Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2557/07 (L. I.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2557/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2557/07, rješavajući apelaciju Ljubomira Ivanića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ljubomira Ivanića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-
000 102 od 14. augusta 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću broj 087-0-P-06-000 085 od 13. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubomir Ivanić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rastuše, kojeg zastupa Marijan Savić advokat iz Teslića, podnio je 12. septembra 2009. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 102 od 14. augusta 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 087-0-P-06-000 085 od 13. decembra 2006. godine,
2. Apelant je podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Stojana Lučića (u daljnjem tekstu: tuženi), radi smetanja posjeda. Apelant je predložio da sud utvrdi da ga je tuženi smetao u posljednjom mirnom i faktičkom posjedu zemljišne parcele označene kao k.č. broj 491/123 pašnjak II klase zv. Krčevina, površine 9.000 m2, upisana u p.l. broj 461. k.o. Rastuša, na njegovo ime u dijelu 1/1, tako što je krajem marta i početkom aprila 2006. godine, ručnim kopanjem kroz parcelu napravio kolski put i tako napravljenim putem na svoju parcelu traktorom izvukao đubrivo. Apelant je predložio da sud obaveže tuženog da u roku od 48 sati a pod prijetnjom novčane kazne dovede parcelu u prvobitno stanje te da se u buduće uzdržava od ovakvog ili sličnog smetanja posjeda uz naknadu troškova postupka.
3. Osnovni sud je presudom broj 087-0-P-06-000 085 od 13. decembra 2006. godine, odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan uz obavezu da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 820,00 KM u roku od 15 dana po pravosnažnosti rješenja pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
4. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao da je u skladu sa odredbama člana 425. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS», br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP) raspravljanje u konkretnom slučaju ograničio samo na dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja a isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevu za naknadu štete. Članom 75. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 6/80 i 36/90 i Službeni list RS» broj 38/93) predviđeno je da svaki posjednik stvari i prava ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja posjeda, a da se u smislu člana 77 navedenog zakona sudska zaštita od uznemiravanja posjeda može tražiti u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinioca a najkasnije u roku od godinu dana od nastalog smetanja. Osnovni sud je naveo da je na osnovu dokaza provedenih u toku postupka (saslušanje svjedoka, apelanta i tuženog u svojstvu parničnih stranaka) utvrdio da sporni put prolazi preko parcele apelanta, da se istim putem služe i apelant i tuženi kao i ostali mještani i da se koristi za prevoz konjskih kola i traktora unazad deset godina. Osnovni sud je ukazao da u skladu sa odredbama ZPP odlučuje u granicama zahtjeva a stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev i da predlažu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice te je zaključio da na osnovu predloženih dokaza koje je prezentirao u toku postupka, apelant nije uspio dokazati da je tuženi učinio smetanje posjeda na način da je izvršio ručno kopanje po njegovoj parceli i napravio kolski put, pa je tužbeni zahtjev apelanta odbijen kao neosnovan.
5. Odlučujući o žalbi koju su protiv prvostepenog rješenja izjavili apelant i tuženi, Okružni sud je rješenjem broj 013-0-Gž-07-000 102 od 14. augusta 2007. godine, žalbu djelomično uvažio i pobijano rješenje preinačio tako što je apelant obavezan da tuženom naknadi na ime troškova postupka umjesto iznosa od 820,00 KM iznos od 720,00 KM, dok je u ostalom djelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
6. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je tačna tvrdnja apelanta da tokom prvostepenog postupka nije tvrdio da je tuženi napravio kolski put već da je kopanjem proširio put oko pola metra, međutim, pojasnio je sud, tužbeni zahtjev apelanta kod koga je ostao do okončanja postupka ne odnosi se na utvrđivanje da je tuženi smetao apelanta tako što je izvršio proširenje spornog puta, već da je tuženi kopanjem napravio kolski put te se prvostepeni sud morao kretati u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva u skladu sa članom 2. ZPP. Obzirom da apelant nije sudu pružio dokaze iz kojih bi se nesumnjivo moglo zaključiti da je tuženi napravio sporni put ili ga proširio, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odlučio kao u izreci presude. U odnosu na žalbene navode da tuženi nije imao ni prećutnu suglasnost a pogotovo ne jasno manifestovanu volju za korištenje puta, Okružni sud je istakao da su isti neosnovani jer iz sadržaja spisa predmeta proizilazi da su kako tuženi tako i drugi mještani tog područja dugi niz godina koristili sporni put a što potvrđuje i sam apelant u žalbi, tako da se ne može zaključiti da je tuženi zaista izvršio smetanje posjeda apelantu.
7. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav I. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelant se žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Po mišljenju apelanta redovni sudovi su bez razloga pružili pravnu zaštitu tuženom iako je on u toku postupka jasno isticao da je tuženi samovoljno proširio postojeći put bez opravdanog razloga i potrebe i bez prethodne saglasnosti njega kao vlasnika. Redovni sudovi su pojam «napravio» uzeli u smislu konstitutivnosti puta mada je očito da se taj pojam upotrijebio u smislu da je proširivanjem put napravljen odnosno pripremljen za nelegalno korištenje tuženog. Apelant smatra da su radnje tuženog bile protivpravne i da čine faktičko zauzeće dijela parcele pa je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, ukine osporena rješenja i predmet vrati na ponovni postupak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja, tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 10. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović