Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2930/07 (S. G.)

Odluka donesena 02. 12. 2009.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2930/07

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 2930/07, rješavajući apelaciju S. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. G. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj: U-129/04 od 29. augusta 2007. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj. 01-364-88/03 od 24. decembra 2003. godine i rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banja Luka broj 03-364-4479/01 od 4. februara 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Čedo Niškanović advokat iz Banja Luke, podnio je 2. novembra 2007. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj: U-129/04 od 29. augusta 2007. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj: 01-364-

88/03 od 24. decembra 2003. godine i rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 03-364-4479/01 od 4. februara 2003. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja broj 03-364-4479/01 od 4. februara 2003. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj: 01-364-88/03 od 24. decembra 2003. godine, odbijen je zahtjev apelanta za izdavanje rješenja o urbanističkoj saglasnosti za dogradnju i nadogradnju postojećeg stambenog objekta pored već izvedene dogradnje strukture P+1+M kao i odobrene dogradnje vertikalnih gabarita strukture P+1 i dio prizemlja, na zemljištu označenom kao k.č. broj 555 (novi premjer) k.o. Rebrovac II-6.

3. U obrazloženju rješenja Odjeljenje je istaklo da je povodom zahtjeva apelanta obavljen uviđaj na licu mjesta 20. novembra 2002. godine o čemu je sačinjen i zapisnik koji sadrži tekstualni i grafički prikaz lica mjesta. Prema tom grafičkom prikazu (skici), građevinska površina objekata koji već postoje i površina traženih radova-struktura spratnosti tih objekata, očigledno bi bitno nadmašilo maksimalno dozvoljen koeficijent izgrađenosti građevinskog zemljišta koji prema članu 72. stav 2. Zakona o uređenju prostora («Službeni glasnik RS», broj 84/02-Prečišćen tekst) ne može biti veći od 1, te je zahtjev apelanta odbijen.

4. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je postupak koji je prethodio donošenju prvostepenog rješenja pravilno proveden i rješenje zasnovano na zakonu. Naime iz fotokopije katastarskog uloška broj 93/01 od 17. decembra 2001. godine, proizilazi da površina predmetne parcele iznosi 442. m2 te da na istoj već postoji legalno izgrađena stambeno-poslovna zgrada a na osnovu zapisnika o izvršenom uviđaju sa skicom lica mjesta utvrđeno je da je investitor prekoračio dozvoljeni koeficijent izgrađenosti koji prema Zakonu o uređenju prostora, ne može biti veći od 1., a da bi vanjske stepenice zauzele javni put. Navode apelanta, da predmetni radovi nisu u suprotnosti sa regulacionim planom, Ministarstvo je smatralo neosnovanim jer je na osnovu izvoda iz regulacionog plana dijela područja «Ada-Debeljaci» utvrđeno da je na predmetnoj parceli planirano zadržavanje postojećeg objekta.

5. Odlučujući o tužbi apelanta protiv rješenja Ministarstva broj 01-364-88/03 od 24. decembra 2003. godine, Vrhovni sud je presudom broj U-129/04 od 29. augusta 2007. godine 013-0-U-07-000 054 od 13. jula 2007. godine. tužbu odbio kao neosnovanu.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 71. stav 1 tačka g) Zakona o uređenju prostora, prema kojoj se urbanistička suglasnost izdaje između ostalog na osnovu urbanističko tehničkih uslova. Odredbom člana 72. stav 2. alineja 6. navedenog zakona, propisano je da se urbanističko-tehničkim uslovima utvrđuje koeficijent izgrađenosti, što je odnos ukupne građevinske površine zgrade prema ogovarajućoj površini zemljišta koji za stambenu cjelinu po pravilu ne može biti veći od 1. Vrhovni sud je dalje istakao da se koeficijent izgrađenosti zemljišta dobija kada se ukupna površina svih etaža objekta (bez podzemnih prostorija) podijeli sa površinom zemljišta na kome se objekti nalaze ili planiraju graditi i tako dobiveni odnos ne može biti veći od 1. Vrhovni sud nije našao ni jedan razlog da ne prihvati zapisnik sačinjen na licu mjesta a u prilog stava o prekoračenju koeficijenta izgrađenosti zemljišta apelanta. U pogledu pitanja površine parcele i položaja vanjskih stepenica, Vrhovni sud također nalazi ispravnim zapisnik sa lica mjesta jer su prikazane podužne granice apelantove parcele koji dotiču od ranije postojeći objekt dok desna podužna međa ide lijevom obalom potoka a tako prikazano stanje odgovara sadržaju regulacionog plana «Ada-Debeljaci» («Službeni glasnik Opštine Banja Luka», broj 1/92) čiji je izvod priložen u spisu i koji je važeći na dan donošenja prvostepenog rješenja.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama organa uprave i redovnog suda povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član

8. Evropske konvencije. Suština povrede prava na imovinu odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelant je istakao da je 1968 godine, kupio parcelu na kojoj je izgradio staru i novu kuću a obzirom da je stara kuća u lošem stanju tražio je mijenjanje krovne konstrukcije, međutim zahtjev je odbijen a kao razlog je navedena «prevelika izgrađenost parcele», kao i da bi stepenice zauzimale javni put. Apelant ove navode smatra neosnovanim a osporene odluke nezakonitim.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava.

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se suština navoda apelacije u pogledu kršenja prava na imovinu svodi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

11. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sud odbili zahtjev apelanta za izdavanje rješenja o urbanističkoj saglasnosti za dogradnju i nadogradnju postojećeg stambenog objekta. U tom pravcu organi uprave i redovni sud su ukazali na relevantne odredbe Zakona o uređenju prostora kojim su propisani urbanističko tehnički uslovi koji moraju biti ispunjeni za izdavanje urbanističke saglasnosti te istakli da bi građevinska površina objekata koji već postoje i površina traženih radova-struktura spratnosti tih objekata, očigledno bitno nadmašilo maksimalno dozvoljen koeficijent izgrađenosti građevinskog zemljišta. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge kako u pogledu činjeničnog utvrđenja tako i u odnosu na primjenu materijalnog zakona, a nezadovoljstvo apelanta osporenim odlukama ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije.

12. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na imovinu pa zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Apelant se također žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njegovo pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Ustavni sud zapaža da se osporenim odlukama ni na koji način ne dira u navedeno pravo apelanta, te da apelant, u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnog prava na koje se u apelaciji poziva, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2930/07 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio