Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2507/07 (E. K.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
- Dokazni postupak
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Reformatio in peius
Sastav suda
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 172
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 202
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2507/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić Seada i Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP-2507/07, rješavajući apelaciju Edvina Karača, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Edvina Karača podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kžk-
07-000010 od 30. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Edvin Karač (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Tomislav Ljubić advokat iz Tuzle, podnio je, 8. septembra 2007. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 003-0-Kžk-07-000010 od 30. augusta 2007. godine. Apelant je također, podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje zatvorske kazne do okončanja postupka po predmetnoj apelaciji pred Ustavnim sudom.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 2507/07 od 18. oktobra 2007. godine, kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Odlučujući po optužnici Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog Kantona (u daljnjem tekstu: tužilaštvo), broj KT-1966/05 od 3. januara 2006. godine, Općinski sud u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je presudom broj 033-0-K-06-000089 od 19. decembra 2006. godine, apelanta oglasio krivim što je 27. septembra 2005. godine, oko 19,10 sati u Kladnju u zgradi hotela «Bosna», nakon verbalnog konflikta sa Avdibašić Atifom, zadao mu udarac staklenom čašom koju je držao u ruci u predjelu lica, nanijevši mu tešku tjelesnu povredu lijeve strane lica u vidu rane-razderine kože, potkožnih mekih tkiva sa oštećenjem lične arterije, vene i živca, dakle drugog teško ozlijedio čime je počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. Krivičnog Zakona Federacije BiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 36/03, u daljnjem tekstu: KZFBiH), za koje mu je djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca. Istom presudom, apelant je na osnovu člana 202. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH («Službene novine FBiH» br. 35/03; 37/03, 56/03. 78/04, 28/05, 55/06, 53/07 i 9/09, u daljnjem tekstu: ZKP) obavezan da na ime troškova krivičnog postupka plati iznos od 160.00 KM u roku od 15 dana.
4. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca Kantonalni sud je rješenjem, broj 003-0-Kž-
07-000131 od 25. maja 2007. godine, žalbu djelomično uvažio, presudu Općinskog suda, broj 033-0-
K-06-000089 od 19. decembra 2006. godine, ukinuo i odredio pretres pred vijećem apelacionog odjeljenja Kantonalnog suda.
5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da su se stekli uslovi iz člana 330. stav 1. tačka a) ZKP da se prvostepena presuda ukine, budući da žalba osnovano ukazuje da činjenični opis u izreci presude kojom se apelant oglašava krivim, mora između ostalog sadržavati činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi psihički odnos učinitelja prema djelu. Kada je u pitanju krivično djelo za koje je apelant oglašen krivim, naveo je dalje Kantonalni sud, činjenični opis djela koji se može učiniti samo sa umišljajem, mora sadržavati činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi da je učinitelj bio svjestan da uslijed njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica-teška tjelesna povreda oštećenog, te da je on tu posljedicu htio ili pristao na nju. Kako izreka prvostepene presude, zaključio je sud, ne sadrži činjenice i okolnosti iz kojih proizilazi psihički odnos učinitelja prema djelu, to je izreka nerazumljiva, jer ne sadrži sve što je potrebno da se djelo apelanta odredi, pa je time učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k.) ZKP.
6. U toku dokaznog postupka, na pretresu koji je u skladu sa članom 332. ZKP održan pred vijećem apelacionog odjeljenja Kantonalnog suda u prisustvu tužioca, apelanta i njegovog branioca pročitani su uz suglasnost stranaka iskazi svjedoka saslušanih u prvostepenom postupku i izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju koja se nalazi u spisu, izvršeno je dodatno neposredno ispitivanje svjedoka oštećenog Atifa Avdibegocića a kao dokaz odbrane saslušan je apelant koji je ostao kod navoda datih pred prvostepenim sudom. Tužilac je precizirao činjenični opis krivičnog djela optužnice koja je izmijenjena na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom.
7. Na osnovu provedenih dokaza tužioca i odbrane koje je sud savjesno ocijenio pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima kao i u vezi sa odbranom apelanta, apelaciono odjeljenje Kantonalnog suda je presudom, broj 003-0-Kžk-07-000010 od 30. augusta 2007. godine, apelanta oglasio krivim što je 27. septembra 2005. godine oko 19,10 sati u Kladnju, u zgradi hotela «Bosna», nakon verbalnog konflikta sa Avdibegović Atifom, svjestan da ga može tjelesno ozlijediti, na koju posljedicu je pristao, zadao mu udarac staklenom čašom koju je držao u ruci u predio lica, nanijevši mu tešku tjelesnu povredu lijeve strane lica u vidu rane-razderine kože i potkožnih mekih tkiva sa oštećenjem lične arterije, vene i živca, čime je počinio krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. KZ FBiH za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, uz obavezu da na ime troškova krivičnog postupka plati iznos od 130.00 KM i troškova paušala sudu u iznosu od 80,00 KM u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da iz apelantove odbrane koju je u tom dijelu potvrdio i oštećeni, proizilazi da su se apelant i oštećeni poznavali samo iz viđenja, da nisu bili u sukobu i da se pitanje povrjeđivanja oštećenog ima vezati samo za činjenice i okolnosti koje su se dogodile na samom mjestu događaja. Tezu odbrane da je apelant djelo počinio u nužnoj odbrani Kantonalni sud je smatrao neosnovanom, jer činjenica da je apelant bez ikakvog razloga oštećenom uputio riječi psovke i započeo verbalni sukob, mora se tumačiti da je apelant htio fizički sukob i da se zbog toga ne može pozivati na nužnu odbranu. Za ovakav zaključak sud je imao uporište u činjeničnom stanju koji je prethodio događaju jer oštećeni koji je došao da naruči jelo nije imao razloga da na ljubazan upit, kako to pokušava da prikaže apelant, odgovori psovkom i krene u napad na apelanta. Po ocijeni Kantonalnog suda apelant je navedenim radnjama manifestovao napad i pristanak na obračun što isključuje mogućnost da se poziva na nužnu odbranu. Kantonalni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine, utvrdio da je apelant oštećenom povredu nanio udarcem staklenom čašom i to najmanje jednokratnim djelovanjem zamahnute staklene čaše, a intenzitet udarca je bio znatnog intenziteta a ne kako je apelant naveo u odbrani, da je oštećenog samo zakačio čašom koju je držao u ruci. Sud je takvu odbranu ocijenio kao odbranu u cilju otklanjanja ili umanjenja odgovornosti za djelo koje mu se stavlja na teret. Imajući u vidu da je apelant s obzirom na primijenjenu snagu udarca kojeg je zadao oštećenom u dio tijela u kojem se nalaze vitalni organi, bio svjestan da ga na taj način može teško tjelesno ozlijediti ispoljio pristanak na nastupanje takve posljedice, Kantonalni sud je zaključio da je apelant svojim radnjama ostvario obilježja krivičnog djela iz člana 172. stav 1. KZFBiH. Odlučujući o krivično pravnoj sankciji Kantonalni sud je imajući u vidu svrhu kažnjavanja iz člana 42 KZFBIH, utvrdio i ocijenio sve okolnosti koje mogu biti od uticaja na vrstu i visinu krivično pravne sankcije. Kao olakšavajuće okolnosti sud je utvrdio i cijenio korektno ponašanje apelanta, da se radi o relativno mladoj osobi, da nije osuđivan dok otežavajuće okolnosti na strani apelanta nije našao. Cijeneći navedene olakšavajuće okolnosti kao osobito olakšavajuće okolnosti Kantonalni sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca nalazeći da je ovakva kazna srazmjerna stepenu opasnosti krivičnog djela i optuženog kao učinioca i da će se istom ostvariti svrha kažnjavanja.
9. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se poziva na načelo iz člana 322. ZKP FBiH zabrane reformatio in peius (zabrana preinačenja na teže) prema kojem ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu. Apelant je istakao da je tužitelj na glavnom pretresu održanom pred Kantonalnim sudom iskazao namjeru, a sud mu dozvolio, da «precizira činjenični opis» na način da je dodao «svjestan da ga može tjelesno ozlijediti na koju posljedicu je pristao». Apelant smatra da je prihvatanjem izmijenjene optužnice, izrekom osporene presude Kantonalni sud bitno i na njegovu štetu izmijenio prvostepenu presudu a da je presuda Kantonalnog suda donesena u povodu žalbe koja je izjavljena u njegovu korist i koja ga ne može dovesti u «teži i činjenični položaj» nego što je bio u prvostepenoj presudi. Apelant ističe da je na ovaj način pred apelacionim vijećem Kantonalnog suda, na pretresu od 30. augusta 2007. godine, koji je vođen u vezi njegove žalbe, narušen princip jednakosti stranaka, jer je tužitelju osigurana nezakonita »privilegija», da «precizira činjenični opis» krivičnog djela. Predložio je da Ustavi sud ukine osporenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak Kantonalnom sudu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»
11. U fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. U konkretnom slučaju apelant smatra da u krivičnom postupku koji je vođen pred Kantonalnim sudom nije zadovoljen princip ravnopravnosti stranaka kao jedan od principa pravičnog suđenja jer je tužitelju osigurana nezakonita »privilegija», da «precizira činjenični opis» krivičnog djela, na način da je dodao «svjestan da ga može tjelesno ozlijediti na koju posljedicu je pristao» i tužitelj je na taj način doveden u povoljniji položaj a povrijeđen je i princip reformatio in peius.
13. U odnosu na apelantove žalbene navode u pogledu neravnopravnog položaja odbrane u odnosu na optužbu u predmetnom krivičnom postupku, Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. To, naime, znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je u bliskoj vezi sa tim pravom, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, da mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju.
14. Ustavni sud primjećuje da je tužilac na glavnom pretresu pred Kantonalnim sudom precizirao činjenični opis dispozitiva optužnice koja je potvrđena 31. januar 2006. godine a izmijenjena na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom 14. decembra 2006. godine. Članom 290. ZKP propisano je da «ako tužitelj ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se činjenično stanje izneseno u optužnici izmijenilo on može na glavnoj raspravi izmijeniti optužnicu». Apelantov navod da je optužnica izmijenjena na takav način da je povrijeđen princip reformatio in peius je neosnovan jer preciziranjem činjeničnog opisa djela u optužnici na glavnom pretresu pred Kantonalnim sudom nije krivičnom djelu dat novi, teži oblik, odnosno optužnica nije izmijenjena na njegovu štetu. Apelant je osporenom presudom osuđen za krivično djelo teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. KZFBiH a što je identična kvalifikacija u odnosu na kvalifikaciju djela iz optužnice od 31. januara 2006. godine koja je potvrđena 6. februara 2006. godine i izmijenjena na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom dana 14. decembra 2006.godine a apelant je osuđen na kaznu zatvora u istom vremenskom trajanju kao i ukinutom presudom prvostepenog suda. Na glavnom pretresu pred Kantonalnim sudom izvedeni su svi dokazi koji su provedeni u prvostepenom postupku njihovim čitanjem te je uz suglasnost tužioca i branioca apelanta Kantonalni sud je uveo kao dokaz odbrane i 4 fotografije numerisane od 1. do 4. i uvjerenje o činjenicama iz službene evidencije i proveo dodatno neposredno ispitivanje svjedoka-oštećenog Atifa Avdibegovića i kao dokaz odbrane saslušao apelanta. .Ustavni sud zapaža da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, da je imao mogućnost da predlaže i izvodi dokaze, da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca, te predložiti dokaze u pogledu odbrane. Prema navedenom Ustavni sud smatra da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je princip ravnopravnosti stranaka u sudskom krivičnom postupku koji se protiv njega vodio narušen, odnosno da su sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu.
15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koje se poziva, te da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović