Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1470/07 (Z. V.)
Odluka donesena 02. 12. 2009.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
- Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1470/07
Apelacija
Odluka o dopustivosti
02. 12. 2009.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 2. decembra 2009. godine, u predmetu broj AP 1470/07, rješavajući apelaciju Zlatka Vranješa, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlatka Vranješa podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Kž-Ž-06-000 007 od 27. februara 2007. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Kžk-06-000 006 od 8. maja 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zlatko Vranješ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Miljkan Pucar advokat iz Banja Luke, podnio je 18. maja 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-Ž-06-000 007 od 27. februara 2007. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Kžk-06-000 006 od 8. maja 2006. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj 012-0-Kžk-06-000 006 od 8. maja 2006. godine, koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-Ž-06-000 007 od 27. februara 2007. godine, apelant je oglašen krivim za saobraćanju nesreću u kojoj je jedno lice izgubilo život, dvoje lica je zadobilo teške tjelesne povrede dok je više lica bilo lakše povrijeđeno. Na taj način apelant je počinio krivično djelo «ugrožavanje javnog saobraćaja» iz člana 410. stav 3. u vezi stava 2. Krivičnog zakona Republike Srpske, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca.
3. Iz obrazloženja navedenih presuda vidljivo da su iste donijete isključivo na temelju dokaza izvedenih na glavnom pretresu, tokom kojeg je apelant iznio svoju odbranu dok je cijelo vrijeme bio zastupan od strane advokata, te na kome su saslušani brojni svjedoci i izvršen uvid u obimnu materijalnu dokumentaciju sa lica mjesta a izvršena su i dva zasebna vještačenja od strane sudskih vještaka saobraćajne struke.
4. Apelant se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. i 3. tačka
c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije apelant vidi zbog netačno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te s tim u vezi pogrešne primjene prava, u vezi čega naglašava da nije precizno dokazano mjesto kontakta na autobusu u koje je on udario dok je vršio preticanje sa svojim motornim vozilom, da nije dokazano da je do prevrtanja autobusa došlo isključivo iz razloga što je on izvršio preticanje istog već da je do prevrtanja moglo doći i iz razloga nesipravnosti autobusa, nagiba i neravnina terena i slično, a iznose se i brojne primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke. Povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka 3) apelant nalazi u tome što ga je tužilac, navodno, ispitivao za vrijeme dok mu je bio određen pritvor, a da ga prethodno nije upozorio da tom ispitivanju može prisustvovati i njegov branioc.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa navodima apelanta koji se odnose na pogrešno utvrđivanje činjeničnog stanja i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekastu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje odnose na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo. S obzirom na to, a imajući u vidu stavove navedene u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud zapaža da apelant nije u apelaciji ponudio bilo kakve argumente koji bi učinili vjerovatnim da je došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, niti u konkretnom slučaju ima bilo šta što bi prima facie ukazivalo da je primjena zakona bila proizvoljna.
9. U vezi apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na odbranu jer ga je tužilac, navodno ispitivao, za vrijeme dok mu je bio određen pritvor, Ustavni sud se poziva na svoju raniju praksu prema kojoj «...eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka...» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 38/03). S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da i ukoliko bi bili tačni ovi navodi, iako Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude izričito tvrdi da je apelant imao branioce za vrijeme trajanja pritvora, to po mišljenju Ustavnog suda ne bi moglo uticati na pravičnost predmetnog postupka u cjelini, jer se osporene presude ne zasnivaju na apelantovom iskazu koji je, eventualno, dat tužiocu bez prisustva branioca, već se zasnivaju isključivo na dokazima koji su izvedeni tokom glavnog pretresa tokom kojeg je apelant, kako je već naglašeno, imao branioca.
10. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana iz člana 6. stav 1. i 3. tačka
c) Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine prof. dr. Miodrag Simović