Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1100/09 (S. B.)

Odluka donesena 02. 12. 2009.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1100/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

02. 12. 2009.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1100/09, rješavajući apelaciju Snježane Baštinac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Snježane Baštinac podnesena protiv Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo, broj 014-0-

GŽ-08-000-181, od 30. januara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu, broj 089-0-P-07-000- 183 od 24. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Snježana Baštinac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, koju zastupa Zoran Jovanović advokat iz Pala, podnijela je 2. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu. Okružni sud), broj 014-0-GŽ-08-000-181, od 30. januara 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu Osnovni sud), broj 089-0-P-07-000- 183 od 24. januara 2008. godine. Apelantica je u podnesku Ustavnom sudu od 29. oktobra 2009. godine zatražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se odložit dejstvo i izvršenja Presude Osnovnog suda, broj 089-0-P-07-000- 183 od 24. januara 2008. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

2. Grad Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac) je protiv apelantice podnio tužbu Osnovnom sudu radi isplate duga u iznosu od 8.438,04 KM po osnovu ugovora o prenosu prava korišćenja građevinskog zemljišta, naknadu za ustupljeno građevinsko zemljište i naknadu za isporučeni građevinski materijal, sa zakonskom zateznom kamatom od 29. oktobra 2004. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, uz naknadu troškova postupka.

3. Presudom Osnovnog suda, broj P:172/05 od 4. oktobra 2006. godine, odbijen je tužebnei zahtjev tužioca kao neosnovan. U obrazloženju presude je navedneo da sud na osnovu izvedenih dokaza nije mogao utvrditi da li je građevinski materijal isporučen apelantici odnosno da li je tužilac ispunio svoju obavezu iz ugovora ili nije, te je primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu člana

126. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 58/03, 85/03 i 74/05, u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev tužioca neosnovan, jer tužilac nije dokazao da je predmetni građevinski materijal naveden u tački 3. predmetnog ugovora isporučio apelantici.

4. Rješenjem Okružnog suda, broj014-0-GŽ-07-000-017 od 27. februara 2007. godine, uvažena je žalba tužioca, prvostepena presuda je ukinuta i predmet je vraćen prvostepnom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud nepravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja povrijedio odredbu člana 126. ZPP-a jer je apelantica u odogovoru na tužbu tvrdila da građevinski materijal nije njoj isporučen, već je preduzeće «Pretis» Mokro (koji je primljeni građevinski materijal ugrađivao u stambene objekte) pokrenulo proceduru preuzimanja duga za svoje radnike, nakon čega je apelantica prestala sa daljnjim uplatama, te je navela da će predložiti i prezentovati dokaze na ove okolnosti što tokom postupka nije učinila, čime je teret dokazivanja pao na apelanticu. Okružni sud je dalje naveo da se žalbom opravdano ukazuje i na nepravilnu primjenu materijalnog prava od strane prvostepnog suda, jer okolnost da je apelantica samonicijativno prestala da plaća ratu za kredit nakon što je tri rate uplatila ukazuje da je ona postupila suprotno odredbi člana

124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prema kojoj je apelantica trebala tražiti ispunjenje ugovora ili raskid ugovora zbog neispunjenja.

5. U ponovljenom postupku Osnovni sud je donio Presudu, broj 089-0-P-07-000- 183 od 24. januara 2008. godine, kojom je usvojen tužbeni zahjev tužioca i apelantica je obavezana da isplati tužiocu iznos od 8.438,04 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. oktobra 2004. godine pa do isplate uz nakandu troškova parničnog postupka, a sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je Osnovni sud izvršio uvid u ugovor 09-P-2-1500/9 zaključen 23. maja 1997. godine između apelantice i tužioca, izvještaj o korisniku kredita, Odluku o dodjeli lokacije Grada Srpsko Sarajevo na lokalitetu Luke II broj 01-2289/97 od 17. septembra 1997. godine, ugovor zaključen između tužioca i UNIS Pretisa, broj 09-P/2-08/97 od 17. septembra 1997. godine, u prečišćeni tekst Odluke o izmjeni o dodjeli lokacije za stambenu izgradnju Luke II Pale od 17. septembra 1997. godine, odluku o dodjeli građevinskog materijala broj 01-18/96 od 25. decembra 1996. godine i odluku sa istim brojem i datumom,ali različitog sadržaja, otpremnicu broj 68/00 od 28. decembra 1997. godine, broj 09-52-08/09 od 31. decembra 1997. godine, broj 128/00-0/99 od 28. septembra 1999. godine, broj 69/00 od 28. decembra 1997. godine, broj 17-7/00 od 3. aprila 2000. godine, broj 183-7/00 od 12. oktobra 2002. godine, rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje stambeno-komunalne poslove Opštine Pale broj 05-364/87-04 od 2. marta 2004. godine, izvod iz plana parcelacije Luke II od 2. marta 2004. godine, saslušao svjedoke Motika Milorada, Damjanović Radislava, Božić Veljka i apelanticu kao parničnu stranku, te je nakon ocjene izvedenih dokaza našao da je osnovan tužbeni zahtjev tužioca.

7. Osnovni sud je istakao da je odlučnu činjenicu da je apelantici isporučen građevinski materijal utvrdio cijeneći iskaz apelantice i uvidom u odluke o dodjeli građevinskog materijala pod brojem 01-1228/95 od 25. decembra 1996. godine iz kojih proizlazi da je za potrebe izgradnje stanova za izbjeglice u stambenoj zgradi na Palama-Mokro preduzeću UNIS Pretis Holding Sarajevo-Mokro dodijeljen građevinski materijal za izgradnju 165 objekata, a u drugoj odluci za 118 objekata, zatim ugovor o naknadi za isporučeni građevinski materijal za izgradnju porodične stambene zgrade koji je zaključen između tužioca i UNIS Pretisa, cijeneći nadalje ugovor zaključen između tužioca kao investitora i apelantice kao krajnjeg korisnika, zaključen pod brojem 09-P/2-1500/9 od 23. maja 1997. godine, kojim se utvrđuje da je na apelanticu prenijeto pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta k.č. 2063/1 KO Pale Grad, i u kojem je članu 3. taksativno navedeno o kojem građevinsko materijalu radi i uslovima otplate kredita gdje je predviđeno da se isti ima otplatiti u 84 rate mjesečno po 115,59,00 KM počev od 23. maja 2001. godine do 23. maja 2008. godine. Na osnovu pregleda isporučenog građevinskog materijala od 10. septembra 2007. godine Osnovni sud je utvrdio da je dospjeli dug apelantice iznosio 8.784,84 KM, pa kako je apelantica izvršila uplatu iznosa od 346,80 KM, to je njeno zaduženje ostalo u iznosu od 8.438,04 KM na koji iznos i glasi postavljeni tužbeni zahtjev tužioca. Osnovni sud je dalje naveo da je na osnovu iskaza saslušanih svjedoka Damjanović Radislava, Božić Veljka, Motika Milorada, kao i iskaza apelantice saslušane kao parnične stranke utvrdio da je građevinski materijal isporučen putem preduzeća UNIS Pretis a po ugovoru koji je to preduzeće zaključilo sa tužiocem o kolektivnoj izgradnji, a iz otpremnica je utvrđeno da je građevinski materijal preuziman sve do 2000. godine kada je apelantica potpisala navedeni ugovor 09-P/2-1500/9 od 23. maja 1997. godine sa tužiocem iz čega je Osnovni sud izveo zaključak da je apelantica sa tim radnjama bila saglasna i da je morala znati i da se u njen objekat ugrađuje materijal dobijen od tužioca, a što je i ona sama potvrdila kada je kao parnična stranka izjavila da je i njena stambena jedinica izgrađena od strane firme UNIS-Pretis do «pod krov» te da je materijal dobijen od tužioca. Osnovni sud je takođe istakao da ukoliko je apelantica imala primjedbu da materijal nije njoj dat i da nije dala svoju saglasnost da preduzeće u njeno ime preuzima materijal, mogla je da ne zaključi predmetni ugovor i istakne prigovor neispunjenja, što apelantica nije dokazala da je učinila. Osnovni sud je takođe istakao da je iz izvedenih dokaza utvrđeno da apelantica isplatila tri rate u toku 2001. godine (prva rata je dospjela 23. maja 2001. godine).

8. U pogledu navoda apelantice da je po izvršenim uplatama prvih rata, preduzeće «UNIS-

Pretis» pokrenulo proceduru pruzimanja duga za svoje radnike nakon čega je apelantica prestala sa daljim isplatama, Osnovni sud je istakao da apelantica nije dokazala da je ta inicijativa i realizovana, jer da bi bila realizovana moraju biti ispunjeni iz člana 446 ZOO, gdje je propisano da se preuzimanje duga vrši ugovorom između dužnika, dakle apelantice, i preuzimaoca duga, preduzeća, i mora postojati pristanak povjerioca, a za što u konkretnom slučaju ne postoje dokazi. U pogledu prigovora zastare koji je apelantica istakla u toku postupka, Osnovni sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanin u smislu odredbe 371. ZOO kojom odredbom je propisano da potraživanaj zastarjevaju za 10 godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti, što je konkretno slučaj.

9. Protiv prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu zbog zbog povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne materijalnog prava. U žalbi je navela da iz činjeničnog stanja i dokaza provedenih tokom prvostepenog postupka, jasno proizlazi da tužilac nije dokazao da je apelantici isporučen građevinski materijal, jer apelantica se nije mogla zaduživati po osnovu predmetnog ugovora iz razloga što momenat finansijskog zaduženja nastupa na osnovu pismenog naloga koji je morao glasiti na njeno ime za podizanje materijala, a takav nalog tužilac nije prezentovao u toku prvostepenog postupka. U žalbi takođe tvrdi da je o tužbenom zahtjevu odlučeno na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava, jer prvostepeni sud nije utvrdio da su se tužilac i apelantica saglasili o bitnim elementima ugovora broj 09-P-21500/9 od 23. maja 1997. godine, što upućuje da ugovor nije ni zaključen, te je prvostepeni sud o osnovanosti tužbenog zahtjeva odlučio suprotno odredbi čl. 122. i 123. ZOO. Apelantica je pored toga istakla da je prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak da je potpisivanjem navedenog ugovora u 2000. godini prihvatila sve do tada provedene radnje od strane preduzeća «UNIS Pretis».

10. Odlučujući o žalbi apelantice, Okružni sud je donio Presudu, broj 014-0-GŽ-08-000-181, od 30. januara 2009. godine, kojom ježalbu apelantice odbio kao neosnovanu. Okružni sud je utvrdivši da je prvostepena presuda utemeljena na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, zaključio da je Osnovni sud pravilno ocijenio da je tužilac dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, te da je u tom pravcu dao valjane i jasne razloge, koje je u cijelosti prihvatio i taj sud. Okružni sud je takođe istakao da je Osnovni sud u svemu postupio po uputama iz ukidnog rješenja Okružnog suda. Okružni sud je u obrazloženju svoje presude ponovo istakao razloge koje je naveo i Osnovni sud u obrazloženju prvostepene presude. Okružni sud je istakao da su neosnovani navodi žalbe da tužilac nije dokazao da je apelantici isporučen građevinski materijal jer je Osnovni sud ovu odlučnu činjenicu utvrdio cijeneći iskaz apelantice i uvidom u odluke o dodjeli građevinskog materijala pod brojem 01-1228/95 od 25. decembra 1996. godine iz kojih proizlazi da je za potrebe izgradnje stanova za izbjeglice u stambenoj zgradi na Palama-Mokro preduzeću UNIS Pretis Holding Sarajevo-Mokro dodijeljen građevinski materijal za izgradnju 165 objekata, a u drugoj odluci za 118 objekata, zatim ugovor o naknadi za isporučeni građevinski materijal za izgradnju porodične stambene zgrade koji je zaključen između tužioca i UNIS Pretisa, cijeneći nadalje ugovor zaključen između tužioca kao investitora i apelantice kao krajnjeg korisnika, zaključen pod brojem 09-P/2-1500/9 od 23. maja 1997. godine, kojim se utvrđuje da je na apelanticu prenijeto pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta k.č. 2063/1 KO Pale Grad, i u kojem je članu 3. taksativno navedeno o kojem građevinsko materijalu radi i uslovima otplate kredita gdje je predviđeno da se isti ima otplatiti u 84 rate mjesečno po 115,59,00 KM počev od 23. maja 2001. godine do 23. maja 2008. godine. Okružni sud je dalje istakao da je na osnovu pregleda isporučenog građevinskog materijala od 10. septembra 2007. godine Osnovni sud utvrdio da je dospjeli dug apelantice iznosio 8.784,84 KM, pa kako je apelantica izvršila uplatu iznosa od 346,80 KM, to je njeno zaduženje ostalo u iznosu od 8.438,04 KM na koji iznos i glasi postavljeni tužbeni zahtjev tužioca. Okružni sud je također naveo da je Osnovni sud pravilno cijenio iskaze saslušanih svjedoka kao i iskaz apelantice saslušane kao parnične stranke i utvrdio da je građevinski materijal isporučen putem preduzeća UNIS Pretis po ugovoru koji je to preduzeće zaključilo sa tužiocem o kolektivnoj izgradnji, a iz otpremnica je utvrđeno da je građevinski materijal preuziman sve do 2000. godine kada je apelantica potpisala navedeni ugovor 09-P/2-1500/9 od 23. maja 1997. godine sa tužiocem iz čega je, po ocjeni Okružnog suda, Osnovni sud pravilno izveo zaključak da je apelantica sa tim radnjama bila saglasna i da je morala znati i da se u njen objekat ugrađuje materijal dobijen od tužioca, a što je i ona sama potvrdila kada je kao parnična stranka izjavila da je i njena stambena jedinica izgrađena od strane firme UNIS-Pretis do «pod krov» te da je materijal dobijen od tužioca. Obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvosepeni sud pravilnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP-a i pravilnom primjenom materijalnog prava (član 17. ZOO) opravdano našao da je tužbeni zahtjev tužioca osnovan, te je apelantičinu žalba odbio kao neocnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

11. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su joj navedena prava povrijeđena zbog proizvoljne i paušalne ocjene dokaza i proizvoljno izvedenih zaključaka u postupku u kojem joj je nametnuta obaveza da Gradu istočno Sarajevo plati određen iznos koji, po njenom mišljenju po Zakonu o obligacionim odnosima nije obavezna da plati. Takođe navodi da je drugostepeni sud propustio da odgovori na žalbene navode koji su od odlučnog značaja.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: „Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje, da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava.

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev tužioca i obavezali apelanticu na isplatu iznosa od 8.438,04 KM na ime isplate duga u po osnovu ugovora o prenosu prava korišćenja građevinskog zemljišta, naknadu za ustupljeno građevinsko zemljište i naknadu za isporučeni građevinski materijal. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene odluke ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Stoga, imajući u vidu stav naveden u tački 12. (ibid., Pronina, stav 4.), Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji su sudovi primijenili materijalno pravo i stoga, u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neosnovani.

16. Također, Ustavni sud podsjeća da prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena je i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Također, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).

17. U pogledu navoda apelacije koji se tiču odluke Okružnog suda kao drugostepenog, a koje apelantica nije posebno obrazložila u apelaciji, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje kao takve ocijeni nadležni sud. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što ukazuje da je Kantonalni sud propustio da se osvrne na žalbene navode. Ustavni sud smatara da je Okružni sud za svoje stanovište dao jasna i iscrpna obrazloženja. Ustavni sud, u ovom kontekstu, apostrofira svoj stav da je zadatak redovnih sudova da ocijene koje će dokaze prihvatiti a koje ne, te da Ustavni sud nema nadležnost da zamijeni redovne sudove u pogledu ocjene dokaza, ukoliko takva ocjena dokaza nije očigledno proizvoljna i nije dovela do kršenja ustavnih prava. S tim u vezi, Ustavni sud je konstatirao da osporene presude sadrže obrazloženja koja u cijelosti ispunjavaju standarde prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga su apelantovi navodi o povredi njegovog prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

18. U vezi s navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a budući da apelantovi navodi u vezi sa ovim pravom korespondiraju navodima o povredi prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud zaključio da su očigledno neosnovani, Ustavni sud zaključuje da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovog prava, zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovineprof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1100/09 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio