,00 KM na ime dokupljenog dijela sporne nekretnine, površine od 4,20 m2.

6. Istom presudom Općinski sud je usvojio dio protutužbenog zahtjeva apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je ništav kupoprodajni ugovor, te da je tužitelj obvezan predati apelantici spornu nekretninu u stanju i namjeni u kojoj mu je predata, a odbio dio zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj tužitelj isplati iznos od 10.500,00 KM na ime neosnovanog bogaćenja za korištenje sporne nekretnine.

7. Općinski sud je naveo da je, između ostalog, izvršio uvid u: kupoprodajni ugovor, nalaze i mišljenje vještaka građevinske struke, te iskaze svjedoka i da je utvrdio da je kupoprodajni ugovor zaključen pod pritiskom, odnosno da kod apelantice nije bilo dobrovoljnosti, te da je s tim u svezi ništav.

8. Vezano za alternativno postavljene tužbene zahtjeve tužitelja da je apelantica obvezna tužitelju vratiti kupoprodajnu cijenu i plaćeni porez, Općinski sud je naveo da je u smislu odredbe članka 104. Zakona o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list R BiH» br.2/92, 13/93 i 13/9, u daljnjem tekstu: ZOO), usvojio taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja.

9. Nadalje, u pogledu ulaganja u spornu nekretninu, odnosno poslovni prostor, Općinski sud je naveo da su izvršena dva vještačenja po vještacima građevinske struke, koja nisu bila bitno različita, da je prihvatio je nalaz iz kojeg proizilazi da je tužitelj uložio iznos od 2.655,60 KM na ime dovođenja sporne nekretnine u uporabljivo stanje, te iznos od 32.877,60 KM na ime promjene namjene, odnosno pretvaranja sporne nekretnine u poslovni prostor, te da je u svezi sa ostalim dokazima, zaključio da tužitelj ima pravo na navedeni iznos sredstava koji je uložio, sukladno članku

104. ZOO, budući se smatrao vlasnikom na temeljeu kupoprodajnog ugovora, odnosno da je bio savjestan.

10. Vezano za dio protutužbenog zahtjeva da tužitelj isplati apelantici iznos od 10.500,00 KM na ime neosnovanog bogaćenja, Općinski sud je naveo da je odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, budući da tužitelj nije koristio spornu nekretninu bez pravnog osnova, to jest da je kupoprodajni ugovor bio pravovaljan u momentu zaključenja, odnosno da je tužitelj bio savjestan posjednik sporne nekretnine.

11. Presudom broj: Gž. 150/04 od 28. prosinca 2005. godine, Kantonalni sud je djelomično uvažio žalbu apelantice, preinačio prvostupanjsku presudu tako što je odbio dio alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja da mu apelantica isplati iznos od 418,00 KM na ime poreza na promet, odredio da se na kupoprodajnu cijenu dosudi domicilne kamata na devizne štedne uloge počev od 17. ožujka 1994. godine do 1. travnja 1996. godine, a od 1. travnja 1996. godine do konačne isplate, te obvezao apelanticu da tužitelju isplati iznos od 33.166,09 KM na ime ulaganja u spornu nekretninu, odnosno poslovni prostor sa zakonskom kamatom počev od 4. srpnja 2003. godine pa do konačne isplate. Kantonalni sud je odbio žalbu apelantice u pogledu zahtjeva za neosnovano bogaćenje i troškova postupka i potvrdio prvostupanjsku presudu. Kantonalni sud je odbio i zahtjev apelantice za naknadu troškova drugostupanjskog postupka.

12. Obrazlažući svoju odluku, Kantonalni sud je naveo da tužitelj nije pasivno legitimiran da bi se od njega mogao potraživati iznos koji je plaćen na ime poreza na promet, ali da mu pripada domicilna kamata na devizne štedne uloge za period naznačen dispozitivu, odnosno zakonska zatezna kamata, također za period naznačen u dispozitivu presude.

13. Kantonalni sud je naveo da je nesporno da tužitelj ima pravo na povrat uloženog novca u spornu nekretninu, odnosno u poslovni prostor. Naime, da sukladno članku 77. stavak 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» broj 6/80-189 ) tužitelj se smatra savjesnim posjednikom, budući da je sklopio pravni posao i smatrao se vlasnikom sporne nekretnine, da je doveo spornu nekretninu u stanje prije požara, da je tijekom 1996. godine pribavio sva potrebna dopuštenja za promjenu namjene sporne nekretnine, a da je apelantica tek 24. srpnja 2001. godine ishodila Odluku CRPC-a i pokrenula postupak radi povrata sporne nekretnine. Međutim, Kantonalni sud je neveo da prvostupanjski sud nije pravilno odredio visinu tih ulaganja. Naime, da je promjenu namjene sporne nekretnine u poslovni prostor, prvostupanjski sud cijenio isključivo kroz visinu ulaganja, a ne kroz nužne i korisne troškove i troškove koji su nastali zbog osobnog zadovoljstva ili uljepšanja stvari. Kantonalni sud je naveo da je održao raspravu na kojoj je prihvatio nalaz drugog vještaka iz prvostupanjskog postupka, a koji nalaz je objašnjavao da su svi izvedeni radovi tužitelja bili nužni i korisni, da je tužitelj imao troškove radi uljepšavanja poslovnog prostora, čime da je povećao njegovu vrijednost, te da su svi dograđeni elementi namjenski i da se ne bi mogli koristiti u drugom prostoru. Kantonalni sud je zaključio da tužitelju pripada iznos od 2.490,00 KM za dovođenje sporne nekretnine u uporabljivo stanje i iznos od 30.675,84 KM za ulaganje u poslovni prostor.

14. Obrazlažući zašto nije prihvatio žalbeni navod u pogledu potraživanog iznosa na ime neosnovanog bogaćenja, Kantonalni sud je zaključio da je prvostupanjski sud pravilno primjenio materijalno pravo i odbio apelanticu, budući da je tužitelj bio savjestan posjednik i opravdano vjerovao da je vlasnik, tim prije što nije ni koristio spornu nekretninu nego da je izvršio promjenu namjene i pretvorio je u poslovni prostor.

15. Presudom, broj 070-0-Rev-06-000482 od 15. svibnja 2007. godine, Vrhovni sud je odbio reviziju apelantice. Odgovarajući na žalbene navode apelantice u pogledu dosuđenog iznosa na ime ulaganja, odnosno promjene namjene sporne nekretnine u poslovni prostor u iznosu od 33.166,09 K, Vrhovni sud je naveo da je u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo, točnije članak 104. stavak 1. i 3. ZOO, čijim odredbama je propisano da u slučaju ništavosti, svaka strana je dužna vratiti drugoj ono što je primila, a ako to nije moguće ima dati odgovarajuću naknadu u novcu, te da prilikom odlučivanja sud treba voditi računa o savjesnosti strana u postupku. Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da je zaključeni kupoprodajni ugovor ništav, da su i apelantica i tužitelj ispunili svoje ugovorne obveze, da je tužitelj kao kupac vršio ulaganja, da su i apelantica i tužitelj bili savjesni, te da su sudovi u svezi sa svim navedenim pravilno postupili, odnosno pravilno primjenili materijalno pravo, te obvezali apelanticu da tužitelju isplati sredstva na ime kupoprodajne cijene i sredstva na ime ulaganja. U pogledu revizionih navoda neosnovanog bogaćenja tužitelja, Vrhovni sud je naveo da su prvostupanjski i drugostuapnjaski sud pravilno zaključili da apelantica nema pravo na taj potraživani iznos.

16. Apelantica navodi da je povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3. k Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1uz Europsku konveciju, te pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Apelantica navodi da su sudovi pogrešno primjenili matarijalno pravo i da su povrijedili odredbe parničnog postupka. Naime, da tužitelj nije bio savjestan posjednik, da su ratne okolnosti postojale u trenutku zaključivanja ugovora i da je tužitelj trebao znati da se u ratu ne kupuju nekretnine. Nadalje, apelantica navodi da je presudama obvezan tužitelj vratiti apelantici spornu nekretninu u posjed, te o svom trošku spornu nekretninu dovesti u prvobitno stanje, da iz navedenog proizilazi pitanje što to apelantica treba platiti tužitelju, kada on treba sve što je izgradio porušiti. Apelantica dalje navodi da kako je tužitelj nesavjestan, da je trebalo usvojiti dio tužbenog zahtjeva apelantice koji se odnosi na neosnovano bogaćenje, te sukladno navedenom da nije pravilna niti odluka o troškovima. Apelantica navodi da je Kantonalni sud povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku («Službene novie Federacije Bosne i Hercegovine», broj 53/03 i 73/05, u daljenjem tekstu: ZPP) kada je «komentirao nenapadnuti dio presude».

17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

19. Ustavni sud, konstatira da se suština apelantičinih navoda odnosi na pogrešno usvajanje zahtjeva tužitelja da mu apelantica isplati iznos od 33.166,09 KM, koji iznos je uložio u spornu nekretninu, odnosno poslovni prostor, budući je utvrđeno da je kupoprodajni ugovor ništav, čime da su redoviti sudovi proizvoljno primjenili materijalno pravo, te da su povrijedili odredbe ZPP-a. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

20. Ustavni sud uočava da odluke redovitih sudova daju jasne odgovore na sve apelantičine navode. Naime, da kako je nesporno utvrđeno da je kupoprodajni ugovor ništav, to sukladno članku 104. ZOO i tužitelj i apelantica su obvezni vratiti jedno drugom što su primili i kako je tužitelj bio savjestan i vršio ulaganja u smislu nužnih i korisnih troškova koji povećavaju vrijednost poslovnog prostora, a budući da nije moguće izvršiti demontažu elemenata koji su ugrađeni u poslovni prostor, da je apelantica obvezna isplatiti uloženi iznos tužitelju. Nadalje, u svezi sa apelantičinim navodima da joj je sud trebao dosuditi iznos od 10.500,00 KM na ime neosnovanog bogaćenja, obrazloženje redovitih sudova je jasno i logično da tužitelj nije koristio spornu nekretninu bez pravnog osnova, odnosno da je zaključio kupoprodajni ugovor koji je bio pravovaljan u momentu zaključenja i da s tim u svezi apelantica nema pravo na taj iznos. Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka ne nalazi proizvoljnost u primjeni odredaba ZPP-a, ne nalazeći da je Kantonalni sud izlazio iz okvira žalbenih navoda. Sukladno navedenom odluke redovitih sudova ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti. Imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj točki, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redoviti sudovi primijenili materijalno pravo i utvrdili činjenično stanje i stoga, u svezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neutemeljeni.

Pravo na imovinu

21. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica posebno ne obrazlažu kršenje ovog prava, već svoje navode zasniva na proizvoljnoj primjeni odredaba ZOO kojim su regulirane posljedice ništavosti ugovora. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, već zaključio da su ti navodi očito (prima facie) neutemeljeni. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» u svezi sa kršenjem prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ostali navodi

22. Apelantica se, također, žali da joj je u postupku povrijeđeno i pravo na osobnu slobodu i sigurnost iz članka II/3 d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije. Apelantica nije obrazložila u čemu se sastoji povreda ovog prava, niti se iz apelacije i dokumenata priloženih uz apelaciju može utvrditi, nego je povredu ovog prava paušalno istakla. Budući da apelantica nije učinila vjerojatnim da je povreda ovih prava moguća, Ustavni sud ove navode neće ispitivati.

23. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2463/07 (S. F.) | Sudska praksa | Aktio