Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2493/07 (V. T. i D. T.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stanarsko pravo
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2493/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2493/07, rješavajući apelaciju Vukana i Draginje Telić na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vukana Telića i Draginje
Telić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-
0-Gž-06-000688 od 13. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vukan Telić i Draginja Telić (u daljnjem tekstu: apelanti), iz Banja Luke, podnijeli su 1. septembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-
000688 od 13. juna 2007. godine.
2. Vojin Telić podnio je 28. oktobra 2002. godine, tužbu Osnovnom sudu u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Zavoda za izgradnju Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanata, radi utvrđenja. U tužbi je naveo da je prednik prvotuženog Preduzeće za izgradnju Banja Luka odlukom od 28. decembra 1976 godine, dodijelilo apelantu Vukanu Teliću dvosoban stan u Banja Luci, ul. Radovana Vulina broj 23 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) i da je na osnovu te odluke apelant Vukan Telić zaključio sa SIZ-om stanovanja, ugovor o korištenju stana. Vojin Telić je u tužbi također naveo da u predmetni stan nisu uselili apelanti već on sa suprugom i kćerkom te smatra da je dugogodišnjim korištenjem stana postao legalni nosilac stanarskog prava i da apelanti nisu mogli zaključiti ugovor o otkupu predmetnog stana jer ga nisu nikada koristili. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom Vojin Telić je predložio da sud utvrdi da su pravno ništavi ugovor o korištenju stana i ugovor o otkupu stana te da se utvrdi da on ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana kao i da se obaveže prvotuženi da sa njim zaključi ugovor o zakupu stana u svrhu njegovog otkupa.
3. U toku postupka apelanti su pismenim podneskom od 21. decembra 2005. godine, protiv Vojina Telića (u daljnjem tekstu: tužitelj-protivtuženi) podnijeli protivtužbu navodeći da su suvlasnici na predmetnom stanu sa po ½ dijela, da tužitelj-protivtuženi, koji je njihov sin, bez pravnog osnova drži predmetni stan u posjedu pa predlažu da sud obaveže tužitelja-protivtuženog da im preda u posjed predmetni stan slobodan od svojih stvari i lica uz naknadu troškova postupka.
4. Osnovni sud je presudom broj P-2559/02 od 13 marta 2006. godine, odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja-protivtuženog kojim traži da se utvrdi da je Ugovor o korištenju zaključen 5. februara 1977 godine, između SIZ-a stanovanja Banja Luka i apelanta Vukana Telića pravno ništav, da se utvrdi da tužitelj-protivtuženi ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana, da prvotuženog obaveže da sa njim zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana u svrhu njegovog otkupa i da se utvrdi da je ugovor o otkupu stana zaključen 13. februara 2002. godine između prvotuženog s jedne strane i apelanata s druge strane, ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem OV-460/2002 dana 21. februara 2002. godine, pravno ništav.
5. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da tužitelj-protivtuženi svoj tužbeni zahtjev zasniva na tvrdnji da apelanti nisu nikada uselili u predmetni stan a da je on uselio u predmetni stan sa svojom porodicom, radi čega smatra da je ugovor o korištenju stana i označeni ugovor o otkupu stana pravno ništav i da mu pripada pravo na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana i zaključenje ugovora o zakupu u svrhu njegovog otkupa. Osnovni sud je dalje istakao da apelanti smatraju da je tužbeni zahtjev tužitelja-protivtuženog neosnovan zbog toga što su kao nosioci stanarskog prava predmetni stan otkupili zaključenjem ugovora o otkupu 13. februara 2002. godine, te ističu prigovor aktivne legitimacije a svoj protivtužbeni zahtjev zasnivaju na odredbi člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90) i traže od tužitelja-protivtuženog kao držaoca povrat stana na kojem imaju pravo suvlasništva.
6. Na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja sud je zaključio da je sporni stan u vrijeme podnošenja tužbe već bio otkupljen, odnosno da su apelanti zaključenjem ugovora o otkupu stana i upisom prava svojine u knjigu položenih ugovora postali suvlasnici na predmetnom stanu. Osnovni sud je prigovor aktivne legitimacije istaknut od strane apelanata smatrao osnovanim. Naime, za rješenje spora nisu od uticaja navodi tužitelja-protivtuženog da apelanti nisu koristili predmetni stan, da je po zaključenju ugovora o korištenju stana on uselio sa svojom porodicom u predmetni stan kao i dokazi izvedeni na glavnoj raspravi-saslušanje svjedoka na okolnosti da apelanti nisu stanovali u predmetnom stanu. Osnovni sud je ukazao da tužitelj-protivtuženi nije pružio niti jedan dokaz da se u smislu člana 22. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH» br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87, 36/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93 i 12/99, u daljnjem tekstu:ZOSO) obraćao davaocu stana na korištenje sa zahtjevom da ga odredi za nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu. Naime, istakao je dalje sud, tužitelj-protivtuženi je imao mogućnost da se obrati davaocu stana na korištenje i da ga obavijesti da nosilac stanarskog prava ne koristi sporni stan te da traži da se on odredi za nosioca stanarskog prava. Iz iskaza tužitelja-protivtuženog proizilazi da nije nikada takav zahtjev podnosio davaocu stana pa prema mišljenju Osnovnog suda, nakon što su njegovi roditelji-apelanti otkupili stan, ne može tražiti da se utvrdi da je stekao pravo na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana i da se utvrdi obaveza da sa njim prvotuženi zaključi ugovor o zakupu predmetnog stana u svrhu njegovog otkupa. Prema odredbi člana 18.a Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik RS», br. 72/07 i 59/08) propisano je da Javni pravobranilac u roku od jedne godine od dana potpisivanja ugovora može tužbom sudu tražiti poništenje ugovora koji je zaključen suprotno odredbama tog zakona. Imajući u vidu navedene propise Osnovni sud je zaključio da je tužitelj-protivtuženi svoju tužbu podnio sudu nakon sticanja prava suvlasništva na predmetnom stanu od strane apelanata pa isti nije aktivno legitimisan za podnošenje ovakve tužbe zbog čega je njegov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Na kraju je Osnovni sud naveo da je otkup predmetnog stana izvršen u skladu sa odredbom čl. 9. i 10 Zakona o privatizaciji državnih stanova a protivtužbeni zahtjev je osnovan u smislu člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, obzirom da su upisom u knjigu položenih ugovora apelanti stekli pravo suvlasništva na predmetnom stanu.
7. Odlučujući o žalbi tužitelja-protivtuženog Okružni sud je presudom broj 011-0-Gž-06-000688 od 13. juna 2007. godine, žalbu usvojio i presudu Osnovnog suda broj P-2559/02 od 13. marta 2006. godine, preinačio tako što je utvrdio da je ugovor o korištenju stana zaključen 5. februara 1977. godine, između SIZ-a stanovanja Banja Luka i apelanta Vukana Telića pravno ništav, da tužitelj-protivtuženi ima pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana i da se prvotuženi obavezuje da sa tužiteljem-protivtuženim zaključi ugovor o zakupi predmetnog stana u svrhu njegovog otkupa. Okružni sud je utvrdio i da je ugovor o otkupu stana zaključen 13. februara 2002. godine između prvotuženog s jedne strane i apelanata s druge strane ovjeren kod Osnovnog suda pod brojem Ov-
460/2002 dana 21. februara 2002. godine, pravno ništav. Protivtužbeni zahtjev apelanata kojim traže da tužitelj-protivtuženi preda u posjed predmetni stan slobodan od lica i svojih stvari u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude, odbijen je kao neosnovan.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje ali je izveo pogrešan zaključak. Naime, odredba člana 18. stav 2. Zakona o privatizaciji državni stanova, predviđa obavezu Javnog pravobranioca da u roku od godine dana traži poništenje ugovora o otkupu stana, koji je zaključen suprotno odredbama tog zakona. Međutim Okružni sud je ukazao da ista odredba ne ograničava pravo drugih lica koja za to imaju pravni interes, da pokrenu tužbu sa istim zahtjevom u slučaju kada to Javni pravobranilac nije učinio ili kada je povukao tužbu. Ukoliko bi se prihvatio pravni stav prvostepenog suda to bi značilo da samo Javni pravobranilac u navedenoj situaciji, može podnijeti tužbu i pokrenuti parnični postupak, odnosno da bi interes drugih lica isključivo zavisio od volje i inicijative Javnog pravobranioca da pokrene parnični postupak.
9. Tokom postupka kao i u žalbi, istakao je dalje Okružni sud, tužitelj-protivtuženi je isticao da je sa porodicom uselio u sporni stan odmah nakon što je apelant Vukan Telić zaključio ugovor o korištenju stana a da apelanti (njegovi roditelji) nisu nikada u predmetnom stanu živjeli, slijedom čega nisu ni stekli stanarsko pravo i da je njegovo bespravno stanovanja protekom roka od 8 godina u smislu odredbe člana 30. st. 2. i 7. Zakona o stambeni odnosima, («Službeni list SR BiH» br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87, 36/89 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 19/93 i 12/99, u daljnjem tekstu ZOSO) preraslo u zakonito stanje. Po ocjeni Okružnog suda ovi navodi tužitelja-protivtuženog su osnovani. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 11. stav 1. ZOSO kojim je propisano da stanarko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan a stavom 2. da se zakonito useljenje smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta koji utvrđenog zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje. Navedenu zakonsku odredbu, istakao je Okružni sud, valja tumačiti tako da je za zakonito useljenje u stan (a time i sticanje stanarskog prava) odlučujuća činjenica pored postojanja ugovora o korištenju stana, faktičko (fizičko) useljenje u stan. Iz stanja spisa prvostepenog suda proizilazi da je apelant Vukan Telić sa SIZ-om stanovanja Banja Luka 5. februara 1977 godine, zaključio ugovor o korištenju stana, što znači da je ispunio jedan od uslova , međutim nikada nije ispunio drugi od kumulativno postavljenih uslova (nije se uselio u predmetni stan). Navedeno proizilazi iz iskaza saslušanih svjedoka J.Ć. i R.R. koji žive u neposrednoj blizini predmetnog stana i koji su u svojim iskazima istakli da apelanti nikada nisu uselili u predmetni stan a da tužitelj-protivtuženi od 1977 godine, neprestano živi u predmetnom stanu a koju činjenicu nije osporavao ni apelant Vukan Telić u toku postupka.
10. Prema odredbi člana 30. ZOSO, a na kojoj odredbi se temelji tužbeni zahtjev tužitelja-protivtuženog protekom roka od 8 godina (3+5) zbog nastupanja zakonske prekluzije ne može se više voditi postupak za iseljenje lica koje se nezakonito uselilo u stan jer je nezakoniti korisnik protekom navedenog roka izjednačen sa nosiocem stanarskog prava odnosno sa licem koje je na zakonito propisan način steklo stanarsko pravo. Kako apelant Vukan Telić nije zakonito uselio u predmetni stan a tužitelj-protivtuženi nije imao zakonski osnov useljenja to se useljenje tužitelja-protivtuženog smatra nezakonitim a obzirom da je od 1977 godine bio korisnik predmetnog stana znači da je protekom roka od 8 godina nastupila zakonska prekluzija za postupak njegovog iseljenja. Okružni sud se pozvao i na odredbu člana 29. ZOSO prema kojem je propisano da ako neko lice, koje treba useliti u stan, bez opravdanih razloga ne useli u stan u roku od 30 dana od dana kada mu je stan stavljen na raspolaganje, ugovor o korištenju stana prestaje da važi ako nije drugačije ugovoreno. Na osnovu navedene zakonske odredbe i činjenice da apelant Vukan Telić nije nikada uselio u predmetni stan pa time nije ni stekao stanarsko pravo a kako je na osnovu člana 30. ZOSO tužitelj-protivtuženi stekao stanarsko pravo na ovom stanu, Okružni sud je zaključio da je ugovor o korištenju stana prestao da važi.
11. Okružni sud je ukazao na činjenicu da samo stanovanje tužitelja-protivtuženog u stanu ne bi predstavljalo osnov za sticanje stanarskog prava jer se stanarsko pravo u smislu člana 30. ZOSO ne može steći na stanu na kojem već postoji stanarsko pravo, odnosno kada postoji nosilac stanarskog prava. Međutim, kod činjenice da apelant Vukan Telić nije nikada u predmetni stan uselio i time stekao stanarsko pravo, neprestano i nesmetano korištenje stana od strane tužitelja-protivtuženog u periodu dužem od 8 godina predstavlja osnov za zakonito sticanje stanarskog prava a time i nesmetanog korištenja i zaključenja ugovora o zakupu odnosno otkupu predmetnog stana. Okružni sud je na kraju zaključio da je tužitelj-protivtuženi stekao stanarsko pravo protekom roka od 8 godina a da je ugovor o korištenju predmetnog stana koji je apelant Vukan Telić zaključio sa prvotuženim postao pravno nevaljan. Obzirom da je članom 10. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova, pravo na otkup stana dato nosiocu stanarskog prava, a apelant Vukan Telić nikada nije stekao stanarsko pravo na predmetnom stanu, to je ugovor o otkupu stana koji su apelanti zaključili sa prvotuženim, protivan navedenoj zakonskoj odredbi i pravno ništav u smislu odredbi člana 103. stav
1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). S obzirom na navedeno Okružni sud je odbio protivtužbeni zahtjev apelanata za predaju u posjed predmetnog stana.
12. Apelanti smatraju da im je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropske konvencija). Apelanti povredu navedenog prava vide u proizvoljnom utvrđenju činjenica i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, člana 18. stav 2. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Apelanti su istakli da im je predmetni stan dodijelila Opština Banja Luka pa sud nije mogao narediti činidbu prvotuženom kao pravnom slijedniku Grada Banja Luke, Apelanti su također naveli da su zajedno sa tužiteljem-protivtuženim uselili u predmetni stan te imali status nosioca stanarskog prava na potpuno legalan način što im je i priznato kroz zaključenje ugovora o otkupu stana. Predložili su da Ustavni sud usvoji apelaciju preinači osporenu presudu i potvrdi presudu Osnovnog suda.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud, imajući u vidu navode apelacije, zapaža da se suština navoda o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na proizvoljno tumačenje činjenica i pogrešno i proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Okružnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na vlastitu i praksu Evropskog suda za ljudska prava, prema kojoj nije zadatak tih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, osim u slučajevima u kojima su odluke nižih sudova povrijedile ustavna prava, ili su zanemarile ta prava, te ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravo na pravično suđenje pravo na, pristup sudu, pravo na djelotvorni pravni lijek i dr.) ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituira domaće sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak tih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine).
16. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud kao sud prve instance, krećući se u granicama tužbenih zahtjeva zauzeo stav da je tužbeni zahtjev tužitelja-protivtuženog neosnovan dok je protivtužbeni zahtjev apelanata kojim su predložili da sud obaveže tužitelja-protivtuženog na predaju u posjed predmetnog stana, usvojen. Međutim, odlučujući o žalbi tužitelja-protivtuženog Okružni sud je u smislu člana 229. stav 4. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS», br. 58/03 i 85/03, 74/05 i 63/07) prvostepenu presudu preinačio i udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja-protivtuženog a protivtužbeni zahtjev apelanata odbio kao neosnovan uz obrazloženje da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje ali je izveo pogrešan pravni zaključak.
17. Naime, Okružni sud je prije svega pojasnio da je tužitelj-protivtuženi imao aktivnu legitimaciju da u konkretnom slučaju podnese tužbu i pokrene parnični postupak protiv apelanata, radi poništenja ugovora o otkupu stana obzirom da član 18. stav 2 Zakona o privatizaciji državnih stanova ne ograničava pravo drugim licima koja za to imaju pravni interes (pored Javnog pravobranioca) da pokrenu parnični postupak u slučaju ako to Javni pravobranilac nije učinio. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, primjenom člana 11. ZOSO zaključio da su apelanti ispunili samo jedan od kumulativno postavljenih uslova za sticanje stanarskog prava (zaključenje ugovora o korištenju) dok nikada nisu ispunili drugi uslov a to je useljenje u predmetni stan. Također Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud primjenom člana 29. ZOSO i činjenice da apelanti nikada nisu uselili u predmetni stan, zaključio da apelanti nisu ni stekli stanarsko pravo na predmetnom stanu te da nije pravno valjan ugovor o korištenju predmetnog stana koji je zaključio apelant sa prvotuženim a da je tužitelj-protivtuženi u smislu člana 30. ZOSO stekao osnov za zakonito sticanje stanarskog prava na predmetnom stanu jer je predmetni stan neprestano i nesmetano koristio u periodu dužem od 8 godina. Obzirom da apelanti nikada nisu stekli stanarsko pravo ne predmetnom stanu Okružni sud je zaključio da je i ugovor o otkupu stana koji su zaključili apelanti sa prvotuženim protivan članu 10. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova, pravno ništav u smislu odredbi člana 103. Zakona o obligacijama. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud u obrazloženju osporene presude dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi.
18. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u tački 15. ove odluke, da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu (ibid., Pronina, stav 4. i Odluka o dopustivosti Ustavnog suda broj AP 1415/07 od 10. juna 2009. godine, stav 15., objavljena na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani
19. U vezi navoda apelanata da im je predmetni stan dodijelila Opština Banja Luka pa sud nije mogao narediti činidbu prvotuženom kao pravnom slijedniku Grada Banja Luke, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetu AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 17. decembra 2004. godine, tačka 26., objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 34/05 od 31. maja 2005. godine). Ustavni sud zapaža, da apelanti u toku postupka nisu isticali navedeni prigovor već su ih iznijeli prvi put pred Ustavnim sudom zbog čega se Ustavni sud ne može baviti ovim pitanjem.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović